Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ovaj tjedan otišla je legendarna primadona Nada Puttar Gold, a mi podsjećamo na njezin filmski život

Telegram je prošle godine objavio njezin posljednji životni intervju

ZADNJA IZMJENA: ožu. 31, 2017
Foto: Vjekoslav Skledar

Umrla je Nada Puttar- Gold, “najveličanstveniji hrvatski mezzosopran 20. stoljeća, zbog altovskih tonova i visina dramskih soprana”, kako su pisali glazbeni kritičari, dugogodišnja članica Opere HNK-a, redovita gošća najvećih opernih kuća, dobitnica Vladimira Nazora za životno djelo, Milke Trnine i Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, te vrsna pedagoginja.

Preminula je u 94. godini u Zagrebu, kao najstarija hrvatska operna diva. Bio sam posljednji novinar kojeg je lani za Telegram primila u svom malom domu na Zelenom trgu. Osvojila me tad nevjerojatnom memorijom, britkošću uma, vitalnošću i decentnim šarmom, a njezinu bogatu karijeru, s 50-ak otpjevanih opernih uloga i tisuću nastupa u predstavama i na koncertima, karakterizirala je prilična doza samokritičnosti i izrazita marljivost.

Osobine koje nedostaju današnjim zvijezdama

Osobine su to koje nedostaju mnogim današnjim razvikanim zvijezdama, a Puttar Gold ih je godinama pokušavala prenijeti svojim studentima, tražeći isto od njih. Tvrdila je kako su nove generacije pjevača nestrpljive, kako žele odmah glavne uloge, repertoar koji i ne odgovara njihovom glasu, što rezultira karijerama koje završe i prije nego što su krenule. U čemu je bila tajna tolike dugovječnosti ove decentne dame, koja se približavala stotoj i imala život koji bi mogao postati predloškom scenarija uzbudljive dramske serije?

“Pravilna prehrana s mnogo povrća i voća, obveznom bananom i dvije jabuke dnevno, posljednji obrok s čajem u šest sati poslijepodne, čitanje knjiga i časopisa na njemačkom, talijanskom , francuskom i engleskom, rješavanje križaljki na njemačkom, druženje s prijateljicom i kolegicom Mirkom Klarić, svakodnevno kuhanje ručka. Domaće tv programe ne gledam, samo pratim divne koncerte na kanalu Mezzo. Nikad ne slušam ni svoje snimke, pa napjevala sam se u životu, za boga miloga!”, pričala mi je.

Sa suprugom Ervinom Goldom

Oduvijek je znala da će biti operna pjevačica

U kutu njezine malene sobe, prepune uramljenih fotografija iz raznih životnih faza, stajao je glasovir Steinway, koji je otac svojedobno poklonio njezinoj majci, nesuđenoj profesionalnoj pijanistici. Nada je rođena u Varaždinu, 5. studenog 1923., istog dana kad i u primorskom mjestu Krilo Biserka Cvejić, operna diva koja se još lijepo drži u Beogradu. Povezuje ih prvo mezzosopransko mjesto u višedesetljetnoj povijesti Splitskog ljeta, na kojem su obje pjevale Amneris u Aidi na Peristilu i godinama oduševljavale operne fanove. No, karijera Nade Puttar- Gold ne započinje stereotipnom rečenicom, koju bi mahinalno izgovarale kolegice u intervjuima : “Od malih nogu znala sam da ću biti operna pjevačica”.

“Moja majka Antonija je u našoj kući svirala glasovir, najviše je voljela Schumana, slušala sam je od rođenja i rano donijela odluku da ću postati koncertna pijanistica. Moj otac, Radoslav Puttar, krasan, markantan muškarac s brkovima, bio je uspješan poduzetnik, a majka, sitna crnokosa lijepa žena, radila kao korespondent tvrtke koja se bavila željeznom robom. Kako se moj otac bavio vinogradarstvom i bačarstvom, upoznali su se službeno. Desila se ljubav i oženili su se, usprkos velikoj razlici u godinama. Tata je imao 46 godina, a mama 19. On je kupio Seketin, imanje koje je prije toga bilo u vlasništvu obitelji grofa Pejačevića. Moj otac je kupio mami imanje kao vjenčani poklon te 1920. godine. Sljedeće tri godine moji roditelji su dobili po jedno dijete, prvo moja dva brata, a potom i mene.

Kako je kao djevojčica upoznala Juricu Muraia

U Varaždinu smo prvo živjeli u vili u Aninoj ulici, gdje sam rođena, a potom smo živjeli u baroknoj palači s puno stanova, u kojima su živjeli grofovi. Tamo sam proživjela djetinjstvo, tamo je započela moja glazbena naobrazba, pohađanjem satova glasovira kod varaždinske pedagoginje Anke Stohr. Sjećam se kako mi nije polazilo za rukom svirati Pintarićeve Fantazije pa je profesorica jednog dana pozvala sedmogodišnjeg dečka Juricu Muraia, kasnije našeg proslavljenog pijanista, da ih odsvira i pokaže mi. Tako smo se Jurica i ja upoznali, sprijateljili i družili cijeli život, do njegove smrti, 1999. godine”.

Učenje glasovira nastavila je u Zagrebu, 1944. “u glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, a godinu kasnije na Državnom konzervatoriju (kasnije Muzičkoj akademiji) u Gundulićevoj ulici, kod prof. Stanka Šimunića. Kako je bila fanatično posvećena potencijalnoj karijeri pijanistice, koju je toliko priželjkivala, Nada Puttar zatražila je pomoć prijatelja Jurice Muraia, kako bi je preporučio tada najboljem profesoru glasovira u Hrvatskoj, prof. Svetislavu Stančiću.

Kako su joj rekli da nema šanse kao pijanistica

“Kad sam došla, nije me htio odmah uzeti, no kako sam bila izrazito uporna i tvrdoglava, postala sam studenticom i provela kod njega četiri godine. Kao pijanistica napredovala jesam, ali ne u mjeri u kojoj sam se nadala. Imala sam običaj, dok sam vježbala na glasoviru, malo pjevušiti. U Seketinu sam pronašla note Hatzeovih kompozicija , među njima popijevku Majka. Mama me slušala u drugoj sobi i rekla mi: imaš jako lijepe glasovne mogućnosti, uzmi na Akademiji sporedan predmet pjevanje. Poslušala sam je i otišla kod prof. Milana Reisera, tad među najboljim pedagozima.

Kad me poslušao, rekao mi je otvoreno: mala, ti imaš glas, ali to je nešto veliko, grubo, ja nisam siguran da ću iz toga moći nešto napraviti. Zgodno je bilo to, kad sam počela kod njega pohađati satove, kako sam brzo napredovala. Kad sam ga podsjetila što mi je izgovorio prilikom prvog susreta, rekao je: nemoj me na to spominjati, to je bila moja najgora pedagoška prognoza! Na jednom satu strogi prof. Stančić mi je prišao: rekli su mi da imate dobar glas, dajte da vas čujem. I čim me čuo kako pjevam veliku ariju Dalile, rekao je da moram smjesta prijeći na glavni predmet solo-pjevanje, jer ionako nemam nikakve šanse za pijanističku karijeru. Rasplakala sam se, bio mi je to užasan šok, ali sam ga poslušala.”

Sa suprugom na aerodromu u Njemačkoj

Kako je upoznala Zinku Kunc

Već nakon dvije godine otišla je u Beograd na jugoslavensko natjecanje mladih umjetnika, gdje osvaja prvu nagradu, u žiriju su sjedili ugledni profesori Lav Vrbanić i Stjepan Šulek, koji je tad rekao kolegi: “Daj se prihvati te male, ak’ bu se ovak’ derala, bu brzo izgubila glas!”. Tih je godina u Beogradu boravila diva Metropolitana Zinka Kunc, tad udata za hrvatskog generala Ljubu Ilića, veleposlanika, politički utjecajnog u to doba. Sve sudionike natjecanja gospođa Kunc ugostila je u beogradskom domu, u Puškinovoj ulici.

“Rekla mi je da imam sličan glas proslavljene Brune Castagne, s kojom je često nastupala u Metu. Zinka mi je dala korisne savjete o zahtjevnosti karijere koja me čeka. Darovala mi je dvije fotografije s posvetom, time je započelo naše prijateljstvo, a viđale smo se najčešće u njezinoj vili u Opatiji, kad bih nastupala na Ljetnom festivalu, zajedno smo se kupale u njezinom bazenu …“, prisjećala se diva.

Kako je zaradila divljenje kritičara

“Mezzosopran mora imati duboki f do mogućnosti h, ja sam pjevala i visoki c, jer sam imala jako veliki raspon. A mogu vam reći da sam u početku karijere jako kuburila s visinama, jer nisam još znala upotrebljavati dah, a profesoru Vrbaniću sam zahvalna na dugom pjevačkom vijeku. Na jednoj produkciji Akademije, kad sam pjevala duet s Nonijem Žunecom, čuo me direktor Milan Sachs, koji je bio jedan od najboljih direktora HNK, uz Mladena Bašića. On me pozvao kao studenticu zadnje godine na audiciju, poslije koje sam dobila ulogu. Nakon diplome, 11. veljače 1949. dobila sam prvu ulogu u HNK, posinka Vanje u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Ivan Susanjin M.I. Glinke, pored Tomislava Neralića i Dragice Martinis. Bio je to za mene značajan proboj “.

Belgijski kritičar Courier du soira poslije nastupa Nade Puttar na pjevačkom natjecanju u Vevriersu 1950. zapisao je doslovno: “Kakav talent, kakva tehnika i kakva škola!”. Karijeru varaždinske pjevačice obilježile su dvije značajne uloge u Verdijevim operama: Azucena u Trubaduru, u HNK-u i Amneris u Aidi na Splitskom ljetu, koju je potom pjevala u Zagrebu, Beogradu, te Beču, na sceni Theatra an den Wien, dok se renovirala zgrada bečke Opere, poslije bombardiranja. Prvu veliku ulogu u HNK imala je kao vračara Ulrice u Verdijevom Krabuljnom plesu. U to vrijeme desio se i sudbonosan susret.

S Lorinom Mazelom i sopranisticom Magdom Laszlo

Kako je upoznala supruga Ervina Golda

“Mog supruga Ervina Golda sam upoznala u Segetinu, gdje je živio sa svojim starim roditeljima. Kad je diplomirao veterinu, naravno da je imao posla sve do Čakovca, a dolazio je često i na naše imanje, na kojemu smo imali krave, magarca, pajceke. Priznajem da sam se ja prva zaljubila i naša ljubav je počela prije s moje strane, nego njegove. Moj otac je bio jako uspješan i imućan čovjek, otišao je u Njemačku, u Kassel, gdje se još obogatio. Vratio se nakon nekoliko godina. Obzirom da je profesionalno bio vezan za vino, uvijek je morao probati koju čašicu, što je preraslo u problem s alkoholom.

Kad je obolio, sve nekretnine koje je posjedovao počele su se sukcesivno prodavati, tako da nam je ostao samo Segetin i palača u Varaždinu. Otac je preminuo kad sam imala 15 godina, dakle 1937. godine. Poslije smrti, majka je hrabro preuzela njegovu ulogu, imali smo veliki vinograd od šest jutara, ona je sav posao uzorno vodila. Dok smo braća i ja išli u Varaždin u školu, ona je svakog jutra pješice odlazila u Seketin, prohodavši deset kilometara. I navečer se vraćala u Varaždin, k nama. Već ujutro krenula bi nazad, jer je vodila brigu o gospodarstvu i naših četrdeset radnika. Moram biti vječno zahvalna majci, koja se toliko žrtvovala i držala u svojim rukama imanje i nas djecu, koje je postavila na noge”.

Vjekoslav Skledar snimio ju je u njenom domu Vjekoslav Skledar

Kolega ju je predložio Deutch Operi iz Berlina

Nakon što je osam sezona bila angažirana u zagrebačkoj Operi, Tomislav Neralić, tad člana Deutsche Oper u Berlinu, preporučio je gospođu Nadu svojoj kući. “Otišla sam na audiciju. Bili su zadovoljni, no suprug mi je rekao da mogu otići samo na šest mjeseci, jer ne želi zbog mog angažmana napustiti svoje zvanje. Kad sam saopćila upravi u Berlinu da mogu potpisati ugovor samo na pola godine, oni su se zahvalili, jer su oni zahtijevali petogodišnji. I vratila sam se u Zagreb neobavljena posla. Odlučili su se za nizozemsku altisticu Mimi Arden ,međutim, bili su s njom jako nezadovoljni i pozvali su me opet, na drugu audiciju. I tad sam, te 1957., potpisala ugovor na pet godina.

Neralić mi je poslije rekao kako je saznao prije mene da su me hvalili i govorili: To je svjetski glas. Suprug isprva nije htio doći sa mnom u Berlin, nije želio napustiti posao veterinara. A ja baš nisam bila komunikativna osoba, nisam voljela ići u društva, trebalo je donositi važne odluke, a to nisam mogla sama. I onda se moj suprug odlučio žrtvovati, otputovao sa mnom u Berlin i od tad nadalje posvetio se mojoj karijeri. Iako mi je bilo žao što je zbog mene napustio profesiju, sigurna sam da bez njega ne bih mogla egzistirati u inozemstvu, imati uspjeha i donositi odluke. Suprug mi je savjetovao koje ponude da prihvatim, a koje ne. Bili smo jako povezani i putovali zajedno po svijetu“.

Kako je u Berlinu postala ‘vagnerijanka’

Već prve godine angažmana u Berlinu je otpjevala dvanaest premijera i 77 predstava, uz svakodnevne probe. Nakon role u operi Grof Ory Rossinija, njemački kritičar napisao je: “Među pjevačicama treba predati palmu Nadi Puttar, koja je priredila veselje prekrasnim altom i scenskim ogledom.“ Stekla je tehničku sigurnost, naučila kako se u tijeku arije postupa s dahom i dijafragmom, što Talijani nazivaju: “cantare senza fato sul fiato” (pjevati bez daha na dahu). U Berlinu je postala vagnerijankom, pjevala je u kompletnom Prstenu Nibelunga, a samo u dva tjedna savladala je mezzosopransku zahtjevnu ulogu Kundry u Parsifalu, što je uspjelo malo kojoj opernoj divi.

Tad je Berlin bio zatvoren grad i gospođa Puttar nije mogla prihvaćati primamljive ponude velikih kuća, poput milanske Scale, da recimo s čuvenim Mariom del Monacom pjeva u Lohengrinu. “Imali smo mogućnost da kao stranci idemo u istočni Berlin, gdje je bila glavna Staats Opera prije rata. Jednom je njihova glavna altistica oboljela, trebala je pjevati Fricku u Rajninom zlatu i pozvali su me iz zapadnog Berlina da spasim predstavu. Znate, ja sam uvijek tijekom karijere spašavala predstave! Kad sam dobila dozvolu, otišla sam pjevati i doživjela šok kad sam ugledala najvećeg vagnerijanskog svjetskog dirigenta Hansa Knappertsbuscha, koji je već tad imao 70 godina. Govorio mi je ti i pitao me: znaš li rolu? Ja sam rekla: pa ja to stalno pjevam u zapadnom Berlinu, a on će meni: onda nećemo ni probati. I tako sam spasila i tu predstavu.”

Zašto nije željela imati vozača i kako je sama vozila

Iako mnoge primadone cijeli život imaju svitu koja ih opslužuje, među ostalim i osobnog vozača, Nada Puttar-Gold i u tome je bila iznimka. “Strašno sam si cijeli život željela voziti automobil i tad sam u Berlinu odlučila naučiti voziti. Najsretnija sam bila kad sam dobila vozačku dozvolu. Prvo sam kupila rabljeni zeleni Mercedes 180, koji je prevalio 50 tisuća kilometara. Postala sam strastvena vozačica. Kad sam došla 1957. u Zagreb, moj auto je bio jedini Mercedes parkiran pred ulazom za umjetnike u HNK-u. Bila je to senzacija kad sam u jednom danu stigla iz Berlina. Promijenila sam pet automobila, vozila sam i crveni Mercedes. Znate, da nisam postala primadona, sigurno bih bila taksist. Još uvijek održavam svoj automobil, ali ipak sam prestala voziti u devedesetoj! “.

Nakon angažmana u Berlinu, stigla je ponuda Opere iz Frankfurta za novi ugovor i još bolje financijske uvjete. No, danas priznaje kako je to bila – pogrešna odluka. “Dok sam bila u Berlinu, surađivala sam s najvećim dirigentima svijeta, poput Guia, Pradellija, Eredea, Kempea, Soltija… Priznajem, jako sam pogriješila što sam otišla u Frankfurt i potpisala ugovor na tri godine. Bio je to za mene opet veliki napor. Istovremeno, Teatar u Kasselu me angažirao za 30 Aida u jednoj sezoni, što znači da sam dva puta tjedno imala predstavu tamo. Čudo da sam uopće to izdržala. Lovro von Matačić, koji je bio „Generalmusikdirektor“ u Frankfurtu nije bio nimalo prijateljski nastrojen prema meni. Kad god sam imala navečer predstavu u Kasselu, on bi dogovorio probu do podneva.

Čekao me Mercedes pred teatrom točno u podne i vozila sam 200 kilometara. Predstava je završila u pola jedanaest navečer, u jedanaest sam sjedila za volanom, u pola dva već bila u krevetu u Frankfurtu, jer me ujutro već u deset čekala proba s Matačićem. Bila je to željezna disciplina, koja se od mene očekivala. Ako sam zbog umora bila indisponirana na probi, odmah bi uslijedila opomena. Matačić je bio ljubomoran na moje uspjehe, ja sam bila tad popularnija od njega i to nije mogao podnijeti. Bio je tašt, zločest i sklon alkoholu. Poslije sam izbjegavala svaki kontakt i suradnju s njim”

Navodno joj se udvarao slavni Lorin Maazel

U karijeri srela je mnoge slavne ličnosti, velike zvijezde i političare, a pamtila je i susrete s Titom i Jovankom, jednom na premijeri u HNK, drugi puta na koncertu u Splitu, kad je izvodila Papandopulovu odu Titu. “Rekli su mi, kad su bili u kazalištu, da je Jovanka za mene šapnula Titu: to ti je ona Varaždinka, kao naša Ruža. Imala sam priliku rukovati se s Titom. Nije me osobito impresionirao. Nije nimalo zračio, za mene nije imao karizmu, bio je za glavu manji od mene. O njegovim dometima kao političara ipak imam puno bolje mišljenje”.

Koliko ima istine u glasinama kako je tih godina u nju bio jako zaljubljen legendarni dirigent Lorin Maazel, inače veliki šarmer i zavodnik opernih diva? Primadona o tome nije željela govoriti, ali navodno ju je maestro, tad izrazito zgodan muškarac za kojim su žene ludovale, učestalo nazivao, pozivao na večere u dvoje, obećavao štošta, no gospođa Nada sve je to damski odbijala, ostavši vjerna životnom partneru.

Kad je srela Maazela mnogo godina kasnije, priznaje, ostala je razočarana kako se iz poželjnog muškarca transformirao u oronulog starca. Zbog zdravstvenih poteškoća, koje nisu bile beznačajne, nije produžila ugovor u Frankfurtu, već se vratila u zagrebačku Operu, gdje je od 1966. godine uslijedio drugi i završni dio velike karijere ove mezzosopranistice, koji je trajao trinaest sezona. U karijeri izgrađivala je dramski mezzo, tamne boje glasa i razvijenog sopranskog registra, zahvaljujući izdržljivom grlu i zdravim glasnicama, u ulogama u kojima je ostvarila najveći trag.

‘Imala sam dva života, nije li tako?’

“Bila sam jako žalosna kad sam morala, još u punoj pjevačkoj i fizičkoj snazi, u 59. godini, po sili zakona, otići u mirovinu, jer smo imali beneficirani radni staž. Poslije su mi nudili još neke uloge, no kad sam rekla sama sebi: sad je dosta, više se nisam vraćala na kazališnu scenu. Već godinama ne idem uopće u kazalište, zadnji puta sam bila u HNK kad mi je dodjeljena Nagrada glumišta. Ne volim čak ići ni onim putem prema toj žutoj kući, jer mi je ostao gorki okus u ustima. A kad se vozim tramvajem pored te zgrade, okrenem glavu”.

Kakav je primadona imala stav o današnjim opernim produkcijama? “Hoćete iskreno? O današnjim modernim opernim produkcijama mislim sve najgore! Današnji operni redatelji sebe stavljaju u prvi plan. Izmišljaju apsurdne režije, jer žele pod svaku cijenu biti moderni i originalni, pa im režije nisu u skladu ni s glazbom, ni sadržajem opere i sva ljepota time bude upropaštena”.

Dok je još pjevala u Operi, maestro Kranjčević postao je direktor glazbene škole Lisinski. Pozvao je gospođu Nadu da dođe i pokaže mladima što zna. “Maestru Kranjčeviću moram zahvaliti što sam pronašla zaposlenje, koje me oduševilo. Četiri godine provela sam s njegovim početnicima pjevačima, savladala zvanje pedagoga. Stigao mi je potom poziv da dođem predavati pjevanje na Muzičku akademiju, gdje sam provela punih 28 godina. Imala sam, dakle, dva života, nije li tako?”.

Emocionalno vezana za Seketin

Kad je posljednji puta ova operna diva, koncertna solistica i pedagoginja bila u Seketinu i kakva, uopće, sudbina čeka sad poslije njezine smrti taj prekrasan hrvatski dvorac iz 17. stoljeća, jedan od tridesetak u varaždinskoj županiji, s parkom koji je na popisu zaštićenih dobra, i obiteljskim imanjem, s tri jutra zemlje na Varaždin bregu?

“Emocionalno sam jako vezana za Seketin. Međutim, moj brat je umro, a on je posjedovao srednji dio dvorca. Nažalost, mladi članovi obitelji, osim jednog nećaka, nemaju baš nikakvog interesa za našu obiteljsku ostavštinu. Ja bih svakog ljeta odlazila s velikim uzbuđenjem tamo, sjedila bih sama u sjeni starih stabala, prisjećala se svoje krasne mladosti i posmatrala, nažalost, kako je pred mojim očima, sve propadalo. No, sigurna sam da će i poslije moje smrti, moj duh vječno ostati prisutan u Seketinu”

Boris Homovec
Telegram autor
24 članka Više o autoru