Otišao je veliki Jiri Menzel. Sretne su kulture, poput naše, u kojima je ostavio duboki trag
Poput svih genijalaca satire, Menzel je imao usađen instinkt za dalekosežno proroštvo
Dok je fragilni Miloš Hrma gubio nevinost i padao za slobodu, mi rođeni početkom šezdesetih 20. stoljeća za istu inicijaciju još smo morali rasti. I kad smo dočekali svoje prve nespretne rituale, kad smo počeli gubiti nevinosti, seksualne i one grublje, životne, jedan mali veliki film (snimljen 1966.) svjetlucao je u mraku pokazujući nam tračnice kojima valja poći.
Ta, tko se ne sjeća oblaporne guze telegrafistice Zdeničke na koju erotoman i gerilac Hubička utiskuje žigove mrskog njemačkog okupatora. Ili, možemo li zaboraviti doprinose fatalne Viktorije iz pokreta otpora da iz Miloševe nesigurnosti oslobodi prvu ljubavnu noć, melankolično katarzičnu prije njegova malog velikog herojskog čina i odlaska u smrt. Remek- djelo češkog redatelja Jiříja Menzela „Strogo kontrolirani vlakovi“ (prema prozi Bohumila Hrabala) ikonički se usadilo u odrastanja mnogih generacija.
Savršeno jednostavnim potezima mekog humora, šlagerske himničnosti u slast i čast slobodi duha i tijela i tragičke deziluzije u backgroundu. Sudbina je uvijek posprdno spremna da se naceri idealima u lice. Menzel je 10. aprila 1968. iz ruku glumca Dannyja Kayea preuzeo Oscara za najbolji strani film (te je noći pobijedio jedno drugo remek-djelo, “Skupljače perja” Aleksandra Saše Petrovića), a samo četiri mjeseca kasnije ruski tenkovi ututnjali su u Prag, pod gusjenicama drobeći smijeh Menzela i svjetonazornih mu drugova.
Jednako aktualan i danas
Poput svih genijalaca satire, Jiří Menzel je imao usađen instinkt za dalekosežno proroštvo. Kao što su samo naivci mislili da će, recimo, Brešanovi Bukare ostati zapreteni u dernecima provincijalnih komunističkih moći, a eno ih, tih Bukara, danas življih nego ikad… Tako se i Menzelovi sporedni heroji kao Miloš ili Otik i Karel (iz filma „Selo moje malo“, također nominiranog 1987. za Oscara za najbolji strani film) danas zlopate na zabačenim rubovima brutalnog predapokaliptičnog svijeta.
Nepodnošljiva lakoća postojanja – tako bismo najsažetije (poslužit ću se kultnim naslovom njegova zemljaka Milana Kundere) mogli opisati Menzelovu prštavu umjetnost smiješne gorčine. Sjeme te umjetnosti srećom smo mogli doživjeti i uživo na našim prostorima. 1982. je na Lovrjencu režirao Shakespeareova „Hamleta“, s all star postavom: Lazar Ristovski, Mira Furlan, Ljuba Tadić, Zdenka Heršak, Pero Kvrgić, Dragan Despot…
Obrnuvši tragedsku uzvišenost u komičku reskost, Menzel je otišao do ciničnog podsmijeha na račun trivijalizirane države. U toj truloj zemlji mediokritetski kukci vladaju, pa će puzavci poput Osrica (Ratko Buljan) naposljetku zamijeniti Fortinbrase te estradnim gestama naređivati nove progone. Eto nas i dan-danas na poprištu tog Menzelova „Hamleta“.
‘Do prdele!’
Magičnom razuzdanošću i kvantnom preciznošću 1987. je vodio Menzel ITD-ovski laboratorij raspoložene renesansne družine. Nakon njegova komada „Tri u drugom“, lascivnog i baladičnog istodobno, izlazili smo natopljeni energijom, a čaplinovska rola Alme Price ide u red njezinih antologijskih izvedbi.
Frančezariju „Nemoćnik u pameti“ (Tudiševićevu parafrazu Moliereovog „Umišljenog bolesnika“) Menzel je 1999. radio u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i GK Komedija iz Zagreba. Ansambl je predvodio Pero Kvrgić, ikona akrobatske satire na tužnim naličjima, glumac naprosto izmišljen da bude u dosluhu s Menzelom.
Zamišljam Menzela kako sad negdje juri na koturaljkama (kao onomad kad se u dobi od 64 godine, vragolasto koturao Pragom pa slomio bedrenu kost) i dobacuje nam svoje čuveno „Do prdele!“ – na češkom taj „fuck you“ tako pjenasto pivski zvuči. Sretne su kulture kojima je Menzel udario svoje trajne pečate slobode. Nepodnošljive lakoće slobode.