Otišao je Đuro Seder, a mi podsjećamo na veliki intervju u kojem nam je otkrio svoju životnu priču

Donosimo ulomke iz dugačkog razgovora koji je s umjetnikom vodio Telegramov Mladen Pleše.

Usprkos bolestima, slikao je četiri sata svaki dan

Premda se Seder sjajno držao za svoje visoke godine, a sve to, kako je isticao, zahvaljujući genima, ali i postignućima moderne medicine. Godinama je imao problema sa sklerozom žila na nogama, imao je tri operacije, presađivali su mu žile iz jedne u drugu nogu, zamijenili vene arterijama, ugradili su mu i umjetne žile, a bogme i nekoliko stentova. Na sreću, kaže, sve je to dugo odlično funkcioniralo.

Ipak znao se požaliti da ne može dugo stajati. „A, ako ne stojim ne mogu slikati. Imao sam neki specijalni stolac, ali nije išlo. Dok slikam puno se krećem, hodam oko štafelaja, gledam sliku iz blizine pa iz daljine, stalno komuniciram s njom,“ ispričao je Seder te dodao da svako toliko predahne, ali ipak uspijeva dnevno efektivno raditi najmanje četiri sata. „I to mi nije nikakav napor, čak me ništa ni ne boli dok slikam, osjećam se ugodno i još uvijek uživam u tom što radim. Godine i tijelo su jedno, a slikarski duh nešto drugo i ja uvijek idem za njim.”

Duboko je vjerovao u ljubav

I bio je u pravu: Seder je bio iznimno vitalan čovjek, do prije godinu dvije vozio je automobil, imao je dugogodišnju prijateljicu, i zapravo po aktivnostima i intelektualnoj snazi nitko mu ne bi dao tolike godine. Uostalom Seder je, kad je već dobrano prešao 93 godine, odgovarajući na pitanje posjetitelja njegove izložbe u Laubi, zašto na njegovim slikama uvijek ima dvoje ljudi, objasnio: „Dvoje ljudi vam simboliziraju ljubav, a ljubav je sila koja pokreće svemir. „

Seder je uvijek ponavljao kako je ljubav važna za svakoga čovjeka, posebno za umjetnike. „Ja međutim nisam imao previše sreće u ljubavi. Supruga mu je rano umrla, a jednom sam se strašno zaljubio u mladu ženu, ali pogrešno do kraja.” Dugo je imao dragu prijateljicu, ali više nije bilo zaljubljivanja. “Ljubav je lijepa, ali i troši. Žene i muškarci mogu se međusobno obogaćivati, ali i ruinirati.”

Slikanju je pristupao perfekcionistički

Pričao je kako je i u svojim poznim godinama osjećao najveću radost kad je uspijevao napraviti nešto kreativno. „Jedino me muči to što sam nerijetko nezadovoljan onim što je napravio. Onda sam ljut na samog sebe, ali se tada prisjetim mog profesora Marina Targalie koji mi pričao kako bi navečer izlazio iz ateljea vrlo zadovoljan onim što je napravio, no sutradan kad bi pogledao sliku bio je razočaran. Tada je bio ljut sam na sebe.”

Seder je u takvim situacijama pokušavao popraviti sliku, a to se može samo kad je slika svježa, no ako stoji dulje vremena, tada boje otvrdnu i ne može se puno napraviti. Likovni velikan Vladimir Kristl pričao mi je svojedobno kako se strašno muči dok radi, da preko slika kojima je nezadovoljan, zna napraviti još pet ili šest različitih varijanti, a kad ni to nije pomoglo, tada je slike uništavao da se ne bi, kako je kazao, dalje uzrujavao.

Nije uništavao neuspjele slike

“Potpuno ga razumijem jer to se i meni događa,“ ispričao je Seder te kazao kako je najveći problem njegova narav koja nikada nije zadovoljna. „Neke moje slike vrlo su teške jer su prepune boja kojima sam ih premazivao. No, za razliku od velikog Kristla, svoje slike ne uništavam, ostavljam ih da budu svjedočanstvo nesporazuma, neka se vidi da ne može uvijek sve biti savršeno.”

Na pitanje kako je zaključivao da mu slika nije dobra, Serdar je odgovarao: ” Vrlo lako jer znam da nisam genije te da moram uložiti puno truda da bi slika ispala kako želim. Ali to ne znači da se mučim, upravo suprotno uživam u tomu.” Kao jedan od razloga svoje dugovječnosti Seder je objašnjavao činjenicom da je uvijek s veseljem odlazio atelje, da nikada nije osjeća nikakav pritisak, da ga je rad ispunjavao radošću.

Seder je smatrao da mnogi slikari dugo žive vjerojatno i zbog toga što su zatvoreni u ateljeu, žive u svom filmu, manje više rade odvojeni od ostalog svijeta, pa nemaju razloga za previše uzrujavanja ili biti pod stresom. No, upozorio je kako to nije slučaj samo kod slikara, nego i kod drugih umjetnika. “Primijetio sam da i dirigenti dugo žive, a razlog je njihova posvećenost pozivu, muzika ih nosi, hrani, žive za nju.

Racio i intuicija

Đuro Seder je jedan od najvažnijih hrvatskih slikara moderne, postmoderne i suvremene umjetnosti, ali i jedan od najznačajnijih svjedoka svoga vremena budući da je bio gotovo 70 godina prisutan na likovnoj sceni. Seder je prošao više faza: takozvanu crnu fazu, koju karakteriziraju crna platna s tek ponekom bijelom ili crvenom bojom. Ta je faza trajala skoro 14 godina i imala je bez sumnje veze s nekim osobnim problemima i dramama, a kada se zasitio, bacio se na boje, slikao je sve pejsaž, mrtvu prirodu, ljude koji su od tada njegova omiljena tema.

Prošao je još i takozvanu magritovsku fazu, djelovao u avangardnoj, pretkonceptualnoj underground grupi Gorgona, a nakon njene hladne konceptualnosti koja se odricala kista i boja, bio je dio pokreta Nove slike koji je karakterizirala geometrija i ekspresionizam, a značajan opus čini i njegovo sakralno stvaralaštvo.

Seder objašnjava da je prošao kroz razne faze jer je dolazio do točke kad više nije znao kako dalje, pa je krenuo tražiti nešto novo. “To mi je pomagalo prebroditi stvaralačku krizu te me nagnalo da potražim nešto novo. Ali racio nikada nije jedini vodič u umjetnosti, pravi vodič je intuicija, a to znači cjelovitost bića. To je ono iznutra, unutarnja moć čovjeka, mimo racionalnosti. Odjednom te obasja svjetlost koja ti rasvijetli put.“ Često je citirao Bibliju koja kaže: Kucajte i otvorit će se. „Ne može se samo čekati da se nešto dogodi, uvijek morate biti pred štafelajem, jer ako ti nešto padne na pamet dok si na cesti, kad dođeš u atelje sve zaboraviš.”

‘Više nema velike umjetnosti’

Seder se žalio kako je danas situacija u umjetnosti kaotična, kako je slikarstvo sve manje zastupljeno na velikim umjetničkim smotrama, kako nema mainstreama, kao što su to nekada bili renesansa ili barok jer su novi elektronski mediji preplavili umjetnost. “ Ništa se od toga ne može uspoređivati s dobrom slikom. Ni video uradci, ni performansi, ni instalacije….Danas nema velike umjetnosti jer svatko radi što hoće, sve se svelo na razinu dosjetke, to je konglomerat svega i svačega. “

Dok je bio mlad, prisjećao se Seder, umjetnost se doživljavala kao sveta stvar, kao uostalom i cijela kultura. „No, danas je sve drugačije, s umjetnošću se poigrava, a nije malo onih koji se s njom izruguju. Zbog toga u doba performansa i elektronike, nastavljam ići svojim putem koji je samo moj…” Tada sam podsjetio profesora Sedera kako su mladi uvijek buntovni, kako uvijek pokušavaju rušiti staro, kako su protiv institucija. Uostalom i pokret Gorgona kojemu je on pripadao također je bio usmjeren protiv institucija u kulturi.

U Gorgoni mu je postalo dosadno

“Mladi doista uvijek imaju poriv da nešto negiraju i ruše. I mi u Gorgoni to smo također radili. Nažalost uvijek je lakše nešto negirati i rušiti, ali je vrlo teško graditi. Gorgona je bila zanimljiva pojava, kvazi elitna, konceptualna grupa, no to nije imalo veze sa slikarstvom. Stalno smo nešto izmišljali, uvijek smo pričali i razgovarali, no doma smo se bavili slikarstvom koje nije imalo veze s Gorgonom.“

Seder je držao kako je oko Gorgone bilo puno mistifikacije, ali zahvaljujući kolekcionaru Marinku Sudcu Gorgona je ušla u povijest kao važan pokret. „ Sve je bila antislika, antitekst, antidrama, sve anti, kontra, pa me to počelo frustrirati. I na kraju sam izašao iz grupe Gorgona, bilo mi je previše dosadno.“

Studente nije zamarao životnim problemima

Nakon što je diplomirao Seder je radio kao ilustrator i tehnički urednik, a od 1968. do 1981., kao grafički dizajner u Agenciji za marketing novinske kuće Vjesnik. Nakon toga je postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je bio i dekan. Cijeli život Seder kaže da je bio namještenik. To mu je davalo materijalnu sigurnost i nije bilo tako tragično kako je to moglo biti za umjetnika.

Pravu renesansu doživio je kad je postao profesor na Akademiji. „To nije bio uredski posao, bio sam među svojima, veselilo me razgovarati sa studentima, jedino je kasnije bila mala gnjavaža kad sam postao dekan. No, dobio sam atelje, pa mi je zapravo od tada pa sve do danas, zapravo jako dobro. Imam pristojnu mirovinu i zaista se ne smijem žaliti.”

Seder je ispričao kako nikada svojim studentima nije govorio o problemima s kojima će se susresti kad završe studij. Doživljavao ih je kao buduće umjetnike, pokušavao im je usaditi žar i inficirati ih za umjetnosti. No danas mu je žao što u Hrvatskoj postoji pet likovnih akademija, u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku… “Tko će sve te ljude zaposliti, od čega će oni živjeti, pa mi smo mala i siromašna zemlja u kojoj nema puno ljudi koji kupuju umjetničke radove.”

Nije živio od umjetnosti

Zbog toga se u nas, tvrdio je Seder, teško može živjeti od prodaje slika, tek je nekoliko umjetnika kojima je to polazilo od ruku. Priznaje da ni nije živio od svoje umjetnosti. “Valja zaista biti veliki umjetnik, kao, primjerice, Edo Murtić, da možeš prodavati slike. Tim ljudima nikada nisam bio zavidan, drago mi je da su uspjeli jer su zaslužili, neki doduše i zahvaljujući malo vezama s državom.”

Živio u četiri države, u Kraljevini Jugoslaviji, NDH, socijalističkoj Jugoslaviji te u samostalnoj Hrvatskoj. Priznaje kako sve to nije bilo lako preživjeti. “Bog me je čuvao. Bilo je toliko dramatičnih događaja i lomova da ste uvijek mogli stradati. No mene je samo nekoliko puta malo očešalo, ali sam se svaki puta izvukao”.

Pisao je poeziju

Jednom se sukobio s vlastima u gimnaziji kad je u školu donio križ. „Odmah su me izbacili iz Prve klasične gimnazije, pa sam maturu položio 1946. u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Iste sam godine bez problema upisao Likovnu akademiju, valjda se zaboravilo na moj mladalački hir, a kasnije se sve rasplinulo tako da više nisam imao problema.”

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Antuna Mejzdića, a specijalizaciju je završio 1953. kod profesora Marina Tartaglie. Bio je redoviti član Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a, a od 2011. bio je voditelj Gliptoteke HAZU. U šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća objavljivao poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. godine objavljena je njegova zbirka pjesama »Otac iz lonca«. Poezija mu je bila jednako važna kao i slikarstvo, pa mu je bilo žao što dugo nije pisao.

Tvrdio je da je zadovoljan čovjek, ali…

Seder je dobio brojna priznanja kritičara, među ostalim, nagradu Zagrebačkog salona, nagradu Vladimir Nazor za slikarstvo te za životno djelo, njegova djela nalaze se u fundusima svih važnijih muzeja u Hrvatskoj, ali i u Beogradu, Grazu, Budimpešti, New Yorku, Münchenu…

“S obzirom na to da sam ostvario lijepu karijeru, apsolutno sam zadovoljan čovjek. Posao mi je najvažniji u životu, a kako imam sve što mi treba, od ateljea do uvjeta, daje mi povratnu radost i zadovoljstvo.” Ali odmah u skladu sa svojom nikad zadovoljnom naravi, na rastanku je zaključio kako bi bio još sretniji da je napravio još nešto boljih slika.