Otišao je Peter Brook. Donosimo isječak iz Grlićeve knjige o velikom redatelju, veličanstvenoj Viviene Leigh i mladom policajcu Ivanu
Predstavljamo isječak iz nadopunjenog izdanja Grlićevih Neispričanih priča koje izlazi na jesen u nakladi Telegrama
Sutra ujutro, oko jedanaest sati, netko je u kazalištu pokucao na vrata Brookove sobe. Kad ih je otvorio, pred njim je stajao mladi policajac koji je na rukama nosio Vivien Leigh. Bila je raščupana, spavala je. Mladi ju je policajac pažljivo spustio u naslonjač i otišao bez riječi
Čuveni britanski kazališni redatelj Peter Brook, preminuo je jučer u 97. godini u Parizu. Vizionarnog redatelja prisjetio se Rajko Grlić, koji je napisao tekst o Brooku u svojoj hit-knjizi Neispričane priče. Novo, nadopunjeno izdanje Neispričanih priča izlazi na jesen u nakladi Telegrama. U nastavku možete pročitati Grlićev isječak u kojem piše i o Brooku; ‘Cliché’.
Cliché
Fraza ili izreka koja je toliko puta upotrijebljena da je izgubila svoje značenje. Na filmu se najčešće koristi kao izraz za nešto što je već viđeno, banalno i otrcano.
Zagreb, 1987.
U gostima nam je Peter Brook. Radi internacionalnu podjelu za englesku verziju Mahabharate. Radit će je u svom Théâtre des Bouffes du Nord u Parizu i želi da mu glavni glumac bude iz Jugoslavije. Moli me da izaberem dva najbolja glumca moje generacije i da mu omogućim da, bez znanja ikoga drugog, provede s njima nekoliko dana u našem stanu u Zagrebu.
Drugi dan tih glumačkih bravuroza, dugih razgovora i Aninih večera izlazim s Brookom u šetnju. On zastaje pred HNK i pita me je li to nacionalni teatar. Kimam glavom i on sjeda na pločnik i pokazuje mi da sjednem do njega.
Zagreb, 1956.
Prvi put nakon Drugog svjetskog rata jedna zapadna kazališna trupa odlazi na gostovanje u zemlje s onu stranu “željezne zavjese”. Jugoslavija, kao “nešto između“, prva je zemlja na turneji Royal Shakespeare Company s “Titusom Andronicusom” u režiji Petera Brooka i Sir Laurenceom Olivierom i Lady Olivier – Vivien Leigh u glavnim ulogama.
Tako je Sir Winston Churchill na vrhuncu hladnog rata starom znancu maršalu Titu, kao mali znak pažnje, poslao Scarlett O‘Haru. Svi su, i na jednoj i na drugoj strani, bili vrlo preplašeni, sumnjičavi. Policajci su dobili zadatak da se ništa, apsolutno ništa nepredviđenog ne smije dogoditi. “Ugled zemlje je u pitanju. Oči cijeloga svijeta bit će uprte u nas.” Pripreme su trajale mjesecima. Engleski je ambasador bio na vrijeme obaviješten da će uvaženi gosti biti praćeni, da će pratnja biti iznimno brojna, ali da im se jamči apsolutna sigurnost.
U rano proljeće trupa je stigla u Zagreb, prvo odredište turneje. Nakon svečanog dočeka, zastava, himni, diplomatskih govora, državnika, vožnje gradom i smještaja u Hotelu Esplanade, navečer se, u dvorani Hrvatskog narodnog kazališta, igrala predstava.
Vivien Leigh i Laurence Olivier bili su tada najpoznatiji glumački bračni par svijeta. Daleko od očiju javnosti njihova je intimna veza već davno bila samo formalnost. Ona je puno pila. On je bio s mlađom glumicom. Uza sve to bili su i dalje nepodnošljivo ljubomorni jedno na drugo. Turneja je bila razlog što njihov budući razvod još nije javno obznanjen.
Tijekom predstave, nakon koje je trebao slijediti predsjednički prijem i večera za mali krug odabranih, Laurence i Vivien su se nekoliko puta posvađali. On je pazio da se nigdje u njezinoj blizini ne pojavi ni kap alkohola, a ona je u tom nedostatku alkohola znala prepoznati njegove prste.
Nakon poklona, velikih aplauza i tone cvijeća, u očekivanju početka predsjedničkog prijema, Vivien Leigh uspjela je pobjeći iz kazališta. Preodjevena, s perikom koju je našla u garderobi, uspjela je proći sva osiguranja a da nitko, osim jednog mladog dvadesetogodišnjeg policajca, to ne primijeti.
Otišla je samo na jedno piće, a on, kad je shvatio da je ona neprimjećeno izašla, više nije imao vremena javiti nadređenima što se događa. Jednostavno je krenuo za njom. Sutra ujutro, oko jedanaest sati, netko je u kazalištu pokucao na vrata Brookove sobe. Kad ih je otvorio, pred njim je stajao mladi policajac koji je na rukama nosio Vivien Leigh. Bila je raščupana, spavala je. Mladi ju je policajac pažljivo spustio u naslonjač i otišao bez riječi.
To isto poslijepodne, na Glavnom kolodvoru, kad su uz svečani ispraćaj napuštali Zagreb, Vivien Leigh je s prozora svog kupea panično tražila samo jednu osobu. Ugledala ga je u trenutku kad je vlak već krenuo. Mladi je policajac stajao sa strane, u kutu. Brook kaže da je u tom trenutku u njezinim očima vidio suze.
Zagreb, 1987.
Vivien je Brooku priznala kako je uspjela pobjeći iz kazališta i da joj se taj mladi policajac strašno svidio, ali da on nije htio imati ništa s njom. Da li iz straha da ne izgubi posao, ili zbog treme što pred njim stoji Scarlett O‘Hara, ne zna. Isto tako ne zna što se dogodilo kasnije, ili jednostavno o tome nije htjela pričati. I dodao je kako još uvijek pamti ime tog policajca. “Zvao se Ivan i sada bi trebao imati negdje oko pedeset, ne puno više godina. Potraži ga, saznaj njegovu verziju. Snimi film o tome. Ovo što sam ispričao moj ti je poklon.”
Istražujući, čitajući, prekapajući po sjećanjima svjedoka, polagano sam otkrivao realnost noći u kojoj su se sreli velika zvijezda zapada i mladi policajac s istoka, dva prototipa, gotovo klišeja dvaju raspolovljenih i suprotstavljenih hemisfera. Avantura koja je nastala iz tog spoja, usprkos svojoj kratkoći, promijenila je živote i njemu i njoj.
I što sam više kopao, sve mi se više činilo da je u tom susretu zapravo bilo najmanje važno to što je ona bila velika Vivien Leigh a on Ivan, mali komunistički policajac. Izgleda da je tu noć bilo puno važnije da su se dvije potpuno različite osobe, usprkos brdima predrasuda koje su ih dijelile, spojile neponovljivom privlačnošću.
Los Angeles, 1992.
Engleska scenaristica Clare Foster po ovoj je priči napisala scenarij. Na prvoj ruci sam surađivao, ali kako sam otišao iz Los Angelesa drugu i treću ruku pisala je sama.
Javila se desetak godina kasnije s pitanjem bi li mogla kupiti prava na priču. Očito je nakon duge potrage našla nekoga tko se zainteresirao za scenarij.