Ovaj dečko iz Zagreba počeo se baviti prastarom tehnikom animiranog filma. I napravio je globalni hit

Martin se animiranim filmom profesionalno bavi još od studija na Likovnoj akademiji i ne namjerava stati. Najavio nam je svoje planove za dalje i ispričao kako je počeo sa stop animacijom, jednom od najstarijih tehnika koja gotovo da se više ne predaje na našim akademijama, te kako od toga živi u Hrvatskoj.

Upisao je animaciju jer se nije se želio zaključati u stare alate

Svoje školovanje opisuje kao klasičnu priču. Nakon srednje Primijenjene, odlazi na prijamni za studij kiparstva na Likovnoj akademiji, no ne uspijeva upisati, pa od frenda saznaje da je na akademiji osnovan odsjek za animaciju.

“To mi se činilo jako zanimljivo jer sam već tada, kao klinac, počeo kužiti da je na akademiji sve nekako zastarjelo, da živimo u digitalnom vremenu i nisam se želio zaključati u prastare alate. Kad sam skužio da postoji animirani film i da koriste kompjutere, odlučio sam krenuti u to”, prisjeća se Babić.

Upao je iz drugog puta, a za prijemni je odlučio napraviti svoju prvu stop animaciju. Riječ je o kompliciranom postupku tijekom kojeg se fizički manipulira objektima (lutakama) u malim koracima između pojedinačno fotografiranih kadrova kako bi izgledalo da pokazuju samostalno kretanje.

“Imao sam fotić i kompjuter da mogu sve to lakše spojiti i počeo sam raditi lutkice od žice i različitih materijala”, govori. Napravio je kratki film u kojem osuđeni kuhar u tamnici lovi bube, kuha ih i daje nekom biću koje ga na kraju pojede. Bube za film, objašnjava, nije radio sam već ih je posudio od frenda koji je predavao na agronomiji i skupljao ih za herbarij za predavanja studentima.

Na akademiji nisu učili stop animaciju

Na akademiji, govori, nisu učili stop animaciju. “Imali smo predmet eksperimentalna animacija i tu smo jednom pomaknuli glinu s lijeva na desno”, kroz smijeh govori Babić i dodaje kako na odsjeku nisu imali nikoga tko bi to predavao. “Danas se stop animacija još uvijek predaje u svijetu, a među jačima je bivši SSSR blok jer su ondje lutke oduvijek bile jake”, govori.

Ipak, Akademija mu je puno pomogla u shvaćanju principa animacije. “Tako da sam svejedno naučio nešto kroz faks, ali vještinu rađenja filma s lutkama sam naučio sam”, govori i dodaje kao je u startu bilo puno metoda pokušaja-pogrešaka jer u to vrijeme nije na internetu bilo toliko tutorijala.

Odlazak u Berlin na šest mjeseci

Svoj prvi profesionalni 14-minutni film Jure Grando-Štrigun napravio je na akademiji. Želio je, objašnjava, raditi s glinom koja se pomiče i počinje dobivati oblik humanoidnog bića. “Smišljao sam neko vrijeme kako da to upakiram, odnosno kako da tome dam značenje i onda sam se sjetio vampirolikog mitološkog bića Jure Granda, poznate stare legende iz Istre”, govori Babić.

Ideju je dobio još na prvoj godini akademije, povezao se s producenticom s dramske akademije, Đinom Jakir. Dugo su razvijali tu ideju i na kraju četvrte godine s razvojem tog filma završio je u Berlinu. “Dobili smo lovu od Nijemaca i nešto od HAVC-a, tako da sam otišao u Berlin i šest mjeseci proveo radeći u podrumu jedne njemačke producentice”, prisjeća se.

Film na kraju nije doživio neki veći uspjeh

“To mi je bio prvi profi posao. Prije dolaska u Berlin radio sam istraživanja, skinuo s jednog muzeja u Austriji skenirani primjerak knjige Slovenca Janeza Vaikrata Valvasora i jedva među tih tri tisuće stranica pisanih na gotici pronašao tekst u kojem spominje Juru Granda tijekom svojeg putovanja po Istri i Sloveniji”. Javio se jednoj profesorici njemačkog da to prevede jer nije tada znao da prijevod već postoji, a obišao je i Kringu u Istri. “Otišao sam fotkati to mjesto, pa u muzej u Pazinu; proučavao sam predmete koji su se svakodnevno koristili, da vidim kako bi izgledala neka prostorija s polovice 15. stoljeća”, prisjeća se Babić.

Na kraju, kaže, nisu baš nešto zaradili jer su svu lovu koju su dobili, dali da se taj film napravi. “Na kraju nije imao baš neki uspjeh jer nije bio na puno festivala. Producentice su zbog nedostatka love odustale i na kraju je završio na nekoj kompilaciji filmova na Amazonu”, govori Babić i dodaje kako je film bio prikazan na našem Animafestu prije pet, šest godina, pa se pročulo za njegovo ime što mu je donijelo nove poslove u animaciji.

Filmovi u stop animaciji nisu isplativi

Kroz daljnje poslove upoznao je producenta Juru Bušića koji mu je došao s idejom za film Balada o fruli i ogrlici u stop animaciju i želio je da to dalje razvije. “Radio sam to godinu i nekoliko mjeseci što je uobičajeno za film od 12 minuta. Tri mjeseca sam radio lutke, tri mjeseca scenografiju, nekoliko mjeseci animaciju i tri mjeseca postprodukciju”, govori Babić dodavši da zato filmovi u stop animaciji nisu isplativi, pa ga uglavnom financiraju države.

“Teško je imati sredstva u džepu za godinu i pol, dvije koliko se film od toliko malo minuta izrađuje i koji ne proizvodi prihode”, govori. Za taj su film, kaže, dobili su 345 tisuća kuna od HAVC-a. “ I to zvuči kao puno love, ali ja sam svejedno imao plaću pet tisuća kuna mjesečno, a bio sam i redatelj i glavni animator”, govori.

Kroz sve te mjesece radio je opušteno, ali kad krene snimanje radni dan mu zna trajati i do 11, 12 sati. “ Kad počneš neku scenu u stop animaciji, nema pauze jer ne možeš ostaviti scenu preko noći, pa drugi dan nastaviti. Ako si započeo kadar onda ga završiš. Dosta je to pipkavo. Ako ostaviš scenu preko noći, primjerice zbog promjene temperature, nešto će ti se pomaknuti barem za milimetar i to se u animaciji itekako kuži”, objašnjava.

Iako nije profitabilna, stop animacija postaje sve popularnija

Film Balada o fruli i ogrlici prošao je jako dobro. Prikazan je na više od 80 festivala po svijetu i pet puta je nagrađivan. “To je između ostalog i film za djecu, a danas je deficit dječjih filmova i moguće da je i zato toliko dobro prošao”, objašnjava Babić, te dodaje kako zadnjih godina stop animacija postaje sve popularnija tehnika i kod nas.

“Ako gledamo cijelu zagrebačku školu animiranog filma, Vukotić je imao jedan ili dva filma u stop animaciji”, objašnjava.

Danas se, kaže, dosta mladih ljudi našlo u tom izričaju. “Recimo, Tomas i Ivana Volda dobro prolaze sa svojim filmovima, pa Bruno Razum ili moje kolegice Lea Jager Kralj i Antonija Begušić. No, svi mi radimo poslove između, bavimo se i komercijalnim stvarima u animaciji, kako bismo mogli preživjeti”, govori.

Sljedeći film o krvavom Saboru križevačkom

Babić ima planove i za dalje, priprema film o krvavom Saboru križevačkom. “ To je film koji želim raditi. Povratak u Jure Grando vode, gdje je nekakav povijesni događaj koji ću malo nadograditi nekom svojom vizijom”, govori.

Želja mu je, objašnjava, napraviti film koji će baviti mačevalačkom bitkom, a kojeg će moći prijaviti na HAVC. “Moraš to uvijek obući u skafander nekakve kulturne vrijednosti. Tako da sam se sjetilo da je dobra niša za to taj davni događaji u Križevcima. Tu je borba s mačevima i još je povijesni događaj”, govori i dodaje kako su projekt prijavili na HAVC i dobili sredstva za razvoj.

“I sad čekamo da se otvore kategorije za srednji ili dugometražni film, pa ćemo vidjeti što će biti jer radije će se financirati šest manjih filmova nego moj mega film od pola sata. To je malo problematično i vidjet ćemo kako će završiti. Imamo knjigu snimanja, scenarij, likove i to je faza u kojoj je trenutno projekt i tražimo dalje sredstva”, kaže.

U osnovi sve je to jedna velika igra

“Imam trideset i tri godine i mogu se igrati”, komentira. “Kada bi me netko pitao što radim u životu, da mu kažem igram se s lutkama, to ne bi baš dobro prošlo. Ali kad kažem da radim stop animirani film, e to već bolje zvuči. Ali u osnovi, sve je to jedna velika igra”.