Nova izložba o van Goghu konačno rasvjetljava mit o slikarevom ludilu i priča nije baš romantična
Svijet je dugo romantizirao van Goghovo ludilo, a stvari su bile mračne
Vincent van Gogh bojao se ludosti, no istovremeno se konstatno pitao je li ona neodvojiv dio njegovog umjetničkog genija, piše Guardian. U svojim pismima bratu Theu često je pisao o slici Ludilo Huga van der Goesa Emilea Wautersa koja tog slikara iz 15. stoljeća prikazuje kao žrtvu neke uznapredovale psihičke bolesti.
Van Gogh je tu sliku doživljavao kao odličan prikaz romantičarskih asocijacija genija i ludila, a moderno doba upravo tako doživljava njega. U Amsterdamu je, naime, upravo otvorena izložba koja propituje mit o tom poznatom nizozemskom slikaru koji se ubio hicem iz pištolja usred nekog polja kukuruza 1890. godine.
Pronađen je revolver kojim se van Gogh ubio
Koristeći slike, pisane dokumente i jedan ozbiljno zahrđali revolver koji je 1960. neki farmer pronašao u polju na kojem se van Gogh ubio, izložba On the Verge of Insanity pokazuje koliko su njegove psihotične epizode zapravo negativno djelovale na njegovo slikarstvo.
Zbog njih je imao dugačke stvarateljstke pauze, a svoja je veličanstvena djela slikao samo zahvaljujući ekstremnim naporima koje je uložio u to da se odupre letargiji ludila.
Svijet se očarao idejom o njegovom ludilu
Nakon što su se njegove slike počele luđački prodavati kad se pročulo za genijalnog slikara koji si je prvo odrezao uho, a zatim se i ubio, ljudi su se oduševili njegovom paletom u koju su učitavali, pa, svašta – poglavito pretjerano romantizirane ideje o ludilu koje je napajalo njegovu umjetnost.
Antoin Artaud, poznati francuski teoretičar kazališta i čovjek koji je veći dio svog života proveo po ludnicama, nazvao ga je čovjekom nad kojim je društvo izvršilo suicid dok ga je Kirk Douglas 1956. u filmu Lust for Life portretirao kao tragičnog lika koji nije mogao kontrolirati svoje emocionalne i energetske proboje koji su ga, kako se u filmu prikazuje, i činili umjetnikom kakav je bio.
A ta slika van Gogha kao ludog genija zapravo i potječe iz njegove vlastite umjetnosti. Dobar dio tog imaginarija može se pronaći u njegovom autoportetu naslikanom nakon što si je odrezao uho kako bi ga potom poklonio nekoj prostitutki u Arlesu. Taj se autoportret dugo istovremeno interpretirao kao čin mučeništva i čin oslobođenja.
Nove spoznaje o mitu o odrezanom uhu
No, netom postavljena izložba u van Goghovom muzeju u Amsterdamu donosi važne nove dokaze o tome kako je van Gogh zapravo izgubio svoje uho. Nedavno pronađeno pismo Felixa Reya, liječnika koji mu je vidao ranu, pokazuje, naime, prave razmjere horora koji se skrivaju pod maločas spomenutim autoportretom.
Pismo van Goghovog doktora otkriva tako da si van Gogh nije odrezao tek ušnu resicu, kao što se dugo mislilo, već svoje cijelo lijevo uho. Ta nova spoznaja demonstrira jasnije no ikad prije koliko je njegov čin bio ekstreman te koliko je akcelerirao njegov suicid.
Osim toga, ovim se saznanjem diskreditira i teorija da mu je resicu mačem odsjekao njegov prijatelj Paul Gaugin koja se naveliko zagovarala od 2009. A u vodu je pala i teorija američkih biografa Stevena Naifeha i Grogoryja Whitea Smitha o tome da je van Gogh, zapravo ubijen. Njihovu je teoriju opvrgnulo otkriće pištolja koji je pronađen u polju.
Van Gogh je umirao skoro dva dana
Taj džepni revolver malog kalibra pronađen je, naime, na istom mjestu na kojem je Vincent počinio suicid upucavši se u prsa, a istraživanja pokazuju da je taj revolver u zemlji ležao otada. A tip pištolja, Lefaucheux à broche, rasvjetljava i zašto je se metak odbio od van Goghovog rebra i završio u njegovom abdomenu zbog čega je na kraju umirao 30 sati.
Drugi dokazi izloženi u muzeju, uključujući njegove zadnje radove, ukazuju na to da je van Gogh bio u prilično mračno psihološkom stanju nakon što ga je uništila dugačka psihotična epizoda zbog koje su njegovi sumještani prvo napali, a zatim i tražili njegovu hospitalizaciju u obližnju bolnicu.
Romantiziranje van Goghovog ludila suluda je ideja
Zahvaljujući ovoj izložbi jasno se vidi da van Goghobo ludilo nije bilo njegovog talenta. Štoviše, zbog svojih je epizoda prestajao slikati, a i kad bi mogao raditi koristio bi svoj talent kako bi usporio svoje ludilo. Usto, svojim je prijateljima uvijek govorio kako moraju pušiti lulu jer je to lijek protiv ludila.
Njegova slika stolice, to jednostavno i rustikalno sjedalo, može se zbog toga tumačiti kao njegov simbolički portet jer je upravo tako htio da ga drugi vide: kao skromnog, praktičnog i pouzdanog prijatelja. A upravo je na toj stolici, prije nego što se zaputio u to nesretno polje kukuruza, ostavio svoj slamnati šešir i lulu koja mu, očito, nije pomogla oko problema s ludilom.