Ovo je nova kratka priča Davora Špišića za Telegram: 'Bildanje kampanje'

„Nabijem vas…“, žestio se Jure. Rastanak s plivanjem posebno teško mu je pao. Naime, imao je naviku svakoga jutra četrdeset puta preplivati olimpijski bazen na najvećem kupališnom kompleksu u gradu i tek tada se, pluća punih kisika, spokojno odvesti na posao. Plivanje i squash je, dakle, mogao zaboraviti na krajnje neizvjestan period. Teretanu je improvizirao gdje god bi mogao.

“Sedamdestri, sedamdesčetri…”

Svega dva mjeseca prije negoli ih je snašla ova Sodoma i Gomora, Jure je uživao kao tajnik grada. Milina od posla. Statut k’o statut, nikad tu nema nekih alarmantnih promjena. Malo proučiš i miran si. Imaš vremena napretek, ne diraju te ni pod razno… A onda gradonačelniku vrag nije dao mira. Naprasno je odlučio unaprijediti Juru i sjebati mu spokoj.

“Osamdesdevet, devedes’…”

Elem, jednoga jutra pozove ga gazda u kabinet, očinski mu položi ruku na rame i reče: “Jure moj, odlučio sam baš tebi povjeriti mjesto pročelnika društvenih djelatnosti. Vrijeme je da se u resoru prosvjete i kulture donesu korjenite promjene.”

Na Jurine iskrene prigovore da se kao agronom baš ne razumije u rečenu problematiku, šef je samo hladno odbrusio da stranka ne trpi kolebljivce i kalkulante. Uostalom, šef je bio bravar po struci, a njegovo umijeće spajanja nespojivog bilo je nadaleko čuveno. Cijela Hrvatska se divila gipkom instinktu Časlava Pokrajca. Stranka DUKS (Domovina u krilu i srcu) pod Pokrajčevim vodstvom posljednjih je godina s lakoćom usisala gomilu hadezeovskih, esdepeovskih i haenesovskih prebjega. Zlobnici su pričali o metodama korupcije i ucjene, zanemarujući čista srca s kojima su ti ljudi krenuli u nesebičnu borbu za bolje sutra čovjeka i građanina.

“Devedespet, devedesšest…”

Kucanje na vratima naprasno ubije Jurin ritam, a to je mrzio iznad svega.

“…devedessedam… Da?!”

U kancelariju uđe korpulentna crnka s pundžom. Nosi hrpu papira na potpis.

“Gradonačelnik je poručio da…”, zaustila je a onda se počela zbunjeno osvrtati po sobi. “Šefe, gdje ste?!”

“Tu sam, Biserka, di bi bija?!” zastenje Jure, ne mrdajući s poda. “Devedesosam, devedesdevet…”

Biserka spusti dokumente na stol, nagne se i razrogači oči kad ga ugleda na strunjači, presavijenog u junački trbušnjak. Njene krupne sise u sintetičkoj dekoltiranoj vesti žovijalno zadrhtaše na daski radnog stola. Konobar u kantini poglavarstva jednom mu je u povjerenju prišapnuo da je Biserka ista ona trafikantica iz “Amarcorda”. Jure Topić nikada nije gledao “Amarcord” pa nije ni mogao dati relevantnu ocjenu o toj usporedbi.

„Sto!“

“Pa šta radite tu, šefe?!” dahnula je, a maska s uzorkom točkica napne joj se kao jedro.

On se bijesno uspravi i skoči na noge.

“Lovim žohare, šta misliš da radim koju vražju mater?!” izdere se i jednim pokretom rastrga mokru potkošulju.

“Ijao, šteta potkošulje…”, zadrhti Biserka od prizora njegovih nabildanih grudi, svjetlucavih na jutarnjem suncu. “Šefe, jel da… jel da ja donesem ručnik? Imam ih tamo u ormaru, za ne daj bože.”

“Ajd, donesi”, nadrkano će Jure, otvarajući donju ladicu stola.

“Evoooo, stiže!” entuzijastički zacvrkuće Biserka i odnjiše se.

On iz ladice izvadi nekoliko zapakiranih košulja i majica, izabere od svake po jednu, razdere omote i raširi ih.

“Evo me, šefe! Ako treba da vam obrišem leđa”, vratila se Biserka brže nego što je otišla.

Nosila je ogromni frotir, puna nade.

“Sam ću!” otrgne joj ručnik i žustro se istrlja ispod pazuha, po leđima i prsima. “Nego, rekla si da je gradonačelnik nešta poručio…”

“Tako je. Da će se jutrošnji sastanak održati sat ranije. Neka važna obavijest, kaže.”

“Pa šta šutiš, silo nečista?! Jebate, to je za pet minuta!”

“Ja sam vam probala reći, šefe, ali vi ste bili zauzeti…”

“Dobro, briši sad, da se sredim!”

Biserka se izgubi, kiselog razočaranog lica.

Jednom ju je poševio tu u kancelariji. Preciznije – ona je njega poševila. Jure nije birao žene. One su njega uzimale. Bio je, kako se kaže, lijep k’o grijeh. I one su doista pasle za njim. Mlade, stare, udane, rastavljene, udovice, zaručene… Mogao je imati koju god je htio, a on je ostajao prilično nezainteresiran. Dok ne naiđe prava. Ona, kako je ćaća govorio: “Šta more zub’ma kamen za tebon gonjat”.

Jure se još jednom pogleda u ogledalo. Uvuče majicu i košulju u hlače. Udari se šakom u stomak. Ni traga salu na tim pločicama. Zaveže kravatu. Nanese jedva malo gela u kratku crnu kosu i na zulufe. Nasmije se i otkrije blistave zube. Nije bilo čovjeka koji mu je vjerovao na riječ da su pravi pravcati. Čak je i njegov zubar bio dosta podozriv, iako je uredno dolazio na kontrolu svakih šest mjeseci.

***

Gradonačelnik Pokrajac trijumfalno se cerio. Stajao je nasred kabineta – nezgrapne kopije legendarnog Ovalnog ureda. Odmah u prvim mjesecima svog prvog mandata naredio je majstorima da poizbijaju, izbuše i pregrade što god treba pa da mu ured postane sličan onom uredu broj jedan u Bijeloj kući.

„Šta ‘š popit?“ mahnuo je prema komodi u kutu, krcatoj alkoholom.

„Neka, šefe, imam ja već svoje…“, otkloni ponudu Jure.

„Jednog dana ćeš obolit od tih brabonjaka, pazi šta ti kažem“, prezrivo će gradonačelnik.

Umjesto odgovora, Jure zastruže žlicom po plastičnoj kutiji punoj žitarica, klica, svježeg kravljeg sira i orašastih plodova. Sve zalijevajući proteinskim napitkom iz posebne bočice.

“Pazi ‘vamo: svih petnaest članova Hrvatske demokratske zajednice iz Mjesnog odbora Bagremovi, sinoć je vratilo svoje članske knjižice i hametice, uzdignuta čela, odlučilo prijeći u DUKS!”

„Baš lipo.“

„Čuj njega, ko neka junferica! Daj malo više oduševljenja, jebote!“

Pokrajac istrusi čašu pelinkovca, mljacne usnama i napuni si novu rundu.

“Još danas ćemo sazvati tiskovnu konferenciju na kojoj ćemo objaviti važnu vijest”, razmahao se ispred golemog polukružnog prozora.

„Hm…“, krzmao je Jure. „Ne znam, šefe, koliko je mudro s tim sekundarnim sadržajem bombardirati medije. Mislim, u ovoj napetoj situaciji oko korone…“

„Molim?!!“ izdere se gradonačelnik i razlabavi kravatu oko bikovske šije. „Šta, sekundarno?! Ovo je, golube moj, najava naše pobjede na parlamentarnim izborima!“

Jure proguta i posljednji orah. Slutio je da najgore tek slijedi.

Pokrajac ga mune u prsa i gurne u svoju pompeznu fotelju.

„Pali to čudo i piši“, tustim kažiprstom pokaže na zatamnjeni ekran kompjutera.

„Šta ću pisat, šefe?“

“Šta će on pisat? Zakržlj’o si mi nešto Topiću! Pa majka mu stara, valjda smjernice mog velikog predizbornog intervjua.”

“Nije li malo preuranjeno? ‘Ko zna kad će izbori, teško je prognozirat zbog nezavidne situacije…“

„Goveđe jedno, izbori idu početkom srpnja. To je gotova stvar. I ništa nije rano. Samo ti piši. Sve ćemo ih zajebat.“

***

DUKS JE VAŠ SAN I SUNČAN DAN!

Raskošno se protegnula stranačka parola na Biserkinoj majici.

Imala je pune ruke papirnatih vrećica s logom Domovine u krilu i srcu. Iza nje su dolazili gradonačelnik Pokrajac i pročelnik društvenih djelatnosti Topić. Plus nekolicina snagatora iz osiguranja. Opustjela zgrada Narodnog glasonoše, vodećeg nacionalnog dnevnog lista, sablasno je odjekivala.

„Izvoliteeee, izvoliteee“, uz duboki naklon, poveo je glavni urednik Tibor Sajković uvažene goste do svog ureda.

Pritom je morao grdno paziti da mu preveliki vizir od pleksiglasa ne spuzne s glave.

„Ovo je kolegica Veršić, urednica kulture, koja će osobno obaviti intervju s našim uvaženim gostom“, predstavio je Sajković plavokosu mladu ženu.

„Inga, drago mi je“, javila se pod maskom s iscrtanim legendarnim crvenim jezikom Rolling Stonesa.

Biserka je već vadila darove i slagala ih po konferencijskom stolu: šalice, kemijske olovke, prezervative, postavljene rukavice za kuhinju… sve sa delirično podebljanim DUKS logom. Sajković se na tren izgubio u pokrajnjoj prostoriji i ubrzo vratio s pladnjevima natovarenim kulenom, kobasicama, sirom i feferonama.

„Evoooo, da malo založite, dragi gostiiii!“

„Nemamo mi vremena“, reče gradonačelnik.

I zadivljujuće spretno, s obzirom na šapetine, smota nekoliko debelih šnita kulena i hlapne ih nemilice. Očima zakoluta prema Juri.

„Predlažem da krenemo s poslom“, spremno kimne Jure.

„Pitanja ste dobili, jel tako?“ naceri se Pokrajac.

Svi prisutni slatko se nasmijaše.

„Idem ja“, javi se Biserka.

„Ajde ti samo…“, otpravi je Jure.

Inga sjedne sučelice gradonačelniku te na sredinu stola poslaže dva mobitela i diktafon. Uključi sve alate.

„Gospodine gradonačelniče, kako komentirate da stranka Domovina u krilu i srcu u ovom trenutku uživa povjerenje vrtoglavih četrdesetdevet posto građana Hrvatske?“

„Tja, gledajte…“, započne Pokrajac i usput mrkne brdo kobasičjih kolutića. „Između našeg krila i krila naroda ne smije biti posrednika…“

Satima je to trajalo. Pokrajac je slistio sve nareske i odgegao se, sve naslanjajući se na tjelohranitelje. Na kraju su ispred zgrade Narodnog glasonoše utonule u mrak, ostali samo Inga i Jure.

„Nećete me valjda sad pustiti da čekam taksi, pročelniče?“ mazno je šaputala Inga.

Jure je već naveliko planirao kakav set zgibova će raditi na dovratku u dnevnoj sobi.

„Ne, nikako…“, mrzovoljno odvrati on. „Recite adresu.“

„Zapravo sam prilično ožednila od ovog intervjua. Idemo prvo na neko piće, može?“

„Ne dolazi u obzir“, osorno će Jure.

Uto se Ingina glava pokunjeno objesi i kao da se jecaj začuje.

„To nije fe-er, ja-a sam se toliko žrtvo-vala…“

„Dobro, dobro“, zaustavi ju Jure. „Ali samo nakratko.“

Ingine oči zadovoljno bljesnuše.

„Vozite, pročelniče, ja navigavam!“

„Gdje da vozim? Pa ništa još ne radi? Danas je tek počela prva faza relaksacije, dakle, manje trgovine…“, prtljao je Jure.

„Vozite, kad vam kažem.“

***

Podrumski prostor noćnog kluba bio je zadimljen i ispunjen razuzdanim đuskajućim narodom. Socijalna distanca se ovdje mrvila pod opojnim marom svih mogućih opijata.

Inga natjera Juru da se oslobodi sakoa, dovuče ga do šanka i mahne barmenu narudžbu koju ubogi Jure nije niti čuo od grmljavine moćnih basova.

Ubrzo je šank pred njima bio bijel od prosute soli, pun isisanih kriški limuna a tequila se slijevala i slijevala… U neka doba Inga mu je gricnula uho, očešala se dupetom o Jurino mišićavo bedro, tutnula mu dvije pilulice u šaku i energično ga povukla na podij. Nije prošlo dugo a Jure se oduzeo. Klečao je, parao hlače o staklenu srču, vitlao košuljom i pjevao što ga grlo nosi.

„Idi, idi, nesanice, da ne vidim tvoje liceeee…!“

Revao je kao da se žileta nagutao. Inače, u regularnim uvjetima, imao je dobar, snažan bariton. Jednom davno u školskom zboru, tamo u rodnom Drnišu, učiteljica mu je rekla da bi svakako trebao poći u operne pjevače. Ćaća ga je, preventive radi, namlatio kao tovara kad se Jure neoprezno izlanuo o čemu je učiteljica govorila.

Oko dvice iza ponoći povede ga Inga sebi doma. Kapitulirao je i popeo se, noseći je na jednoj ruci do četvrtog kata, do njenog mekog čupavog tepiha na kojem su se vatreno pograbili. I sve bi okej prošlo, mogla se ta noć baš berićetno okončati, mogli su se ludo potrošiti njih dvoje, i tko zna kako bi sve to skupa prošlo, da Inga u trenutku ekstaze nije zapjevala prokletu ariju:

„Celeste Aidaaaaa!“

Juri u magnovenju pukne vizija ćaće kako ga pegla i psuje mu operne sile nečiste. Od tog se užasa nesretni Jure u sekundi ispuhao kao da je iglom probušen. Uzmicao je, sve posrćući, dok je jedva hlače navlačio pred bijesnom Inginom facom.

Relativno dugo se u svojoj zgradi vozio gore-dolje, ne uspijevajući pogoditi pravo dugme kata na kojem stanuje. No, Jure je ipak spartanskog kova. Suvišne masti i kalorije moraju se sagorjeti. Svukao se, teturajući prostranim stanom visokih stropova, jednom je i pošteno zveknuo u vrata kuhinje. Naposljetku je pronašao put do dnevnog boravka u čijem je dovratku bila ugrađena šipka za zgibove. Uz nadljudske napore načinio je tri serije po četrdeset zgibova. Uspio je da se ne pobljuje. Zatim je blaženo zaspao, sve onako obješen o šipku.

Ujutro je sjedio u high-tech kuhinji, glave potopljene u lavoru s hladnim kefirom. Em hranjivo piće stogodišnjaka s Kavkaza, em godi. Mobitel je, međutim, bio neumoljiv. Šef. „Malo sam u nekoj fibri, šefe, kontam ostat u krevetu. Biće i mene satra’ virus…“

S druge strane zavijao je gradonačelnik. Da mu sve po spisku, da kakav virus, šta se izmotava tu, neka se izvoli nacrtati u poglavarstvu istog časa.

„Mulac jedan, šta si zaboravio da je danas presica povodom mog intervjua?!“

***

Magnum panoi s coverom svježeg Narodnog glasonoše i ekstatičnog Pokrajca kako ljubi nacionalni barjak, ispunili su dvoranu za prijeme. Gradonačelnik se šepurio ispred panoa i trkeljao o tome da u ovom strašnom času zemlja treba vizionare poput njega, a o čvrstim rukama da i ne govorimo. Jure je kunjao postrance, oborene glave u kojoj mu je tutnjala pneumatska bušilica. Nije se ni usudio pogledati prema prvom medijskom ešalonu gdje je sjedila Inga Veršić.

Kad je Pokrajac napokon završio jednosatni bulazneći monolog o ovome i onome, i kad su došla na red novinarska pitanja, prva se javila Inga.

„Pitanje je, zapravo, za pročelnika društvenih djelatnosti“, ljupko se osmjehnula Inga.

Pokrajac se namrgodio na ovaj drski ispad sedme sile, a Juri se noge odsjekoše.

„Topiću, za tebe“, prosikće gradonačelnik.

Jure se jedva prisilio da podigne oči.

„Htjela bih pitati pročelnika Topića, zna li u kojoj fazi će se početi otvarati kazališta?“

„Ovaj, teško je reći…“, teško uzdahne Jure i zapilji se u grandiozni svečani luster. „Mi budno pratimo nalaze struke…“

„U svakom slučaju, bilo bi uputno da pročelnik Topić svojim primjerom osokoli umjetnike i posjeti prvu predstavu koja se bude davala uživo.“

„Da, da, razmotrit ćemo…“, i dalje je Jure brojao kristale na lusteru. „Hvala vam na tom prijedlogu.“

„Ja ću sigurno biti tamo i izazivam pročelnika da mi se pridruži“.

Pročelnik napokon ostavi luster na miru. Skupi hrabrost i otvoreno pogleda Ingu. Široko se osmjehivala.

Jure se u tom trenutku sjeti pokojnog ćaće, jer ova cura ne da „more zub’ma kamen gonjat”, nego baš nekako kao da mu je suđena.