Homovec: Po čemu ćemo pamtiti kulturnog velikana, humanista i antifašista Šimu Šimatovića
Boris Homovec piše o nedavno preminulom Šimi Šimatoviću
„Dragi moj Borise, svi misle da sam ja otpisan i da mi je već odavno mjesto na Mirogoju. Ali, ja još toliko toga planiram…“, priznao mi je još prije desetak godina Šime Šimatović, sjedeći u svom uredu, besprijekorno dotjeran, izbrijan i elegantan , u Hrvatskom kulturnom klubu, čiji je bio utemeljiteljem i dugogodišnjim predsjednikom, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt. Već tad mi se činila simpatična izjava tog vremešnog , finog, markantnog , elegantnog gospodina, koji je tad već bio u visokim osamdesetim godinama, no bio je vrlo vitalan, bistar, oštrouman i siguran u ono što priča.
Danas, deset godina kasnije, taj najstariji hrvatski filmski redatelj, Gavellin đak, veliki humanist, antifašist , jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih kulturnih djelatnika u Hrvatskoj i laureat najprestižnijih kulturnih nagrada, napustio nas je s napunjenih 97 , brojkom godina, koja je nedostižna većini običnih smrtnika. I to svega nekoliko dana nakon što je zauvijek otišla i Nives Kavurić Kurtović, jedna od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnica.
Ličanin za kojega su mnogi mislili da je Dalmatinac
Čini mi se da će se, u ovoj tužnoj godini u kojoj smo ostali bez mnogih veličina, još jednom potvrditi teza kako tek nečijim odlaskom postajemo svjesni veličine onoga koji je decenijama živio i djelovao tu , pokraj nas, a kojemu nismo željeli, ili znali , dati dostojan dignitet tijekom života.
To je i slučaj s Ivanom Šimom Šimatovićem, rođenim 1919. u Perušiću, u Lici, mjestu koje je iznjedrilo još jednu hrvatsku legendu, pokojnu Anu Karić. Ovaj visoki Ličanin, iako bi mnogi dali ruku u vatru kako je fetivi Dalmatinac, svemu što je postigao u karijeri, može zahvaliti gradu Zagrebu, u koji je stigao dvadesetih godina prošlog stoljeća kao pučkoškolac, a potom se usavršavao u gimnaziji, Filozofskom fakultetu ( studirao je neko vrijeme filozofiju) i u školi legendarnog dr. Branka Gavelle.
Komičarski nerv
Karijeru je započeo kao glumac, navodno bio prilično talentiran za salonske uloge, ali posjedovao je i komičarski nerv. Prepoznali su to i u splitskom HNK-u, u kojemu je prije rata dobio svoj prvi profesionalni angažman. Već godinu kasnije, zbog talijanske okupacije,1941. Split mijenja Zagrebom i postaje dijelom profesionalnog glumačkog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta.
Šimatović razodijeva kazališne kostime , salonsku sigurnost mijenja ratnom neizvjesnošću i hrabro odlazi u partizane. U proljeće 1943. upućen je u kazališnu grupu Narodnog oslobođenja Jugoslavije, pri Vrhovnom štabu, ali do te grupe, zbog raznih neprilika nije stigao, te je prebačen na Žumberak, u sastav 13. Proleterske brigade.
Tamo ostaje gotovo godinu dana, pridružuju mu se Joža Gregorin , te glumački kolega Mladen Šerment, koji se kasnije proslavio ulogama zagorskih i podravskih seljaka. Šimatović i Gregorin dolaze na ideju da osnuju kazališnu grupu. Agilni Šimatović šalje Šermenta u Zagreb po kolege Miru Župan, Dragu Krču, Svena Lastu, Franju Majetića i druge, no oni odlukom štaba završe u Slavoniji, a ne na Žumberku. Ostavši bez željenih glumačkih profesionalaca, Šimatović nagovara Gregorina da glumačku grupu sastave od amatera, boraca u njihovim redovima.
Ključna epoha u Šimatovićevom životu
Počinju održavati glumačke kurseve, jedan od prvih bio je na Pribiću. Ubrzo im se pridružuje gitarist Rudolf Fumić, koji osniva prvi zbor, ali i baletnu grupu u kojoj su bile mlade glumice Irena Kolesar (kasnije legendarna Slavica, prva prava jugoslavenska filmska zvijezda), Etta Bortolazzi, a balet počinje plesati i sam Šimatović. Programi su bili šaroliki, zabavni, s dramskim, glazbenim i plesnim elementima, a nezahtjevna partizanska publika bila je oduševljena.
Šimatović razmišlja da osmisli vlastiti komad za cjelovečernji program i počinje ispisivati stranice drame Pobjeda nije mramor. Ključna epoha u Šimatovićevom životu bilo je treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom u lipnju 1944. godine, s mnogim uvaženim umjetnicima, poput Zlatka Price, Ede Murtića, Augusta Cilića, Marijana Lovrića, Joze Laurenčića, Drage Ivaniševića, Vladimira Nazora…
Prvi umjetnički direktor Jadran filma
Šimatović je sudjelovao u uprizorenjima Dosta je čekanja Gregurina, te srpske komedije Rodoljupci Jovana Sterije Popovića. Zgodan je podatak kako im se u Topuskom na dva tjedna pridružio i sir Randolph Churchill, sin engleskog premijera. Ostao je začuđen što se na Kongresu nije pjevala jugoslavenska himna Hej Slaveni, već Lijepa naša, što je potvrđivalo kako je taj kongres uistinu bio istinska demonstracija hrvatske kulture, u vremenu kad je zbog toga bilo mnogo otpora u partijskim redovima. Šimatovićeva drama Pobjeda nije mramor izvedena je prvi puta u oslobođenom Šibeniku, u veljači 1945.
Imenovan je prvim umjetničkim direktorom Jadran filma. 1950. Šimatović se vraća glumačkoj profesiji, te snima dva filma, ključna za povijest hrvatske kinematografije: nogometnu komediju Plavi 9 Kreše Golika, u kojoj su naslovne role igrali Irena Kolesar i Antun Nalis, dok je Šimatović igrao lik Ive.
Godinu kasnije, s Fedorom Hanžekovićem, snima adaptaciju Matavuljeva romana Bakonja fra Brne, a među castom nalaze se i takve legende poput Mire Stupice, Viktora Starčića, Rahele Ferari, Emila Kutijara i Karla Bulića, a Šimatović ima zapaženu rolu Čagljine. Već 1953. godine svestrani Šimatović piše scenarij za dugometražni igrani film Kameni horizonti, prema priči Vjekoslava Kaleba, kojega odlučuje i režirati, u produkciji Jadran filma. Naslovnu rolu djevojke Male tumači nezamjenjiva Irena Kolesar.
Tvrdoglavo htio dati ulogu Ani Karić
Potom režira ratnu dramu Naši se putovi razilaze, prema scenariju generala Ivana Šibla, o ljubavnom trokutu u ratno okupiranom Zagrebu, kojeg čine zaboravljeni Bratislav Grbić, kasnije proslavljena spikerica Radio Zagreba Saša Novak i Boris Hržić. No, film kojim je Šimatović ostavio najviše traga u hrvatskoj kinematografiji jest stilizirana drama Pustolov pred vratima, adaptacija drame Milana Begovića, priča o snovima mentalno oboljele djevojke, koja leži u sanatoriju.
Pored Borisa Buzančića, Emila Kutijara, Jelene Žigon ( atraktivne beogradske glumice, supruge Steve Žigona), Božene Kraljeve, Ervine Dragman i Vanje Dracha, (u netipičnom castu pojavljuju se i kostimografkinja Jasna Novak, Dunja Rajter, Tito Strozzi, pa i Senka Veletanlić), Šimatović je bio tvrdoglavo kategoričan u odluci da naslovnu rolu fatalne Agneze dodijeli mladoj ,dotad nepoznatoj glumici Ani Karić, koja je tad izgledala poprilično debeljuškasto i filmski neatraktivno. Jagoda Buić, koja je potpisala kostiumografiju, ( dok je scenograf bio Branimir Hundić) mi je ne tako davno pričala kako joj je to bio jedan od najvećih izazova u karijeri, kako od neugledne, mlade Ličanke napraviti mladu, poželjnu urbanu damu.
Okušao se i kao producent
Film je isprva primljen s rezervama,da bi ga tek godinama kasnije jugoslavenski kritičari počeli cijeniti i smatrati jednim od najzanimljivijih i najoriginalnijih naslova u povijesti kinematografije. Poslije tog filma Ana Karić je postala zvijezda, no Šime Šimatović nije imao prilike snimati. I to mu je do danas ostao posljednjim igranim filmom u karijeri. Poslije je realizirao još nekolicinu zapaženih dokumentaraca o etabliranim personama iz likovnog miljea, poput Antuna Augustinčića, Ivana Meštrovića i Antuna Topića Mimare.
Sedamdesete godine Šimatović se okušao i kao filmski producent, te stao iza danas zaboravljenog filma Nikole Tanhofera Bablje ljeto, provokativne drame o ljetovanju dva bračna para na jahti, kojom plove Jadranom, koje tumače sjajna četvorka: Branko Pleša, Ana Karić, Rade Marković i zanosna Milja Vujanović. Tadašnji kritičari su film pokopali, proglasivši ga erotskom , jeftinom i buržoaskom provokacijom, no svi koji su ga kasnije vidjeli, uključivši potpisnika ovih redaka, smatraju da je jedan od najmodernijih hrvatskih filmova, u rangu francuskih drama tog vremena ( danas se može pogledati na YouTubeu).
Hrvatski kulturni klub
Očito je tadašnji neuspjeh Tanhoferova filma naveo Šimatovića da odustane od daljnje filmske produkcije. Posljednji Šimatovićev realizirani filmski uradak bio je kratki dokumentarac o zvonicima Like u ratnim razaranjima, u svom rodnom kraju, snimljen 1992. godine.
A dovršen je zahvaljujući sponzoriranju tada jakih političkih snaga Nikice Valentića i Slavka Degoricije. Navodno je u ladicama Šimatović imao na desetine gotovih scenarija, kojima nijedna filmska komisija poslije sedamdesete, pa ni u novoj Hrvatskoj nije bila naklonjena i nije mu dala zeleno svjetlo za realizaciju, što ga je činilo ogorčenim.
Maštao je o snimanju filma Topusko, o Židovima koji su se 1944. sklonili na teritorij oslobođen od partizana, Tako to biva, glazbenoj komediji o bivšem hrvatskom branitelju , ili ratnoj epopeji Oluja, za koju nijedan ministar kulture, te potom HAVC nije imao sluha. Bio je prvim direktorom Zagreb filma sredinom pedesetih, čak u pet mandata obnašao je funkciju predsjednika Društva filmskih djelatnika Hrvatske, a dva puta biran za predsjednika Komisije za kinematografiju Hrvatske.
Jedna od najljepših umjetničkih ljubavnih priča
Za dokumentarac o Plitvičkim jezerima bio je nagrađen na berlinskom festivalu 1957. Bio je jedan od inicijatora gradnje Jadran filma. Posljednje decenije života posvetio je Hrvatskom kulturnom klubu, u sklopu kojeg je pokrenuo i Godišnju nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
S šarmantnom gospođom Mirom Flies, koja je diplomirala u klasi Svetislava Stančića, pijanisticom koja nikad nije imala veliku solo karijeru, radije je činila društvo odabranim glazbenicima u duetima, trijima, ili komornim orkestrima, Šimatović je ispisao jednu od najljepših umjetničkih ljubavnih priča na ovim prostorima.
Oboje su bili već oformljeni, zreli, svoji ljudi, kad ih je sudbina spojila. Ona je njemu bila treća supruga, on njoj drugi suprug. Legenda kaže kako su se upoznali na Veliki petak 1974. godine ( kad je on već bio u svojim pedesetim godinama), na premijeri Glembajevih u HNK-u, u režiji Vladimira Gerića.
Odlaskom svoje družice, ugasio se i Šime
Gospodin Šimatović je sjedio u jednoj od loža u pratnji Bele Krleže, kad mu je za oko zapela Mira Flies, elegantna dama u tridesetima. Ostala je potom upamćena po svojim crvenkastim pundžama, šarmu, specifičnom izgovoru, manirima iz ugledne građanske obitelji, finim večerama, domjencima i dobrotvornim koncertima za prijatelje , odabrane i potrebite, plemenitosti i velikodušnosti..
Njezinim odlaskom, koncem 2014., ugasio se veliki dio velikog gospodina i humanitarca Šime Šimatovića. Ta njegova svijeća života tinjala je od tada tek toliko da se održava, sve dok sada nije zauvijek ugasla. I siguran sam kako će sada gospođa Mira Flies svom gospodinu Šimi Šimatoviću , tamo negdje gore, opet svirati na pijaninu neku od najdražih im sonata , smijati se i memorirati brojne uspomene iz prošlog i , nadasve, sretnog zajedničkog umjetničkog života.