Kultura

Otišao je Boško Violić. Negdje drugdje bio bi prebogat i sretan čovjek. Tu je bio samo sretan i uspravan do kraja

Veliki kazališni redatelj i pedagog umro je u 90. godini

08.03.2011.Zagreb, Hrvatska -  Zagrebacko kazaliste mladih, Teslina 7 . Redatelj Bozidar Violic. Rezirao je novu predstavu pod imenom Ferdine ljubavi.Photo: Marko Prpic/PIXSELL
FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

“Pa, ja manje znam o svojoj seksualnosti, nego o Radeljakovoj!”, onomad je pred kamerom rekao Božidar Violić, uz svoj poznati stidljivi sarkazam. Bilo je to prije osam godina, u izvrsnom melosarkastičnom dokumentarcu ‘Božidar Violić: u znaku blizanaca’, autora Helene Sablić-Tomić i Davora Šarića.

Dostojnom i dostojanstvenom filmskom epitafu prije epitafa. Kazališni tribun kojeg smo upravo izgubili u ovoj neviđenoj, neumitnoj sječi kneginja i knezova teatra, tada je duhovito izrekao gnušanje nad notornom agresivnom frontom koja razara privatnost.

Okorjeli čuvar intime i uznositosti, kakav je bio Boško Violić, naprosto je prezirao jeftina krčmenja duša, ma kako nesavršene bile, pred nemilosrdnom voajerskom javnošću.

U devetom desetljeću s preobiljem energije

Neupućeni će, čitajući danas o tom Violićevom neprikosnovenom stavu (danas kad se ta eksploatacija intime još više ušančila kao nešto uobičajeno i uspela se do fast food razmjera) pomisliti da je on bio kakav namćorasti tvrdoglavi starac kojega je pregazilo vrijeme.

Ma kakvi! Baš naprotiv. Violić je, ulazeći i u deveto desetljeće života, imao u sebi preobilje dara, vizije, žudnje, energije i debelog razloga za životnom i umjetničkom borbom…, više nego mnogi pogubljeni mladi. I bio je spreman do kraja riskirati s tim obiljem na sceni, riskirajući u ime svih nas. Naravno, pod uvjetom da su mu u zenitu života i karijere uopće davali priliku da režira – u nas je ljude najlakše proglasiti tehnološkim viškom.

Tako se 2011. predstavom „Fedrina ljubav“ u Zagrebačkom kazalištu mladih, Violić odvažno upustio u destruktivan a tako fragilan nježan svijet britanske dramatičarke Sarah Kane, čulno naličje jedne samoće, prodirući u iskonsku ljubav iza mehanike scenskih felatia i masturbacija. Boškova žudnja u Sarah je itekako naišla blizanačku dušu. Violiću nikad nije manjkalo erosa. Životnog i umjetničkog. Stvaralačkog i egzistencijalnog.

Mudra vodilja koju je naučio đake

Jedne ljetne večeri u Dubrovniku 1988., dok je kuhao majstorski rižoto s dagnjama, redatelj Marin Carić (niti njegov gubitak još nismo pošteno oplakali) s dubokim poštovanjem mi je pričao o mudroj vodilji koju je naučio od svoga profesora Violića: „Kazalište nije nedjeljni ručak, kazalište je briga što ćeš jesti svaki dan.”

Taj Violićev šturi, jednostavni a tako genijalni recept jeste i glavni credo njegova vibrantnog života. I putem svojih ingenioznih redateljskih manevara usadio ga je u našu zahvalnu memoriju. Svakodnevno se brinuti da život ne ode dođavola, da ne prsne kontinuitet našeg djelovanja – nije li to smisao svega?

U zemlji koja sve čini da razjebe svaku klicu kontinuiteta, ta je Violićeva ustrajnost bila ravna diverziji. Samo je on na fonu depresivnog zagrebačkog Božića 1991., dok je novopomazana Domovina vrištala, neupitno tražeći žrtve, mogao do kraja shvatiti potuljenu luzersku priču Vidićeve „Harpe“ i praizvesti je u ZKM-u. Oh, kako smo tada poželjeli pobjeći pod Harpine suknje (majstorski ju je odžudjela Ksenija Marinković) i poput Oskara Matzeratha sakriti se dok zlo ne umine.

Bio je sretan i uspravan do kraja. To je puno

Boškova pojava nešto je kako ja zamišljam Sokrata ili Seneku, ili Petronija dok se epikurski ceri Neronu u lice. Zamislimo samo načas da ga nije bilo, čovjeka s deminutivom Boga u svom imenu, djeteta razigranog… Da nije 1971. bilo hrabrosti Boška Violića (i ne manje hrabrosti Vjerana Zuppe, tadašnjeg umjetničkog lidera Teatra ITD), možda bi se Brešanova drčna travestija šekspirijanskog terora presađenog u naše vječne Mrduše zauvijek sušila u ladicama.

Ili, možda ne bismo imali tako savršenog i pažljivog osluškivača remek-djela Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“ (GDK Gavella, 1982.). U istoj toj Gavelli, 1996., u jeku Tuđmanove histerije i odbijanja da prizna legitimno i demokratski izabranog gradonačelnika Zagreba, Violićevo autorsko i ljudsko poštenje imalo je muda praizvesti genijalnu rugalicu primitivizmu i barbarskom revivalu, „Anđele Babilona“ Mate Matišića.

Žestoko zagrizavši u poraženu ljudskost postratnih živih i mrtvih rasijanih duša, radio je Violić i dva naslova iz Matišićeve „posmrtne trilogije“: „Sinovi umiru prvi“ (GDK Gavella, 2005.) i „Žena bez tijela“ (ZKM, 2012.)“ Kao mračnu posljedicu njihova poštenja, Violića i Matišića su kukavički mrcvarili i pljuvali balzamirani teatrološki čuvari prava na čistoću nacije, sitni bijednici na raskošnim univerzitetskim sinekurama. Negdje drugdje Božidar Violić bio bi prebogat i sretan čovjek. U Hrvatskoj je bio samo sretan i uspravan do kraja. To je puno.

Dokumentarac o Violiću

Autori pomenutog dokumentarnog filma o blizanačkom nemiru i nepredavanju, upustili su se u impresivno hrvanje s Violićevom intimom. Do kraja poštujući njegovu tvrdokuhanu riješenost da zauvijek ostane svoj, a opet boreći se za razotkrivanje fenomena tog neukrotivog duha.

Violić je u filmu “Božidar Violić: u znaku blizanaca” skoro u pravilu okrenut leđima, u polusjenama ili izvan fokusa. Vjerno ga prateći, od Zagreba do Trstena, scenaristica Sablić-Tomić i redatelj i snimatelj Šarić, potanko bilježe melankolični cinizam kojim se oboružao njihov protagonist. Ne bi li do kraja zaštitio integritet od udaraca izvana.

Dirljivo je pratiti u filmu kad te Boškove brane popuste. U sekvencama dok govori o glumcima i o svojoj supruzi Andrei, oči mu zablistaju suzama ljubavi a intima se predaje promatračima. “Bože moj, nitko nije savršen”, rekao bi jedan drugi legendarni dobrodušni cinik – Billy Wilder. Boško Violić bio je Billy Wilder našeg teatra.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu