Pismo koje mi je poslao prije pet godina

U pismu koje je mi je poslao prije pet godina, Vaništa je opisao dio svoje komunikacije s Jakovom Bratanićem, pravnikom i povjesničarem umjetnosti . “Kad je Brataniću umrla žena, zvao bi me riječima: ‘Jozo, (tako me zvao), imam devedeset manje jednu godinu, zapamti devedeset manje jednu, ja ti umirem”. Pitate se zašto vam to pišem. Imam devedeset manje jednu. Neću ponoviti Bratanićeve riječi, na kraju ne bih želio ispasti patetičnim, no mogu reći da sam očajan… Pišem kao uvijek u krevetu, oprostite na rukopisu. Kaže se da se pet mjeseci prije prvih znakova bolesti, čovjekov rukopis mijenja. To sam negdje pročitao, možda i zaboravio, a sada to gledam na ovom papiru.”

Raspravljajući o životu i smrti, Vaništa je često citirao francuskog filozofa rumunjskog podrijetla Émilea Ciorana. On je, približivši se pedesetoj godini, živio od pomoći i milodara, nije imao doslovce ništa. Vaništa je ocijenio kako je Cioran “možda ponajbolje, premda vrlo grubo, radikalno, odgovorio na pitanje zašto živimo: živimo da bismo umrli!”

Definica u kojoj je Vaništa našao smisao života

Josip Vaništa govorio je kako je u toj strašnoj definiciji, a, ”u svojoj groznoj situaciji s tolikim godinama na leđima, našao jedini smisao svog života”. “Do tih spoznaja”, upozoravao je Vaništa “ne može se doći prije starosti, i to je dobro. Jer onda život ima smisla, pa se može provesti u radu, veseleći se, ljubeći, radovati se…”

Zbog narušenog zdravlja, imao je čak šest operacija. S Josipom Vaništom, Vanom, kako su ga zvali najbliži prijatelji, u posljednje doba najčešće se moglo komunicirati pismima, a ponekad i telefonom. Dio prepiske Vaništa je pisao na pisaćem stroju, potpisujući se uvijek rukom, a dio je u cijelosti pisao nalivperom. Vaništa je imao pomalo osebujan, gotovo do savršenstva uvježban, ali i iznimno čitak rukopis.

Kao što su njegove slike bile pretežito minimalističke, odnosno sasvim ogoljene i svedene na bitno, sa sve većim praznim površinama, tako je i njegov stan u Križanićevoj ulici, tik uz Križanićevu gimnaziju, bio lišen svakog luksuza i nepotrebnih stvari. Tek jedan otoman, drveni stol, nekoliko stolica, fotelja, goli zidovi bez ijedne slike. Uz to samo još jedna stara kalijeva keramička zelena peć te mali gipsani reljef.

Posljednja fotografija Vanište dok čita izvode iz knjige

Posljednjih godina Vaništa je živio sam, što za čovjeka njegove dobi, nije bilo ni malo lako. Unatoč poodmakle dobi, Vaništi su često dolazili na razgovor brojni prijatelji, a on ih je dočekivao punim čajnikom, limunom, keksima… Vaništa je uvijek sjedio uz veliku staklenu plohu koja je gledala na ulici, dok bi gosta smjestio u fotelju na suprotnoj strani, čime je stvarao dojam distanciranosti, ali i iskazivao svoju nenametljivost.

Za posljednjeg susreta prije zime, dok mi je Vaništa čitao dijelove iz svoje knjige Skizzenbuch 1932-2010. iza otvorenih vrata, napravio sam nekoliko njegovih fotografija. Zasigurno su to njegove posljednje fotografije, a dok sam ga snimao, Vaništa se prisjetio kako je Miroslav Krleža Slavka Goldsteina, Stanka Lasića i njega zvao “svojim karlovačkim dečkima”. Potom je pročitao dio Krležinih razmišljanja o smrti svoje supruge Bele, ali i o svom skorom odlasku.

„Sa mnom sve je lošije. Vi znate da se nisam nikad tužio. Ali, evo, sjedim ovdje i umirem. Hoće li to biti danas popodne, sutra ili za mjesec dana? Ako to potraje, morat ću u kolica kao dijete, vidjet ćete pravog Lazara. Moj duhovni život nikad nije bio jači, ni osjetljivost veća. Vodim u sebi razgovore s masom ljudi, o prilikama, mislima na svoje propuste i, dok taj veliki teatar traje, ja nekako svladavam ovu nemoguću situaciju, ali ako se to prekine… Sve počinje odavde (pokazuje rukom na čelo), a tek onda prelazi na tijelo… Zatvaram oči i gledam u crno. Sve se pretvara u neko grimizno crvenilo.”

Zbog slabog zdravlja nije se volio susretati s ljudima

Vaništa je govorio kako se i on našao u sličnoj situaciji, što mu pomaže da još bolje razumije veličinu uma Miroslava Krleže. Pa je potom opet citirao Krležu: “Ovo je sada generalna proba za moj – sprovod. Iza smrti dolazi taj limb, sve se to spušta na svoje pravo mjesto i dolazi do – zaborava, koji traje određeno vrijeme. Vrijeme je taj strahoviti sudac. Možda se za deset, petnaest godina pojavi mali element koji će oživjeti. Dolazi vrijeme apsolutne tišine kad čovjek nestane… “

U jednom od posljednjih pisama Vaništa je objašnjavao kako se zbog slabosti i lošeg fizičkog stanja ne voli susretati s ljudima. “Stid me je, pa sada nakon operacije ne primam, kako bi rekla Proustova markiza, ne primam. Ja također ne primam iz ozbiljnih razloga: posljedice operacije sporo ili nikako ne odlaze, traju već mjesecima”.

‘Moja prva supruga Rosza bila je idealna žena’

Josip Vaništa bio je dva puta oženjen. Prva supruga bila mu je Rosza, za koju se oženio kad je imao 26 godina. Rosza je bila sjajna profesorica engleskog jezika u Prvoj gimnaziji u Zagrebu. Za razliku od Vanište koji je bio introvertiran, povučen, samozatajan, nenametljiv čovjek, Rosza je bila izrazito otvorena i simpatična žena, vesele naravi, plijenila je svojom duhovitošću, ljepotom, ali i za ono vrijeme nesvakidašnjom elegancijom, po kojoj se razlikovala od svoje okoline.

Po mnogo čemu bila je potpuno drugačija od svog muža. Stoga sam ga za jednog razgovora upitao kako su se njih dvoje, toliko različitih osoba, slagali. “Rosza je bila idealna supruga, živjeli smo u sretnom braku u kojem smo dobili dvije kćerke, Anu i Evu. Njena me prerana smrt 1994. teško pogodila, bio je to veliki, nenadoknadivi gubitak za mene.” Nakon što je to izgovorio, Vaništa se zamislio i dugo, dugo šutio. Onda je, na golemo iznenađenje, nastavio na posve neočekivani način.

“Znate, brak vam nije prirodna zajednica. Premda mi je bilo lijepo u s Roszi, vrlo sam sumnjičav prema toj instituciji. I mislim da je filozof Cioran opet bio gotovo u pravu kad je kazao da je “brak najstrašnija institucija koju je čovjek izmislio”. Za mene ipak nije bilo baš tako, možda zato što nikad nisam bio asketa niti sam se odricao svega onoga što mi je život nudio. “

Ipak, Vaništa se pod kraj života, kad je već navršio devedesetu, po drugi put oženio. Želio je svojom akademskom mirovinom materijalno osigurati svoju dugogodišnju suradnicu Nives Gajdobranski, ženu koja se s velikom pažnjom brinula za njega. No, iako je bila puno mlađa, iznenada je i ona umrla prije njega.

Ostavio zapise o razgovorima s najvećim umjetnicima

Vaništa je desetljećima održavao vrlo intenzivnu prepisku s brojnim prijateljima, umjetnicima, intelektualcima, i kad bi se sva ta njegova prepiska skupila na jednom mjestu bio bi to zasigurno impresivan intelektualni opus. Vaništa je, naime, bio briljantan pisac koji je u svojim zapažanjima duboko promišljao život i stvarnost u kojoj živi. Svoje impresije, sjećanja i razgovore Vaništa je ukoričio u pet knjiga eseja o umjetnosti i poznatim ličnostima.

To su Zapisi I, Zapisi II, Knjiga zapisa, Novi zapisi i peta knjiga Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata, koju je objavio 2010,. u svojoj 86. godini. Vaništa je ostavio za sobom brojne zapise o susretima ili razgovorima s najistaknutijim umjetnicima svog doba, Miljenkom Stančićem, Ivom Steinerom, Marinom Targatlijom, Leom Junekom, Stankom Lasićem, Antunom Motikom, Radoslavom Putarom, i, dakako, najviše i najdragocjenije, s Miroslavom Krležom.

Čitajući našu korespondenciju prisjetio sam se njegovog portreta Miroslava Krleže na samrtnoj postelji, glave zaronjene u dlanove. U tom crtežu Vaništa je na jednostavan, ali krajnje dramatičan način, sublimirao svu tragiku života i smrti, samoće, boli.. Muči me pitanje je li za svojih posljednjih dana Vaništa bio u sličnom psihološkom stanju ili je pak smrt dočekao stoički i rezignirano kako je o njoj znao govoriti. U posljednjem pismu je napisao: “Život je postao sama nemogućnost.”

Nije bio ponosan na svoje sjajne novinske ilustracije

U jednom intervju prije nekoliko godina Vaništa je prvi puta progovorio o svom manje poznatom djelu stvaralaštva, o ilustratorskom radu. Gotovo dvadesetak godina, pedesetih, a kasnije i sedamdesetih godina, Vaništa je štrih crtežima ilustrirao krimi priče u tjedniku Vjesnik u srijedu te erotske priče u magazinu Start. Autor je portreta na svih 28 naslovnih stranica časopisa Erasmus koji je izlazio od 1993. do 1998.

Premda su to bili izvanredno kvalitetni crno bijeli crteži, a kasnije i ilustracije u boji, izrađeni velikim umijećem i preciznošću, Vaništa se nerado prisjećao tog dijela svog stvaralaštva. No, u jednom intervjuu je napokon progovorio i o tomu pa je, među ostalim, priznao da ga je stid što se time bavio. Ustvrdio je kako je to bila njegova najveća umjetnička pogreška.

“Bio sam profesor sa skromnim primanjima, a želio sam svojoj supruzi i kćerkama pružiti što bolji život s primjerenim građanskim standardom. To s malom profesorskom plaćom nisam mogao. Stoga sam počeo crtati novinske ilustracije, kako bi obitelji omogućio što ljepši život. Ali, zbog toga sam platio visoku cijenu. Umjesto da se do kraja realiziram kao artist, sa svojom obitelji, vodio sam uredan građanski život. A to ne ide zajedno. Da nisam imao obitelj nikada naravno to ne bih napravio pa bih mogao biti, u umjetničkom smislu, radikalan do krajnjih granica. Ovako, stao sam nekako na pola puta, nisam uspio realizirati sve svoje umjetničke ambicije”. Nekoliko dana nakon intervjua poslao mi je pismo u kojemu me zamolio da taj intervju ipak ne objavimo.

Među ostalim, zapisao je: “Neka te ilustracije i to doba, ostanu počivati u miru. Bilo bi bolje ne potezati još jednom nešto što je mrtvo. U momentu velike materijalne krize kad od mojih mjesečnih primanja nije bilo dovoljno novaca da platim račun za plin, kad smo se smrzavali u stanu (atelijeru) i kad se sve orijentira na borbu za novac, otvaranje interesa za ove ilustracije bilo bi samo opterećenje. Ostavimo cijelu stvar za kasnije.” Budući da je Vaništa prije dvije ili tri godine u jednom intervjuu ipak progovorio i o toj temi, ističući kako na taj dio svog djelovanja nije baš ponosan, odlučio sam objaviti i dio prepiske na tu temu.

Slikanje je bilo Vaniština muka koja je trajala 75 godina

Josip Vaništa je kao svestrani intelektualac i vrhunski likovni umjetnik već za života osigurao iznimno mjesto u hrvatskoj povijesti. Volio je govoriti kako je slikanje njegova muka koja je trajala 75 godina, mučilo ga je pitanje ima li njegovo stvaralaštvo smisla, a u posljednje doba nije volio izlagati smatrajući kako nije mudro priređivati izložbe u doba strašnog siromaštva. Premda je uvijek bio sumnjičav i rezerviran prema svemu oko sebe, pa i spram svog umjetničkog poslanja, Vaništa za posljednje retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti nije krio ponos na ono što ostavlja iza sebe.

Njegove slike Bijela linija na crnoj pozadini, Srebrna linija na bijeloj pozadini, Crna linija na bijeloj pozadini, kao i instalacija Beskonačni štap/ U čast Maneta, antologijski su radovi koji ga svrstavaju među moderne klasike i velikane hrvatske likovne umjetnosti. Kao i činjenica da je na intelektualnim kružocima u njegovom stanu rođena ideja o grupi Gorgona.

Kustosica MSU-a o značaju Vaništonog stvaralaštva

Povjesničarka umjetnosti i kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu Ivana Janković, u knjizi Gorgona koja će biti uskoro objavljena, na sljedeći je način odredila značaj Vaništinog stvaralaštva. “Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća nekolicina iz generacije poslijeratnih umjetnika pomaknula je granice umjetnosti i njezine prezentacije jer klasična klasifikacija medija više nije bila dostatna da izrazi nove ideje…. U traganju za novim slobodama umjetnici su istodobno eksperimentirali s različitim tehnikama i materijalima…Tako su proširili područje umjetničkog djelovanja, od asamblaža, instalacija, ambijenata, land arta projekata, akcija, hepeninga, Fluxus koncerata do različitih konceptualnih praksi…

U nizu gorgonskih protokonceptualnih pojavnosti (knjiga kao djelo umjetnika, Behavioral Art, akcija, projekti, kolektivno djelo) Vaništino djelo Beskonačni štap / U čast Manetu iz 1961. ubraja se među najranije poznate primjere instalacija u svijetu, koji anticipiraju instalacije konceptualne umjetnosti ranih šezdesetih, kao i one nastale desetljeće kasnije. Formalno gledano i vremenski bliska Vaniština instalacija, sastavljena od triju upotrebnih predmeta (stolca, cilindra i štapa), može se povezati s neodadaističkim eksperimentima s duchampovskim ready-madeom, odnosno protokonceptualnim eksperimentima iz prve polovine šezdesetih godina poput onih Piera Manzonija ili Roberta Morrisa….

‘Nijemi protest protiv prostaštva i sirovosti okruženja i sistema’

Osim ranog datuma pojavljivanja instalacije upravo je važno uzeti u obzir i ono što je prethodilo samoj izvedbi djela, a to je proces pribavljanja predmeta od kojih se sastoji instalacija, izveden kao konceptualni projekt. On je dobro dokumentiran oglasima koje Vaništa daje u novine kako bi pronašao rekvizite za instalaciju, kao i poštom poslanim odgovorima na oglase. …No, bitan element koji razlikuje ovu instalaciju od, uvjetno rečeno, klasičnih ready-made objekata jest beskonačni štap izveden spajanjem dvaju crnih štapova sa savijenim dršcima, predmet „bez funkcije″, kao dodatak apsurdnog sastojka karakterističnog za gorgonska djela.

Vaništa ne radi portret umjetnika u crnom kaputu s cilindrom, štapom za šetnju i crnim rukavicama poput francuskog slikara, Manetovog suvremenika i prijatelja Henrija Fantina-Latoura, već upotrebom konkretnih predmeta asocira na simbole buržoazije na kraju 19. st. (neobarokni stolac, štap i cilindar). …I ponovno je to nijemi protest protiv prostaštva, sirovosti grubosti okruženja i sistema koji ismijava građansku uljuđenost, osuđujući pak tradiciju kao dekadentnu i ‘građansku’, dok novost ignorira i napada.″

Ona je ujedno i refleksija i kritika društvene stvarnosti. Tako će umjetnik zabilježiti: „U čast Manetu. Beskrajni štap. Bez funkcije. Samo ravna linija. 1961. Bijeg iz sustava. Možda i iz samog slikarstva.‟ Prema tome, instalacija nije samo Hommage à Manetu, ne odražava samo zatečeni društveni sustav, ona je „bijeg iz sustava‟, odmak od slikarstva i pomak ka konceptualizaciji umjetničkog djela.”

Vaništine ravne linije kao potpuna umjetnička novost

U umjetničkoj grupi Gorgona, koja je djelovala između 1959. i 1966., bili su slikari Julije Knifer, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Josip Vaništa, kipar Ivan Kožarić, arhitekt Miljenko Horvat te povjesničari umjetnosti i likovni kritičari Matko Meštrović, Radoslav Putar, Dimitrije Bašićević Mangelos. Grupa je dobila ime po mitu o Gorgoni-Meduzi, koji otkriva bol čovjeka koji spoznaje svoju osamljenost i odbačenost. Članove Gorgone povezivala je duhovna srodnost koju nisu nametali, a bili su u trendu sa svim pojavama pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje su bile odraz traženja nove umjetnosti koja će odgovarati senzibilitetu poslijeratnog doba.

Josip Vaništa rođen je 1924. u Karlovcu, gdje se školovao, a diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu te završio takozvanu specijalnu slikarsku školu kod Marina Tartaglie. Kao profesor na Tehničkom odnosno Arhitektonskom fakultetu, obrazovao je brojne mnoge generacije arhitekata. Prvu izložbu imao je 1952. s Miljenkom Stančićem, u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt. Nakon toga, Miroslav Krleža, tadašnji ravnatelj Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, zamolio ga je da izradi pet njegovih portreta, što je u ono doba bila velika čast i priznanje.

Početkom pedesetih na njegovim crtežima počinju se pojavljivati ravne linije, što je bila potpuna umjetnička novost. Vaništa je izlagao u Parizu, Londonu, Damasku, Pekingu, Bombaju, a njegovi radovi nalaze se u brojnim muzejima, među kojima se posebno ističe Muzej moderne umjetnosti MOMA u New Yorku. Dobitnik je nagrada Vladimir Nazor, Branko Gavela te Nagrade grada Zagreba.