Otišao je, dakle, Miloš Forman. Igor Mirković piše crtice o njegovim najvažnijim filmskim likovima
Postigao je maksimum; ostavlja galeriju nezaboravnih likova, toliko opipljivih da su, premda fiktivni, postali dijelom povijesti
Svi filmovi Miloša Formana himna su slobodi. I kada je pričao priču o češkom trgovačkom pomoćniku i američkom porno-majstoru, o Mozartu i newyorškim hipijima, on je zapravo govorio o pojedincima koji se bore protiv sustava, opiru se autoritetima koji ih žele ukrotiti. Miloš Forman stoga je postigao najviše što je redatelju moguće – da za njegovim djelom ostane galerija nezaboravnih likova, toliko opipljivih, prepoznatljivih i stvarnih, da su – premda fiktivni – postali dijelom povijesti.
Pronađite mi, molim vas, čovjeka koji je ikada upalio televizor, a ne zna kakvu kapu Jack Nicholson nosi u Letu iznad kukavičjeg gnijezda. Jedan od najvećih je otišao, njegova duhovna djeca su vječna.
Petrov otac (Jan Vostrcil, Crni Petar)
Već u svom prvom, debitantskom filmu, tridesetdvogodišnji Forman stvorio je lik za pamćenje: otac neodlučnog, neambicioznog mladića Petra, nepodnošljivi je gnjavator. Njegove beskrajne tirade u kuhinji, dok pokunjeni Petar šutljivo gleda u stol, tipska su situacija koja će Formana progoniti cijelu karijeru: dominantni, maštoviti, drukčiji negativci, koji guše slobodu glavnog junaka. Jan Vostricl igra priprostog tipa koji je tiranin “u najboljoj namjeri”, ali je lišen zloće, u svojim je nastojanjima komičan.
To će biti obilježje čitave Formanove češke faze – “negativci” su uglavnom smiješni, dok će junaci koji su oličenje zla (a i po takvima će ostati zapamćen) u njegove filmove ući tek u Americi. Kako god bilo, Crni Petar završava usred očeve tirade, u pola nedovršene rečenice, zamrznutim kadrom u kojem je ostao širom razjapljenih usta.
McMurphy (Jack Nicholson, Let iznad kukavičjeg gnijezda)
Jedan od najvećih neukrotivih buntovnika koje je vidjelo filmsko platno. Nakon premijere, mjesecima su se vodile medijske polemike je li McMurphy čovjek s dijagnozom ili nevin u ludnici. Debata nikada nije okončana, do dana današnjeg neodoljivi McMurphy za nas je ostao zagonetka.
Forman je poslije govorio kako je lobotomiziranje McMurphyja metafora za komunističku diktaturu, u kojoj je živio prvih 36 godina svoga života (krajem šezdesetih pobjegao je iz Čehoslovačke) – po njegovoj interpretaciji, tajna uspjeha “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” jest što je u taj film usadio svoju frustraciju životom u neslobodi.
Sestra Ratched (Louise Fletcher, Let iznad kukavičjeg gnijezda)
Najhladnija kučka u povijesti filma. Oličenje bezosjećajnosti. Žena koju bi svaki čovjek u publici najradije zadavio – i kad McMurphy to doista pokuša učiniti, u kinima bi se u pravilu prolomio pljesak. Glumica Louise Fletcher se nakon uloge u intervjuima doslovno ispričavala, govoreći kako je privatno posve drukčija osoba i kako i ona mrzi bezosjećajnu sestru.
Uloga joj je donijela Oscara, a tim filmom Forman je ušao u filmski Panteon, postao je drugi režiser u povijesti čiji je film dobio pet “glavnih” nagrada Akademije (najbolji film, scenarij, režija, muška i ženska uloga). Do dana današnjeg, Big Five su osvojili samo tri filma.
Berger (Treat Williams, Kosa)
Karizmatični hipi iz Kose. Još jedan lik koji pjeva himnu neukrotive slobode. Neodoljivi probisvijet koji prkosno odbija sva pravila establishmenta. Forman je govorio kako je godinama, još iz praških dana, u sebi nosio san da ekranizira slavni brodvejski mjuzikl (ako dobro pamtim, mislim da ga je čak pokušavao postaviti kao kazališnu predstavu) i čim je stekao američku slavu Letom iznad kukavičjeg gnijezda, svoje je ojačane pozicije odmah iskoristio da snimi Kosu.
Za generaciju klinaca iz šezdeset i neke to je ključni film formativnih godina, stajali smo u beskrajnim redovima za ulaznice pred Studentskim centrom, gledali ga po pet-šest puta. No, Berger će, protiv svoje volje, na kraju ipak otići u Vijetnam: i to je konstanta Formanovih priča, neukalupljene borce za slobodu na kraju ipak silom slome i ukrote, baš kao što su McMurphyja lobotomizirali u Letu iznad kukavičjeg gnijezda.
Salieri (F. Murray Abraham, Amadeus)
Tek nakon Formanovog filma solidni je skladatelj, dirigent i profesor glazbe, autentični glazbenik neosporne važnosti za razvoj opere, postao sinonim za umjetničku jal, zavist i zlobu. Salierija danas prepoznajemo kao kralja svih osrednjih, što stvarni talijanski skladatelj nikako nije zaslužio. No, to je snaga Formanovih negativaca – oni brišu sve pred sobom i nadjačaju stvarne likove prema kojima su građeni.
F. Murray Abraham za ovu je ulogu, naravno, dobio Oscara – i tu će se po tko zna koji put ponoviti priča da su protagonisti upravo kod Formana doživjeli svoje zvjezdane trenutke, uloge svojih života, koje su poslije rijetko uspjeli dostići. F. Murray Abraham bio bi možda glumački Salieri da nije dobio ulogu Salierija.
Valmont (Colin Firth, Valmont)
Mladi, perspektivni, ali razmjerno nepoznati Colin Firth dobio je priliku života – glavnu ulogu kod Formana. Kostimiranom adaptacijom francuskog romana Les Liaisons dangereuses dominira lik nezaustavljivog ženskara, koji dvorske dame troši i odbacuje kao maramice… ali u tom je filmu Formanu sve krenulo po zlu.
Najprije su mu pred nosom odnijeli Michelle Pfeiffer (koja je trebala biti jedna od dvorskih ljepotica), onda se utvrdilo da je dobila ulogu u filmu koji se radi po istom predlošku, i da – Opasne veze Stephena Frearsa odnijele su svu slavu, bile su jedan od filmova godine (ako ne i desetljeća), a Forman se morao suočiti s najvećim neuspjehom svoje karijere, s činjenicom da je praktički istovremeno snimio identičnu priču, uz zlu okolnost da je ona druga ekranizacija bila znatno uspješnija. Tako je Valmont, na izvjestan način, postao veliki lik koji se na kraju nije dogodilo, jer tek su malobrojni gledali jedini Formanov redateljski ćorak.
Larry Flint (Woody Harrelson, Narod protiv Larryja Flinta)
Pribravši se od karijernog knock downa, Forman se ponovo vraća onome što najbolje zna i najdublje osjeća: filmovima o slobodi pojedinca i represivnom okruženju. Larry Flint, autentični američki porno-majstor i pokretač magazina Hustler, u svojoj filmskoj inkarnaciji prikazan je kao nesumnjivo odvratan tip. Moralna nula, beskrupulozan i pohlepan – ali istodobno, strastveni borac za pravo da objavljuje pornografiju.
“Ubojstvo je zločin, ali ako u novinama objavite sliku ubijenog čovjeka, kandidirate za Pulitzerovu nagradu. S druge strane, seks je legalan, ali ako objavite fotografiju seksa, riskirate da vas strpaju u zatvor”, rekao je filmski Flint, vodeći ogorčenu sudsku borbu s konzervativnim aktivistima. I ovim je filmom Forman ponovio svoje životno uvjerenje, da je sloboda pojedinca najvažniji cilj kvalitetnog društva – čak i kada je do grla uronjen u gadljive kontroverze, kao što je bio Flint, nitko mu nema prava uskratiti slobodu da govori.
Čovjek na mjesecu
Miloš Forman u svojoj je osamdeset i šestoj preselio na neku drugu planetu. Bio je s nama u pravo vrijeme: u stoljeću filma, dok su pokretne slike bila najvoljenija od svih umjetnosti, on je bio veliki mag, jedan od najvećih. Da ga nije bilo, filmovi bi bili manje dobri. I barem se jedan njemu posve nepoznat dječak u Zagrebu možda ne bi zaljubio u slike na velikom platnu.