Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Otišao sam na jednu neobičnu plesnu predstavu i ostao potpuno fasciniran

Zagrebačku je izvedbenu scenu pokorio jedan apsolutno genijalni cirkusant

ZADNJA IZMJENA: svi 8, 2015
Foto: Facebook

Već dugo nisam bio ni na kakvoj plesnoj predstavi, premda ih izrazito volim. No, moram priznati i da ih se obično i malo bojim. Plesni teatar uvijek nosi veći rizik da se vrijeme koje se uloži u gledanje istoga jednostavno izjalovi jer je materijal koji se prikazuje često suviše apstraktan i hermetičan u svom izričaju. Mislim, lako za semiološke analize, prostora za njih u suvremenom plesu uvijek ima dovoljno jer je već po svojoj prirodi otvoreniji projekcijama subjektivnoga od bilo koje druge vrste teatra.

Bilo kako bilo, jučer sam pozivao na predstavu “ANECKXANDER work-in-progress” belgijskog autora Alexandera Vantournhouta. U toj sam najavi naveo netočnu informaciju da se radi o uvodnoj manifestaciji u jubilarni 10. Festival novog cirkusa. Dakle, ovaj je festival u međuvremenu postao bijenalnog karaktera, a Alexanderova je izvedba bila uvodna, ali u onaj 11. koji će biti organiziran tek iduće godine. Iskreno se ispričavam na obmani.

Sad se slobodno vratimo analizi onoga što je briljantni mladi akrobat jučer ponudio začuđujuće brojnoj i šarenoj publici na novozagrebačkoj Sceni Travno.

Aneckxander

Ako ste se ikad pitali gdje je idiotima mjesto, ja ću vam odmah reći da im mjesto svakako nije u apstraktnoj suvremenoj umjetnosti. Već na samom početku izvedbe postojao je zanemarivo mali, ali čujno izrazito dominantan dio publike koji je gromoglasnim hihotanjem popratio uvodne plesne sekvence. Vjerojatno su se malodobne djevojke veselile svom prvom pravom pimpeku na sceni, i sam se tih dana sjećam kao da su jučer bili, ali to i dalje ne znači da je to u redu.

Predstava o kojoj je riječ izrazito je moćna izvedba koja tematizira kompleksni odnos tijela, izvođača, mogućnosti izvedbe i uloge Drugoga. Odabir tišine kao jedine zvučne kulise u monodrami bilo kakve vrste izrazito je riskantan odabir, ali i odabir koji se je u ovom slučaju pokazao najboljim mogućim rješenjem. Upravo se zahvaljujući izostanku glazbe otvorila mogućnost potentnosti organske nehumanosti koju je Vantournhout graduirano pretakao iz pokreta u pokret.

Plesni je narativ, ako tako nešto uopće postoji, slijedio nekakvu unutranju logiku izvedbenog subjekta. Pokreti su iz sofisticirano orkestriranih postupno prelazili u iskonskije i gotovo nekoreografirane amebolike dionice koje su ionako ogoljeni subjekt lišile njegova ljudskog naličja. Pri samom kraju prvog dijela performansa od plesača je ostala jedino apstraktna forma obilježena isključivo disanjem i iskonskom fizičkom predanošću koja se mogla iščitati s plesačeva izmučena tijela.

Sekvenca: druga

Izložiti svoje tijelo pogledima stranaca nikad nije osobito veliko zadovoljstvo, a osobito ne kad se radi o predstavi koja u društvu gonjenim perfekcionizmom istražuje nedostatke fizičke pojavnosti izvođača. Pokušajem prikrivanja tih nedostataka materijalnim i nematerijalnim iluzijama (a pritom mislim na repetitivne glazbene inserte koji se od tog trenutka počinju javljati u predstavi) postiže se upravo suprotni efekt – proteze zamišljene kao kompenzacije za urođene nesavršenosti postaju objektivnim dijelovima vlastite nesavršene tjelesnosti bolno pojačavajući dojam žrtve.

Sami pokreti u drugom dijelu predstave postaju apsolutniji, ali ujedno i fizičkiji, a repetitivnost postaje glavnim predmetom izvedbe. Izvire iz ponavljanja uvijek istog mizanscenskog plana, jednoličnog nadolijevanja stalno istih pokreta u strukturu izvedbe, a ogleda se u tragediji uvijek iste potrage za afirmacijom vlastitosti u Drugome (publici, ako hoćete).

Vizualnim identitetom koji je autor za potrebe ovog komada preuzeo samo je dodatno naglašen njegov otpor kategorizaciji, odnosno njegova egzistencijalna potreba za semiotičkom neutralnošću. Kad samo pomislim da će na ovoj predstavi raditi još punih mjesec dana prije no što doživi svoju formalnu premijeru se ježim. Iskreno, moram priznati da u životu nisam doživio smisleniju i moćniju plesnu kompoziciju od ove i jedino za čim u vezi s njom žalim je da dvorana nije bila dupkom puna svjedocima nečega što se pokazalo kao apsolutna umjetnost.

Robin Mikulić
Telegram autor
1168 članaka Više o autoru
Više s weba