Otišao je Žorž Paro, sigurno jedan od najvažnijih hrvatskih režisera 20. stoljeća
Georgij Paro (84) režirao je 200-tinjak predstava među kojima su remek-djela, kao recimo Kristofor Kolumbo iz 1973.
Otišao je Georgij Paro, jedan od najvećih domaćih kazališnih redatelja. Paro se rodio 1934. godine u Čačku, diplomirao je filozofiju i engleski na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a kasnije i kazališnu režiju na Akademiji. Radio je kao redatelj na radio Zagrebu, bio je dramaturg u Zora filmu i kazalištu Komedija, od 1986. predavao je na ADU, bio je umjetnički savjetnik Jadran filma i umjetnički ravnatelj više kazališnih festivala. Najveći komad karijere proveo je u zagrebačkom HNK gdje je bio redatelj i intendant.
Osim u Hrvatskoj, imao je i važnu inozemnu karijeru. Režirao je i predavao glumu u SAD-u i objavio pet knjiga. Prvu predstavu, Pepeljugu Jakše Kušana režirao je prije prije 65 godina, a od tada ih je postavio dvjestotinjak.
Radio je do kraja
Paro je bio iznimno cijenjen i omiljen među suvremenicima. U njegovim se biografijama, na primjer, navodi da se dopisivao s Haroldom Pitnerom, družio se s velikim rumunjskim redateljem Liviuom Ciuelijem i, intenzivno, Jiržijem Menzelom.
Glumu je predavao velikoj zvijezdi Hollywooda Michaelu Douglasu, koji je pod njegovom režijom glumio Henrika VI. u jednoj od svojih rijetkih kazališnih uloga. Kasnije je izjavljivao da bez Georgija, kojeg su svi zvali Žorž, ne bi postao glumac kakav je danas. Paro je radio do kraja; svoju posljednju Dobri čovjek Bažulek, u kazalištu Knap postavio je krajem prošle godine.
Kako ističu iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kuće u kojoj je šezdesetih godina bio ravnatelj Drame, a u razdoblju od 1992. do 2002. intendant, Paro je od samih početaka pripadao vrhu kazališnih stvaralaca proteklih pedesetak godina.
“Jedan je od onih redatelja koji je poštovao slovo i duh dramskoga teksta, no to ga nije sprečavalo u istraživanjima i eksperimentima pogotovo u ambijentalnom kazalištu. Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Njegove kratke i precizne redateljske upute su bile uvijek potaknute suradnjom sa svim njegovim suradnicima, od dramaturga, kostimografa, scenografa, skladatelja, koreografa i iznad svega glumca”, ističu iz HNK.
Postgavelijanski naraštaj režisera
Govorio je kako je za režiju ishodišni trenutak glumačka podjela i štrihovi, podsjećaju iz HNK. “Ne pokazujući prevelike emocije, Georgij Paro, odnosno Žorž, znao je ohrabriti i pohvaliti svakog sudionika predstave s nekoliko kratkih rečenica. Libio se velikih tirada, smatrajući da je scena mjesto akcije i reakcije, a glumcima je uporno ponavljao kako moraju slušati svoje sugovornike i ‘onda će sve doći na svoje mjesto’. Sav svoj rad je temeljio na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko sudjeluje u radu na predstavi i vjeri kako kazalište doista može biti mjesto plemenitih iluzija i prave umjetnosti”, ističu iz HNK.
Paro je bio pripadnik tzv. postgavellijanskoga naraštaja redatelja. Početkom sedamdesetih tragao je za kazalištem mita u predstavama poput “Grbavice” Stjepana Mihalića i “Događaj u gradu Gogi” Slavka Gruma, koju je realizirao u suradnji s Ivicom Boban i Marinom Carićem, te za novim kazališnim prostorima, pri čemu se ističu ambijentalne predstave postavljene u sklopu Dubrovačkoga ljetnog festivala – “Život Eduarda II., kralja Engleske” Bertolta Brechta te “Aretej” i “Kristofor Kolumbo” Miroslava Krleže.
Zapažen je po inovativnim interpretacijama Krležinih drama “U agoniji”, “Maskerata” i “Gospoda Glembajevi” te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova (“Banket u Blitvi”, “Zastave”, “Povratak Filipa Latinovicza” i “Ratni dnevnici”). Paro je s Božidarom Violićem za scenu prilagodio predstavu “Idiot”, a autor je i adaptacija “Ujakova sna” F. M. Dostojevskoga i “Zajedničke kupke” Ranka Marinkovića. Revitalizirao je nekoliko drama iz hrvatske dramske baštine, poput “Dunda Maroja” Marina Držića i “Ljubice” Augusta Šenoe.
Važne nagrade koje je osvojio
Režirao je praizvedbe djela “Malo pa ništa” Antuna Gustava Matoša i “Sveti Aleksi” Tituša Brezovačkoga, a postavio je i mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca poput Matkovićeva “Herakla” i “Na kraju puta”, Marinkovićeve “Glorije”, Kolareva “Svoga tela gospodar”, Hadžićeva “Političkog vjenčanja” te “Gospodar sjena” Dubravka Jelačića Bužimskoga.
Devedesetih je režirao raskošne predstave prema romanima Nedjeljka Fabrija “Vježbanje života” i “Berenikina kosa” te prilagodbu Gundulićeva epa “Osman”. Uprizorio je i djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (William Shakespeare, Christopher Marlowe, John Ford, John Webster) i druge polovice 20. stoljeća (John Osborne, Harold Pinter), potom djela francuskih starijih i modernih klasika – Molièrea, Georgesa Feydeaua, Jeana Giraudouxa, Jeana Anouilha, Alberta Camusa, Jean-Paula Sartrea, Jeana Geneta te nordijskih autora Henrika Ibsena i Augusta Strindberga te njemačkoga književnika Bertolta Brechta.
Režirao je dokumentarne filmove, televizijske i radiodrame, a objavio je i knjige kazališnih zapisa “Iz prakse”, “Made in USA”, “Theatralia disjecta”, “Razgovor s Miletićem” i “Pospremanje”. Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2007., Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – drama, 2009. te Nagrade Dubravko Dujšin 1985. godine.