Otišao je Goran Paskaljević, čovjek uz čije smo filmove ljubovali, patili, nadali se da će biti bolje. Toliko smo mu dužni

Davor Špišić prisjeća se velikog srpskog redatelja koji je preminuo u petak

ZADNJA IZMJENA: ruj 27, 2020
Foto: Zarko Basic/PIXSELL

„Zdrav čovek sve može“ uvjerava otac gubitnik sina gubitnika. Skida uniformu željezničara, ostaje u gaćama i na glavu si stavlja smiješnu plivačku kapicu. Silazi na obalu i skače u zimsku rijeku, da više nikad ne ispliva. Rez. Žene u crnini krste se i kašičicom zahvaćaju koljivo u spomen na pokojnika. Tako majstorski teku posljednji taktovi filma čijeg smo tvorca upravo ispratili u vječnost. I našu životnu imovinu.

Bili smo balavci, mi rođeni početkom šezdesetih 20. stoljeća kada je 1976. u tami kino-dvorana zasvjetlucao taj mali titanski film. Riječ je o ‘Čuvaru plaže u zimskom periodu’, prvijencu srpskog redatelja Gorana Paskaljevića. Priča je to o Draganu i Ljubici (antologijska igra Irfana Mensura i Gordane Kosanović), mladom bračnom paru iz nejednakih socijalnih pozicija u proklamiranom besklasnom društvu, koji uzalud pokušavaju sačuvati vatru svoje ljubavi.

Prigušena, obzirna i nježna redateljska ruka

Paskaljevićeva prigušena, obzirna i nježna redateljska ruka iz sjajnog scenarija nenadmašnog Gordana Mihića izvukla je raskošne slojeve melodrame, pelinaste komedije, čehovljanske čežnje i tjeskobnog egzistencijalizma. Nekako baš u tom Goranovom ostvarenju Mira Banjac i Danilo Stojković udarili su prve temelje svojih kasnijih ikoničnih lica namćorastih Oca i Majke, bez suvišnih gesti, škrtih emocija s premnogo ljudskosti i topline.

Odmah sljedeće godine, ponovo s Gordanom Mihićem, Paskaljević zatvara duologiju, filmom ‘Pas koji je voleo vozove’ depresivnomekim vesternom s ingenioznim triom luzerskih ljubavnika: Mike (Svetlana Bojković), Mladića (Irfan Mensur) i Kauboja (Bata Živojinović).

Sva pozadinska muka luzerskih marginalaca

U to doba crnotalasni filmovi Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika istresli su svu pozadinsku muku luzerskih marginalaca tadašnje Jugoslavije. Sazrelo je vrijeme da se o toj muci progovori drugim, žanrovskijim sredstvima.

Na sceni su bljesnuli „praški đaci“ (kako su tadašnji jugoslavenski kritičari okrstili družinu darovitih redatelja diplomanata glasovite praške FAMU), izbacujući prve adute kojima će oblikovati zajedničke svjetonazore i zasebne autorske poetike:

„Kud puklo da puklo“ Rajka Grlića (1974.), „Muke po Mati“ Lordana Zafranovića (1975.), Paskaljevićev „Čuvar plaže…“, tv-serija „Grlom u jagode“ Srđana Karanovića i Rajka Grlića (1975.), „Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića (1977.)…

S lakoćom o mučnim političkim lomovima

Paskaljevićevi potezi vratili su neorealizam kao rakurs posebne ljudske i umjetničke zabrinutosti nad odbačenim i zagubljenim bićima. Čak i onda kad naizgled priča o prvim erotskim kušnjama tinejdžera Petra u prašini lijenog ravničarskog jula (kultna čulna scena u pekari, između Slavka Štimca i Dragane Varagić, u svjetskim razmjerima ima pandan samo još u onoj brašnjavoj između Jacka Nicholsona i Jessice Lange) Goran Paskaljević s lakoćom govori o mučnim političkim lomovima, utopijama mladenačkih revolucija i tenkovima moćnih režima, stvarajući nezaboravno „Varljivo leto ’68“.

Sjećam se kako nas je 1998. pomeo remek-djelom rađenom po drami Dejana Dukovskog: „Bure baruta“ naprosto je stvaralo gomile nokauta u našim utrobama. Gledati taj Paskaljevićev očajnički optužujući vrisak upućen mračnom, krvavoapsurdnom kolu vječno istih mržnji kakve se rađaju i bukte na našem balkanskom porstoru, značilo je i znači doslovce se očistiti. Pridružiti se njegovom kriku. Toliko smo mu dužni. Uz Goranove filmove mogli smo ljubovati, patiti, smijati se, plakati i nadati se. Da nije bilo uzalud. I da će jednom svijet biti bolji.

 

Davor Špišić
Telegram autor
96 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program