Otišao je veliki Boris Fiolić; njegov stil i pristojnost kronično će nedostajati našoj arhitekturi
Zrinka Paladino objašnjava zašto je prerano preminuli arhitekt bio iznimno važan
Premda je i ono što je ostavio za sobom od neizmjerne važnosti, s napunjenih 58 godina života Boris Fiolić trebao je, pa i želio, ostvariti još toliko lijepoga. Zrinka Paladino u svom tekstu objašnjava zašto je bio važan za hrvatsku arhitekturu, što je sve ostavio iza sebe te razgovara s ljudima koji su ga poznavali: "Uvijek mi se činilo da je zadržao dijete u sebi. Kod Borisa je sve bilo moguće"
U ponedjeljak 26. veljače preminuo je arhitekt Boris Fiolić. U trenucima kada nas napuštaju dragi ljudi uobičajeno je rabiti izraze poput ”preranog odlaska”, no Boris je uistinu otišao prerano. Premda je i ono što je ostavio za sobom od neizmjerne važnosti, s napunjenih 58 godina života trebao je, pa i želio, ostvariti još toliko lijepoga. Kako njemu bliskim ljudim, tako i suvremenoj hrvatskoj arhitekturi općenito. Rođeni Zagrepčanin, maturant sjajne V. zagrebačke gimnazije, diplomant Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s poslijediplomskim studijem u Splitu, Boris Fiolić je bio pravi ”zagrebački dečko” u najljepšem smislu te riječi. Uglađen, školovan, pristojan. Sa stilom, i u ophođenju i u odijevanju.
Često je naglašavao činjenicu diplomiranja u klasi profesora Nevena Šegvića na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu te suradnju s arhitektima Ivanom Crnkovićem i Tomislavom Odakom. Uistinu su samo veličine u stanju odgajati nove veličine, a koliko hrvatska arhitektura duguje Nevenu Šegviću svjedočimo i na primjerima Borisa Fiolića i Zorana Boševskog te njihovog 1990. godine osnovanog arhitektonskog ureda Studio BIF, koji je s vremenom postao bazom i rasadnikom brojnih poznatih imena naše arhitekture.
Ne možemo odreda poimence navoditi sve suradnike tog biroa, no ne smijemo ni zaobići imena Tomislava Pavelića, Tee Modrčin, Lade Hršak, Morane Vlahović, Koraljke Brebrić, Marka Vitkovića i drugih, s kojima su u koautorstvu ili suradnji nastajali sjajni projekti i ostvarenja. Nezaobilazna je u BIF-ovom djelovanju arhitektica Mira Tadej, s kojom je u tandemu Boris posljednjih godina ostvarivao dojmljivu arhitekturu, a ovakvim tužnim povodom nužno je navesti i neke od značajnijih ostvarenja tog u svakom pogledu velikog i bitnog arhitektonskog ureda s morem projekata i realizacija.
Senzibilitet prema zatečenom, ali bez ulagivanja
Boševskom, Fioliću i suradnicima je po izgradnji stambenog sklopa na Zelengaju 1992. te dviju stambenih zgrada u Štamparovoj ulici iz 1996. u Zagrebu 1997. godine opravdano dodijeljena nagrada ”Drago Galić” za stambenu arhitekturu. Kontinuirano promišljanje o unaprjeđivanju urbanizma i stambene problematike rezultiralo je brojnim kvalitetnim projektima i ostvarenjima, među koje se ubrajaju i rekonstrukcija te dogradnja stambeno-poslovne zgrade na Ribnjaku 40 iz 2004. ili izgradnja stambenog naselja Pavlenski put u Španskom u Zagrebu iz 2008. godine.
Upravo kući na Ribnjaku sam se i prije planirala detaljnije posvetiti, no nisam i sada mi je žao jer to nisam učinila na vrijeme. U Borisovo vrijeme. Boris Fiolić i Mira Tadej upravo su na tom osjetljivom primjeru interpolacije suvremenog plašta u postojeći donjogradski niz vjerojatno iskazali najveći senzibilitet prema zatečenom prostoru.
Ne ulagujući se zatečenom, već hrabro preuobličujući zatečenu gradnju u suvremenu formu, arhitekti su ostvarili gradnju dostojnu prislanjanja na susjedno zaštićeno kulturno dobro, kuću Turković arhitekta Zdenka Strižića iz 1938. godine. Komponirana od dva segmenta, zatvorenije baze i slobodnijeg nadgrađa, gradnja na Ribnjaku stamenom profiliranom bazom s povećim prozorima te rastvorenijim gornjim volumenom s promišljeno istaknutim otvorima i terasom prema zelenilu parka Ribnjak, uvažava stariju okolnu gradnju, no pristojno joj se predstavlja mjerom dobre arhitekture.
Borisovo poimanje situacije u hrvatskoj arhitekturi
Među ostalim, Boris Fiolić i Mira Tadej su 2013. godine na zagrebačkom Slavujevcu ostvarili i atrijski osmišljenu, prema Borisovim riječima ”strogo razbarušenu”, stambenu vilu, a godinu prije je od istog tandema Studia BIF u autorskoj suradnji s Kristinom Škorić i Koraljkom Brebrić ostvaren i dubrovački hotel ”Villa Dubrovnik”. Stambenu izgradnju prate i brojni projekti građevina poslovne, trgovačke, edukacijske ili sakralne namjene te interijera, no i posvećeni angažmani na specifičnim sadržajima, poput primjerice neostvarenog projekta s međunarodnog natječaja za zagrebački aerodrom ili projekata ostakljenih zagrebačkih stambenih ili poslovnih nebodera na Jarunu, Žitnjaku i drugdje. Previše je tu značajne arhitekture i djelovanje će Borisa Fiolića kroz Studio BIF zasigurno biti tema mnogih znanstveno-istraživačkih radova u budućnosti.
U najavi izložbe ”BF Studio” u Hrvatskom muzeju arhitekture 2009. godine arhitektica Dubravka Kisić istakla je par rečenica o djelovanju Boševskog i Fiolića: ”Možda ih je upravo to iskustvo koncentriranog rada na inovativnom interpretiranju projektnog programa i konvencija svakodnevnog života ljudi sačuvalo od nekritičkog korištenje strategija poput agresivnog avangardizma, zadivljavanja tehnologijom i oblicima ili nerealnih interpretacija društvene i socijalne dinamike. Izabrali su ‘prikladnost i dostupnost’ kao oslonac identiteta svoje pa i hrvatske arhitekture i svojim radom dokazali njihovu djelotvornost.” Uz taj citat, a vezano uz Borisovo poimanje situacije u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi, valja ponoviti i par njegovih rečenica iz intervjua za ORIS iz iste godine, a na temu natječaja za novi putnički terminal zagrebačkog aerodroma:
”Što se tiče aerodroma, to je gotovo paradigmatski princip natječaja koji se desio u Hrvatskoj – prvi puta tako velik, međunarodni, zavodljiv, a tako promašen. Objekt relativno malih dimenzija privlači svjetsku elitu. Proveo se natječaj koji je inaugurirao tehnologije koje apsolutno nemaju veze s ovom zemljom. Ja ne govorim o sudionicima natječaja nego o principu razmišljanja i žiriranja. Stvara se privid da je sve moguće, a u stvari nije moguće ništa. Suludo je da jedno cijelo društvo razmišlja na način da je ono što se radi u Londonu ili Tokiju moguće i u ovoj zemlji. Nisam siguran da je tek tako moguće transponiranje iskustava.”
I uz brojne probleme u društvu radio je puno i kvalitetno
No, i uz brojne probleme u nesređenom društvu poput našeg, Boris Fiolić je radio puno i kvalitetno te je bio i podpredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata te član Upravnog odbora Hrvatske komore arhitekata u dva mandata. Unatoč rečenici “Teško možeš pobjeći iz odijela koje nosiš cijeli život. Rado bih navukao neko odijelo i živio u New Yorku”, ipak je čitavog sebe do kraja davao nama ovdje.
Pobliže smo se upoznali 2013. godine u Udruženju hrvatskih arhitekata, u kojem mi je kao voditelj Stručnog savjeta UHA za knjigu ”Lavoslav Horvat – Kontekstualni ambijentalizam i moderna” u travnju 2014. godine uručio nagradu ”Neven Šegvić” za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2013. godinu. I tom se prilikom Borisovo ime vezivalo za njegova učitelja, a danas ih, nažalost, tužnim povodom, ponovno spajamo.
‘Kod Borisa je sve bilo moguće, zadržao je dijete u sebi’
Arhitektica Sanja Šaban puno ga je bolje poznavala i po molbi ga je toplo prijateljski opisala: ”Naša generacija je imala sreću da smo studirali u vrijeme velikog Nevena Šegvića, arhitekta nevjerojatne energije i volje za rad sa studentima, ali i sposobnosti da nas i nakon obveznih predavanja i vježbi privuče u svoj kabinet gdje smo ravnopravno sudjelovali u raspravama o arhitekturi. To je bio prostor gdje smo se usuđivali izreći i naše mišljenje, prostor gdje smo se formirali. Nisu to zapravo bile samo teme o arhitekturi, tu se pričalo i o jedrenju, o hrani, o izložbama, gradovima…
Kad smo diplomirali, svi smo iz naše male grupice odmah upisali poslijediplomski studij Graditeljskog nasljeđa u Splitu (rijetko ga je tko i završio), ali tada nam je to bilo jako važno – ne propustiti još malo slušati Šegvića, Jerka i Tomu Marasovića. A naše druženje kroz četiri semestra u inspirativnom Splitu… Neprocjenjivo.
‘Iza arhitekata ne ostaju samo mrtvi artefakti, već veselje i život’
Upravo kod Borisa najjasnije vidim tu poveznicu s našim profesorskih uzorima. Zaluđen jedrenjem, volio je lijepe stvari, dobru hranu i uvijek je bio okružen prijateljima… Uvijek mi se činilo da je zadržao dijete u sebi. Pa čak i to zanemarivanje zdravstvenih problema kada se prvi put razbolio, kao da to nije nešto… Kod Borisa je sve bilo moguće. Igrom slučaja rano je postao djed jer je njegov Filip na početku fakulteta postao otac, a onda je nedavno postao i otac po drugi put. Srela sam ga u gradu, gurao je kolica s malim bebačem. Osmijeh od uha do uha. Izgledao je kao kakav tinejdžer. Da, za njega je sve bilo moguće.”
Današnji osvrt zaključujem jednom prošlogodišnjom Borisovom rečenicom, vezanom uz dojmljivi hotel ”Villa Dubrovnik”: ”Ma zapravo ovom pričom sam htio reći da iza arhitekata ne ostaju samo mrtvi artefakti, već veselje i život. Tako lijepo i jednostavno.”
Obitelji i djeci ništa ne može ublažiti teški gubitak, a ostavljenim prijateljima i kolegama već nedostaje. Hrvatsko će društvo i arhitektura bolno osjetiti odlazak arhitekta Borisa Fiolića.
Počivao u miru.
* Redakcija Telegrama zahvaljuje Studiju BIF i arhitektu Miljenku Bernfestu na ustupljenim materijalima