Otišao je Vladimir Kranjčević, jedan od naših najvećih dirigenata. Kakav je on život imao!
Maestro je umro u Odri, u 84. godini
Maestro Vladimir Kranjčević, proslavljeni hrvatski dirigent i glazbeni pedagog s karijerom dužom od šest desetljeća, umro je u nedjelju u Odri u 84. godini, doznaje se iz kruga obitelji.
Kranjčević se glazbom počeo baviti još kao dijete, u Križevcima gdje ga je zbog rata majka sklonila iz rodnog Zagreba. U tom je gradu počeo svirati klavir, kasnije je dirigirao i crkvenim zborovima, no muzičku školu završio je u Zagrebu.
Glasovir je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1961. godine, kod Ladislava Šabana te učio dirigiranje kod Slavka Zlatića i Igora Markeviča u Monte Carlu, koje je 1980. magistrirao na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu kod Vojislava Ilića. Pijanističku karijeru prekinuo je zbog loma šake, te se, uz kontinuirano aktivno djelovanje na raznim područjima glazbene scene, posvetio dirigiranju i pedagoškom radu.
Jedan od utemeljitelja Baroknih večeri
Od 1960. je bio profesor u zagrebačkim osnovnim školama i gimnazijama na Rooselveltovom trgu, a sedamdesetih godina je bio direktor na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, kada je ona bila izuzetno uspješna i nizala gostovanja po cijeloj državi.
Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu je predavao dirigiranje od 1978., redoviti profesor je od 1995., a profesor emeritus od 2014.
Bio je jedan od utemeljitelja glazbenoga festivala Varaždinske barokne večeri, umjetnički voditelj od 1971. do 1993. godine i ravnatelj od 1994. do 2006. godine. Toj je manifestaciji ostavio velik doprinos, radeći na otkrivanju starih hrvatskih skladatelja, osobito crkvenog repertoara.
Niz važnih funkcija
Ravnatelj Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu je bio od 1994. do 2002. godine. Kranjčević je bio posebno uspješan kao zborski dirigent – dirigirao je mnogim zborovima i orkestrima, među kojima se ističe Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić«, s kojime je obišao cijeli svijet, od Kine, Koreje do Italije, Njemačke, Francuske.
Bio je i šef-dirigent Mješovitog zbora HRT-a, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskog orkestra HRT-a te radio u muzičkoj produkciji RTB-a krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nastupao je uz mnoge cijenjene glazbenike, uz Zagrebačku filharmoniju, Hrvatski komorni orkestar, u operama nacionalnih kazališta u Zagrebu, Splitu i Osijeku, uz Komorni orkestar Berlinske filharmonije, Slovensku filharmoniju, Simfonijski orkestar i Zbor HRT, Dubrovački simfonijski orkestar, Orkestar Opere Monte Carlo, Beogradsku filharmoniju i mnoge druge.
Repertoar mu pretežito obuhvaća djela klasicizma i romantizma, te suvremenu zborsku glazbu, a kao dirigent snimio je oko pet tisuća minuta trajnih snimaka za radio i televiziju, dvadesetak gramofonskih ploča i 20 CD-a, uglavnom hrvatske glazbe, kao i djela iz svjetske glazbene literature.
Nemoguće je nabrojati sve nagrade
Za svoj je rad višestruko nagrađivan, među ostalim, dobitnik je Nagrade Milka Trnina, nekoliko nagrada grada Varaždina, godišnje Nagrada Vladimir Nazor (za 1995.), kao i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2016).
Tu su i nagrada “Vatroslav Lisinski” Hrvatskog društva skladatelja, Vjesnikova nagrada “Kantor”, nagrada za životno djelo Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, Zlatna medalja Varaždinske biskupije, Nagrada Grada Zagreba i Porin za životno djelo.
Nositelj je odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, odličja Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Reda hrvatskog pletera te počasni građanin Grada Križevaca.
Intervju za Telegram 2015. godine
Dio svog života prepričao je Telegramovom novinaru u velikom intervjuu prije četiri i pol godine. Recimo, zamislite Moskvu, ožujak 1968. Dvorana Doma pionira koja prima nekoliko tisuća posjetitelja bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Na golemu pozornicu, s koje se jedva vidjela publika, popeli su se članovi školskog zbora I i IV gimnazije iz Zagreba. Kada je dirigent, profesor Vladimir Kranjčević ugledao televizijske kamere i tisuće ljudi u publici, stao je pred zbor i jedva čujno promrmljao:
“Ja ću se sada srušiti u nesvest, no vi nastavite pevati kao da se ništa nije dogodilo”.
Nitko se od zboraša nije se, naravno, zabrinuo, štoviše svi su se zabavljali jer je dirigentova panika počela već za upjevavanja. Tada 32-godišnji profesor glazbe Vladimir Kranjčević potpuno se slomio kada je na uvodnoj probi čuo prve tonove.
“Jesus, pa vi tenori pevate kao eunuhi”.
I odmah potom oborio se svom žestinom na soprane: “Gospode, vi revete, a ne pevate. To bu se pretvorilo u neviđenu katastrofu, osramotit ćemo se pred cijelom Rusijom”.
Budući je njihov profesor uvijek bio zabrinut prije nastupa, nitko ga ni ovaj puta nije uzeo previše ozbiljno. Uostalom, od kada je zbor I i IV gimnazije krenuo u Moskvu na svjetsku smotru omladinskih zborova, profesora Kranjčevića nisu napuštale crne misli. Kada je u vlaku koji je iz Budimpešte krenuo za Moskvu u jednom kupeu ugledao malu trgovinu prepunu najlon košulja, traperica, šuškavaca, cipela koje su gimnazijalci prodavali ruskim putnicima, Kranjčević je doživio pravi šok. “Pa jeste vi normalni, policija nas bu sve pohapsila, mi Moskve ne bumo videli”.
Njegov prvi međunarodni uspjeh
A kada je jedan stariji profesor, koji je bio u pratnji zbora, dobio temperaturu, Kranjčević se definitno predao: “Ljudi, čovek nam bu umrl u vlaku, danima budemo tu čekali, nikada ne bumo stigli na natjecanje.”
Zbor I i IV gimnazije ne samo da je stigao u Moskvu, nego je pobijedio na toj velikoj svjetskoj smotri, zadivio je stručnjake, pa je nagrađen nastupom u elitnoj dvorani Doma pionira.
Bio je to ujedno i prvi veliki međunarodni dirigentski uspjeh profesora Kranjčevića. U te dvije gimnazije, gdje je predavau muzičku umjetnost, pomno je odabrao učenike s najboljim glasovima i sluhom. Zahvaljujući tomu zbor je vrlo brzo postao među najboljima u bivšoj državi. Čak desetak gimnazijalaca nastavilo se profesionalno baviti pjevanjem i glazbom. Među njima su bili Krunoslav Cigoj, Josipa Lisac, operne i operetne pjevačice Maja Lukas, Đurđa Golubić, Denis Grabarić, Mirjana Belinić, a od pjevača Mladen Katanić, Stanko Petrović, Marijan Jurišić kao pomagač, Marin Škrgatić, Tibor Benković, Željko Marasović….
S profesorom Kranjčevićem Telegram je 2015. razgovarao u njegovu stanu u Nodilovoj 1 gdje su od 1930. živjeli njegovi roditelji. Bio je u sjajnoj mentalnoj i intelektualnoj formi, pa iako kuća nema dizalo, a do četvrtog kata treba prevaliti 102 stepenice, to mu ni kao 79-godišnjaku nije predstavljalo problem. Četiri i pol godine kasnije, Hrvatska se oprašta od velikog maestra.