Prva je ukazala na vezu između onoga kako društvo funkcionira i onoga što samo sebi govori; odnosno, da utješne laži i namjerne zablude koje sami sebi blagoglagoljimo nisu sasvim beznačajne, da se u neizrečenom ponekad krije više nego u izrečenom, a da plašt mitomanije ima suštinski razorne utjecaje
U 88. godini preminula je Joan Didion i dobro je da je tako, kazala bi Didion, da je nekom izopačenom činidbom možemo upitati za novinski komentar vlastite smrti. “Više me nije strah, ako me ikad i bilo, da ću umrijeti”, napisala je prije deset godina, nakon smrti supruga i kćeri. “Sada me strah, da neću”.
Strah nije realiziran i Joan Didion danas je preminula, a Amerika izgubila jednu od svojih najvećih spisateljica, novinarku i esejisticu specifično oštrog i preciznog stila, kojoj stil pisanja, većini autora sasvim nedostižan, uopće nije bio temeljna odlika; ono što je pisala bilo je bitno važnije od toga, kako je pisala, a pisala je izvanredno.
Kao predstavnica škole Novog žurnalizma, šezdesetih i sedamdesetih godina autorirala je neke od najznačajnijih eseja, romana i članaka u post-drugosvjetskoratnoj Americi, inaugurirala novi jezik i pristup jeziku, te zauvijek promijenila položaj žena u američkim redakcijama. Satrala je seksističku zabludu svog vremena, da žene-pisci moraju biti ili plitke i sentimentalne, ili militantne aktivistice. Na mojem studiju novinarstva u Kaliforniji, sve studentice imale su isti odgovor na pitanje o životnom uzoru; toliki je bio utjecaj Joan Didion.
Dešifriranje Hemingwayevih rečenica
Objavila je čuveni osvrt na kulturu hipija u San Franciscu, u zbirci eseja Naginjanje prema Betlehemu; niz knjiga o društvenoj i socijalnoj dezintegraciji Amerike; a u posljednjoj fazi karijere, nekoliko političkih reportaža i osobnih memoara: Godina magičnog razmišljanja, o iznenadnoj smrti supruga Johna Gregoryja Dunnea, te Plave noći, o smrti posvojene kćeri Quintane.
Profimedia
Krala je strastveno i besramno, jer veliki umjetnici, znamo, kradu, dok mediokriteti kopiraju, a u slučaju Joan Didion, kralo se primarno od Ernesta Hemingwaya, inače omiljenog utočišta netalentiranih kopir-mašina, autora lišenih spoznaje da je za čin krađe potrebno razumijevanje, a za čin kopiranja tek nešto papira i olovke – dakle, poput Ludwiga von Misesa za svakog hrvatskog pseudoliberala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ernestom Hemingwayem Joan Didion bila je opčinjena još kao tinejdžerka, pa bi satima sjedila u sobi prepisivala njegove rečenice i pasuse, pokušavajući dešifrirati piščev kod, naglašeni suficit priloga i deficit pridjeva, ritam i strukturu rečenica, ono što govori i ono što izbjegava reći. Ona ga je itekako razumjela; jedan od najboljih eseja, Posljednje riječi, objavit će 1998. u New Yorkeru, upravo o Hemingwayu.
Pričamo si priče da bismo živjeli
Rođena u Kaliforniji 1934., Joan Didion, dijete domaćice i financijaša angažiranog u američkoj vojsci, djetinjstvo je provela u čestim selidbama, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata, što će joj dati naglašenu auru permanentnog autsajdera. Gdje god bi Didionovi došli, mala Joan bila je stranac; kako bi preživjela, morala je razviti samoobranu, najčešće čitanje i povlačenje u fikciju.
“Pričamo si priče kako bismo živjeli”, kazat će kasnije. Pisati je počela kada je imala pet. Nakon rata vraćaju se u Sacramento, a Joan Didion opsesivno čita sve što stigne. I prepisuje Hemingwaya. To će joj dobro doći sredinom pedesetih, nakon diplome iz engleskog na Sveučilištu Berkeley: prijavljuje se na natječaj za najbolji esej u organizaciji časopisa Vogue i pobjeđuje, no odbija glavnu nagradu, putovanje u Pariz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto toga, uredništvu predlaže da je uzmu za novinarku. I uzeli su je, ali prvo da piše promotivne slogane i naslove. “U tako kratkom tekstu sve mora funkcionirati, svaka riječ, svaki zarez”, izjavit će, a sve o tome znala je iz proučavanja svog omiljenog autora. Brzo napreduje i postaje redovna autorica, a zatim i pomoćna urednica, a do početka šezdesetih objavljuje prvi roman i ostvaruje stalnu suradnju s još nekoliko važnih žurnala.
Traumatične smrti supruga i kćeri
Naginjanje prema Betlehemu, zbirka kalifornijskih eseja o hipijima, Johnu Wayneu i Howardu Hughesu objavljena 1968. godine, bila je ozbiljna senzacija – “ovo je danas najbolja proza u Americi”, napisao je jedan kritičar. U naslovnom eseju, Didion je obradila zajednicu hipija u San Franciscu: u njihovom otuđenju i nezadovoljstvu vidjela je početak rastakanja američkog društva, o čemu je idućih desetljeća često pisala.
Sa suprugom Dunneom – oženit će se 1964. godine – napisala je nekoliko dobrih scenarija, a po jednom od njih snimljen je film Panika u parku droge, u kojem je Al Pacino ostvario prvu filmsku ulogu. Bili su zajedno sve do Dunneove iznenadne smrti od infarkta 2003., kada se srušio za obiteljskim stolom. Pogreb je morala odgoditi za tri mjeseca, jer kćer Quintana, izuzetno narušenog zdravlja, nije bila u stanju doći. Uskoro umire i ona, sa svega 39 godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
December 23, 2021: Writer JOAN DIDION has died at the age of 87, her publisher A.A. Knopf has confirmed. The legendary essayist, novelist and screenwriter - who has long been revered as one of America's preeminent writers - passed away at her Manhattan home Thursday morning due to complications from Parkinson's disease. FILE PICTURE SHOT ON: 1968, Hollywood, California, USA: JOAN DIDION, author of 'Play It As It Lays.',Image: 581027992, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Pictured: Didion Joan, Credit line: Profimedia
Profimedia
Što je bilo temelj spisateljskog djelovanja Joan Didion? Isto ono kada je kao djevojčica s roditeljima putovala za vojskom – pričanje priča, koje ne samo da je znala pričati, nego ih je, još bolje, znala prepoznavati. Kada je odlazila uz New Yorka šezdesetih godina, zaključila je kako je to grad zarobljen u mitologiji i sentimentu, pričanju priča o samom sebi, što ga sputava i proždire.
Plašt mitomanije ima razorne utjecaje
“Idiosinkrazije koje su nekad bile inspiracija, postale su klišej”, kazala je i vratila se u Kaliforniju, iako će kasnije ponovno živjeti u New Yorku, u kojem i umire od posljedica Parkinsonove bolesti. Početkom devedesetih ponovila je svoju ocjenu kako se Njujorčani drže sentimentalnih ideala, o Kipu slobode, osam milijuna vibrantnih života i mogućnosti za svakog, dok u stvarnosti ignoriraju društvene tenzije, rasizam i nepravde.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tim konceptom, sentimentalnim pričama koje služe kao utjeha ili distrakcija, pričama koje si pričamo da bismo živjeli, ili preživjeli, bila je opsjednuta, ne samo u slučaju hipija ili New Yorka. Prva je ukazala na vezu između onoga kako društvo funkcionira i onoga što samo sebi govori; odnosno, da utješne laži i namjerne zablude koje sami sebi blagoglagoljimo nisu sasvim beznačajne, da se u neizrečenom ponekad krije više nego u izrečenom, a da plašt mitomanije ima suštinski razorne utjecaje.
Sentimentalne priče i fabularni narativi kojima prikrivamo dubinske tenzije i stvarne probleme? Joan Didion o nama je znala bitno više, nego smo si spremni priznati. Šteta je samo, što o tim stvarima kod nas gotovo nitko ne govori: mi si pričamo priče da bismo živjeli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Otišla je Joan Didion, najvažnija američka spisateljica u posljednjih 50 godina
"Više me nije strah da ću umrijeti", napisala je. "Sada me strah, da neću"
Prva je ukazala na vezu između onoga kako društvo funkcionira i onoga što samo sebi govori; odnosno, da utješne laži i namjerne zablude koje sami sebi blagoglagoljimo nisu sasvim beznačajne, da se u neizrečenom ponekad krije više nego u izrečenom, a da plašt mitomanije ima suštinski razorne utjecaje
U 88. godini preminula je Joan Didion i dobro je da je tako, kazala bi Didion, da je nekom izopačenom činidbom možemo upitati za novinski komentar vlastite smrti. “Više me nije strah, ako me ikad i bilo, da ću umrijeti”, napisala je prije deset godina, nakon smrti supruga i kćeri. “Sada me strah, da neću”.
Strah nije realiziran i Joan Didion danas je preminula, a Amerika izgubila jednu od svojih najvećih spisateljica, novinarku i esejisticu specifično oštrog i preciznog stila, kojoj stil pisanja, većini autora sasvim nedostižan, uopće nije bio temeljna odlika; ono što je pisala bilo je bitno važnije od toga, kako je pisala, a pisala je izvanredno.
Kao predstavnica škole Novog žurnalizma, šezdesetih i sedamdesetih godina autorirala je neke od najznačajnijih eseja, romana i članaka u post-drugosvjetskoratnoj Americi, inaugurirala novi jezik i pristup jeziku, te zauvijek promijenila položaj žena u američkim redakcijama. Satrala je seksističku zabludu svog vremena, da žene-pisci moraju biti ili plitke i sentimentalne, ili militantne aktivistice. Na mojem studiju novinarstva u Kaliforniji, sve studentice imale su isti odgovor na pitanje o životnom uzoru; toliki je bio utjecaj Joan Didion.
Dešifriranje Hemingwayevih rečenica
Objavila je čuveni osvrt na kulturu hipija u San Franciscu, u zbirci eseja Naginjanje prema Betlehemu; niz knjiga o društvenoj i socijalnoj dezintegraciji Amerike; a u posljednjoj fazi karijere, nekoliko političkih reportaža i osobnih memoara: Godina magičnog razmišljanja, o iznenadnoj smrti supruga Johna Gregoryja Dunnea, te Plave noći, o smrti posvojene kćeri Quintane.
Krala je strastveno i besramno, jer veliki umjetnici, znamo, kradu, dok mediokriteti kopiraju, a u slučaju Joan Didion, kralo se primarno od Ernesta Hemingwaya, inače omiljenog utočišta netalentiranih kopir-mašina, autora lišenih spoznaje da je za čin krađe potrebno razumijevanje, a za čin kopiranja tek nešto papira i olovke – dakle, poput Ludwiga von Misesa za svakog hrvatskog pseudoliberala.
Ernestom Hemingwayem Joan Didion bila je opčinjena još kao tinejdžerka, pa bi satima sjedila u sobi prepisivala njegove rečenice i pasuse, pokušavajući dešifrirati piščev kod, naglašeni suficit priloga i deficit pridjeva, ritam i strukturu rečenica, ono što govori i ono što izbjegava reći. Ona ga je itekako razumjela; jedan od najboljih eseja, Posljednje riječi, objavit će 1998. u New Yorkeru, upravo o Hemingwayu.
Pričamo si priče da bismo živjeli
Rođena u Kaliforniji 1934., Joan Didion, dijete domaćice i financijaša angažiranog u američkoj vojsci, djetinjstvo je provela u čestim selidbama, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata, što će joj dati naglašenu auru permanentnog autsajdera. Gdje god bi Didionovi došli, mala Joan bila je stranac; kako bi preživjela, morala je razviti samoobranu, najčešće čitanje i povlačenje u fikciju.
“Pričamo si priče kako bismo živjeli”, kazat će kasnije. Pisati je počela kada je imala pet. Nakon rata vraćaju se u Sacramento, a Joan Didion opsesivno čita sve što stigne. I prepisuje Hemingwaya. To će joj dobro doći sredinom pedesetih, nakon diplome iz engleskog na Sveučilištu Berkeley: prijavljuje se na natječaj za najbolji esej u organizaciji časopisa Vogue i pobjeđuje, no odbija glavnu nagradu, putovanje u Pariz.
Umjesto toga, uredništvu predlaže da je uzmu za novinarku. I uzeli su je, ali prvo da piše promotivne slogane i naslove. “U tako kratkom tekstu sve mora funkcionirati, svaka riječ, svaki zarez”, izjavit će, a sve o tome znala je iz proučavanja svog omiljenog autora. Brzo napreduje i postaje redovna autorica, a zatim i pomoćna urednica, a do početka šezdesetih objavljuje prvi roman i ostvaruje stalnu suradnju s još nekoliko važnih žurnala.
Traumatične smrti supruga i kćeri
Naginjanje prema Betlehemu, zbirka kalifornijskih eseja o hipijima, Johnu Wayneu i Howardu Hughesu objavljena 1968. godine, bila je ozbiljna senzacija – “ovo je danas najbolja proza u Americi”, napisao je jedan kritičar. U naslovnom eseju, Didion je obradila zajednicu hipija u San Franciscu: u njihovom otuđenju i nezadovoljstvu vidjela je početak rastakanja američkog društva, o čemu je idućih desetljeća često pisala.
Sa suprugom Dunneom – oženit će se 1964. godine – napisala je nekoliko dobrih scenarija, a po jednom od njih snimljen je film Panika u parku droge, u kojem je Al Pacino ostvario prvu filmsku ulogu. Bili su zajedno sve do Dunneove iznenadne smrti od infarkta 2003., kada se srušio za obiteljskim stolom. Pogreb je morala odgoditi za tri mjeseca, jer kćer Quintana, izuzetno narušenog zdravlja, nije bila u stanju doći. Uskoro umire i ona, sa svega 39 godina.
Što je bilo temelj spisateljskog djelovanja Joan Didion? Isto ono kada je kao djevojčica s roditeljima putovala za vojskom – pričanje priča, koje ne samo da je znala pričati, nego ih je, još bolje, znala prepoznavati. Kada je odlazila uz New Yorka šezdesetih godina, zaključila je kako je to grad zarobljen u mitologiji i sentimentu, pričanju priča o samom sebi, što ga sputava i proždire.
Plašt mitomanije ima razorne utjecaje
“Idiosinkrazije koje su nekad bile inspiracija, postale su klišej”, kazala je i vratila se u Kaliforniju, iako će kasnije ponovno živjeti u New Yorku, u kojem i umire od posljedica Parkinsonove bolesti. Početkom devedesetih ponovila je svoju ocjenu kako se Njujorčani drže sentimentalnih ideala, o Kipu slobode, osam milijuna vibrantnih života i mogućnosti za svakog, dok u stvarnosti ignoriraju društvene tenzije, rasizam i nepravde.
Tim konceptom, sentimentalnim pričama koje služe kao utjeha ili distrakcija, pričama koje si pričamo da bismo živjeli, ili preživjeli, bila je opsjednuta, ne samo u slučaju hipija ili New Yorka. Prva je ukazala na vezu između onoga kako društvo funkcionira i onoga što samo sebi govori; odnosno, da utješne laži i namjerne zablude koje sami sebi blagoglagoljimo nisu sasvim beznačajne, da se u neizrečenom ponekad krije više nego u izrečenom, a da plašt mitomanije ima suštinski razorne utjecaje.
Sentimentalne priče i fabularni narativi kojima prikrivamo dubinske tenzije i stvarne probleme? Joan Didion o nama je znala bitno više, nego smo si spremni priznati. Šteta je samo, što o tim stvarima kod nas gotovo nitko ne govori: mi si pričamo priče da bismo živjeli.