Ovo bi mogao biti megahit. Kerempuh radi predstavu Gruntovčani; režiser Boris Svrtan govori kako su nastali

TELEGRAM: Ikonička svijest o Golikovim televizijskim “Gruntovčanima” vjerujem da je snažna podrška predstavi. No, je li u određenom smislu i opterećenje?

SVRTAN: “Gruntovčanima” me privukla spoznaja da se mentaliteti očito ne mijenjaju s promjenom društvenih okolnosti. Ista vrsta ljudskih manifestacija se ponavlja s koljena na koljeno, a posebno su žilave zadrtost, rigidnost, netolerancija, svirepost, neosjetljivost na tuđe probleme, te umjesto da postupno kao društvo dolazimo k svijesti, sve se više udaljujemo od nekoga temeljnoga ljudskog morala. Kao da će tamo negdje jednom sve što smo učinili krivo, biti izbrisano i kao da će netko uključiti čarobni i spasonosni clean start.

Razmišljanje o tome kroz humornu metaforu Gruntovca, imaginarnog sela koje odslikava nas same bacajući nam u lice spoznaju koliko smo okrutni prema slabijima, pružilo mi je novi izazov: pokušati postaviti pitanja o nama danas u okviru koji se samo naoko promijenio, jer neosjetljivost ondašnjih centralnih komiteta za realne probleme malih ljudi, ovdje personificiranih u Dudekima, samo je smijenila cinična kriminalno-trgovačka gramzivost transformiranih starih struktura. Koloplet poznatih karaktera od Presvetlog, Cinobera, Matule i drugih, postao je idealno tlo za odgovor na pitanje hoćemo li se promijeniti. Nećemo, jer je očito duboko u nama ukorijenjena neka sitna duševna računica, nije to samo zbog opstanka u surovim uvjetima, mi uživamo biti takvi i potičemo jedni druge na takvo ponašanje.

Od vrtića izrugujemo slabije i budući da nas društvo slabo ili nikako ne korigira, nego potiče takvo ponašanje, kad odrastemo prepoznajemo na primjer poštenje samo kao slabost i nesposobnost. Dobro staro “snađi se, druže” prešlo je u obožavano “tko jamio, jamio” ponašanje. Neki humanitarni prigodni ispusi samo nam kao društvu olakšavaju savjest, ali zapravo svojim pristankom i šutnjom odobravamo kriminalno i koruptivno ponašanje. Tu su mi se “Gruntovčani” ukazali kao neka čista stara drvena šahovska ploča s poznatim figurama koje se kreću po naučenom genetskom rasporedu i igraju svoju poznatu igru koja završava matom ili patom. Zabavna studija mentaliteta koja skriva duboku spoznaju o nama, tko smo i kakvi smo.

TELEGRAM: Kakav je bio vaš doživljaj Golikove serije kad ste je gledali prvi put?

SVRTAN: Moj doživljaj je bio prije svega sreća da čujem nešto tako sjajno na kajkavskom narječju. Zatim oduševljenje scenarističkim majstorstvom, glumačkim bravurama, a kasnije u drugom gledanju i emotivna toplina, ali i neka vrsta bijesa proizašlog iz postupaka glavnog lika, Dudeka. Pa zar zaista ne vidi da ga svi varaju?! U trećem gledanju svijest o namjernom Kerstnerovom postupku koji je nas osvijestio u kakvom okruženju živimo i katapultirao nas u neku vrstu borbe za pravicu, koju smo, kao i Dudek uostalom, izgubili. Cinoberi i Presvetli su nadvladali kao što vidimo, ha, ha…

TELEGRAM: Regica u jednom prizoru veli Drašu da on “nije za ovo vreme”… Zanimljivo je da je taj Kerstnerov luzer preživio vrijeme kad je izvorno napisan. Danas kao da je njegovo luzerstvo još drastičnije došlo do izražaja?

SVRTAN: Da, zanimljivo. To njegovo luzerstvo biva danas u mojoj adaptaciji i pojačano, sukladno silama vremena koje živimo, pojačane su i reakcije likova. Jer, kada među Gruntovčane bane predstavnica novog tipa hrvatskog kapitalizma, državna tajnica Marinela Puvalo, donijevši megalomansku ideju o gradnji spojnice na europski koridor i industrijske zone, stvari se do te mjere uzburkaju da karakteri i mentalitet naših poznatih likova kroz peripetije i međusobne sukobe dođu do punog izražaja. U apsurdnom sudaru toga gruntovačkog mentaliteta sa zahtjevima suvremenog diktiranog napretka izlaze na površinu sve prepoznatljive društvene i osobne mane, od licemjerja duhom skučene i intrigama premrežene sredine, preko sitno-trgovačke surovosti i zadrtosti takozvanih bližnjih, do univerzalne poante o naivnosti i krahu svakog pokušaja dobrote i idealizma.

U ovoj žufkoj kajkavskoj komediji vođeni kroz humorne i emotivne slojeve, u urnebesnom ritmu nalik kriminalističkom romanu, pitat ćemo se na kraju kakvo smo to društvo kad najveći poštenjak i najveći idealist među nama biva od svih izmanipuliran, odgurnut, izrugan i proglašen nepotrebnim i pomalo ludim čovjekom. Gruntovec tako postaje razbijeno ogledalo u kojemu naša društvena slika izgleda kao apsurdna maska nečega što je jednom bilo ljudski toplo i normalno lice, ali je odavno izgubilo vezu sa samim sobom i svojim izvorom. Tome se, naravno, danas možemo samo smijati, a katarza će doći kad se najmanje budemo nadali. Moj se Dudek pobuni, ali nemoćan pod kafkijanskim teretom shvaća da nije za ovakav svijet i katarzu ostavlja nama.

TELEGRAM: Pišući adaptaciju predvidjeli ste i notorne GUP-ovske afere kojima smo danas zagađeni…

SVRTAN: Da, nadam se da će ova zapravo praizvedba “Gruntovčana”, novonastalog komada, biti svojevrsno iznenađenje i u satiričkom smislu, jer zaista se trebamo pitati koliko smo daleko došli u društvenom dudekizmu kad gutamo najgluplje pilule u vidu navodno nespretnih i nehajnih ministara, dužnosnika, zastupnika, načelnika… kojima je jedini cilj bavljenja politikom debela zarada i kao posljedica te prevare cinična medijska interpretacija kao oštra uvreda našem mozgu.

TELEGRAM: Ta razina pomahnitale pohlepe natapa ovu komediju pelinom i čini je danas iznimno društveno kritičnom, zar ne?

SVRTAN: Volio bih da publika nakon predstave osim humora ponese i pitanja o sebi, te želju za makar malom akcijom. Jer, ako dozvolimo da nas tretiraju kao Dudeke, drugo očito nismo ni zaslužili.

TELEGRAM: Je li Draš svojevrsna verzija Petrice Kerempuha?

SVRTAN: Draš Katalenić nema tu vrstu Krležinog pogleda na stvari, on je topao emotivan idealist, neka vrsta božjeg čovjeka na toj gnjecavoj zemlji koji se ne može oduprijeti, iako je jaka osobnost, uporan i pravičan. On je 70-ih bio proizvod i kerstnerovska metafora hrvatske šutnje, ali danas mi se nekako čini da je ta hrvatska šutnja ponovljena u jačem i kudikamo pogubnijem obliku. Mi se još nismo krenuli ni buniti a već su nas opustošili oni najgori među nama. Međutim, to što se igra predstava i što je ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh Roman Šušković prepoznao humorni i molijerovsko-satirični potencijal ove adaptacije za 21. stoljeće u Hrvata, pokazuje da u nama ima i one Kerempuhove krležijanske krvi da udruženim političkim lopinama bacimo ludinu kapu u lice. Pa nek zvoni, jer smijeh je oslobađajući i ta sloboda zna biti najjače oružje.

TELEGRAM: Osobno igrate kultnog lukavca Cinobera. Je li komplicirano režirati samog sebe?

SVRTAN: Cinober je jedan iz besmrtne galerije likova Gruntovčana zahvaljujući Zvonimiru Ferenčiću, također Gavellinom glumcu, njegov gestus i psihološko bogatstvo je beskrajni izvor inspiracije i veselja. S dubokim poštovanjem se klanjamo Martinu Sagneru, Smiljki Bencet, Mladenu Šermentu i svim glumcima koji su utkali svoje srce i dušu u te karaktere i pokazali nam smjer.

Nadam se da ih nećemo iznevjeriti i da ćemo, dapače hrabro pokušati dodati karakteristike suvremenosti ostavši vjerni geniju koji ih je oblikovao. Režija Cinobera uz igranje tog karaktera i i cijeli projekt “Gruntovčana” ne bi mi bio moguć bez izvrsne ekipe na čelu koje je koredatelj Rajko Minković, za čiji redateljski dar će se još čuti. Tu je i Verana Rapić koja je, uz scenografiju koju ja potpisujem, napravila briljantne kostime premostivši dva vremena. Cinkuši su dali glazbu, Saša Mondecar je oblikovatelj svjetla i Branko Lepen asistent scenografa.

TELEGRAM: Sočna podravska kajkavština ima u svojoj melodiji dosta melankolije. Kako ste s glumcima uronili u te dijalektalne izazove?

SVRTAN: Nema ništa slađe nego raditi u očinskom i materinskom jeziku, kažem očinskom jer mi je otac iz Konjšćine, kažem jeziku zbog Krležinog Planetarijoma jer je kajkavski ukupno više od običnog narječja. To je cijeli jedan svijet skupa s nebom i podzemljem, duboko vezan s našom nutrinom i zvijezdama. Nije čudno da su od Držića preko Krleže i suvremenih dramatičara najuspjelije komedije napisane pučkim jezicima. Ništa ne može zamijeniti taj saft i tu duboku vezu jezičnog smisla s glumčevim tijelom.

TELEGRAM: U vašim režijama uvijek je primjetno laboratorijsko glumačko istraživanje. Kerempuhov ansambl podatan je za te namjere?

SVRTAN: Očekivano izvrstan ansambl Kerempuha, s gostima Ivicom Zadrom i sa mnom, ispisuje upravo jednu duboku brazdu u srce i dušu ljudi koji žive i govore kajkavski. Cijela atmosfera u kazalištu Kerempuh od uprave do tehnike, diše s ansamblom i to se zaista rijetko događa. Scenski radnici govore tekstove s nama, uzrečice sa scene prelile su se u sve prostorije, popraćene smijehom. Pokazatelj mi je to da radimo predstavu po onom principu Koste Spaića, ako je razumiju u našoj ulici, razumjet će je u cijelom svijetu. Univerzalnost počinje na vlastitom pragu.