Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ovo je sve što trebate znati o glazbi horora i znanstveno-fantastičnih filmova

Pred vama je iscrpan pregled razvoja elektroničke glazbe u ova 2 filmska žanra

ZADNJA IZMJENA: svi 7, 2015
Foto: http://theredlist.com/

Elektronički producirani zvukovi bili su na raspolaganju pustolovnim filmskim kompozitorima još od ere nijemog filma. Među najranijim primjerima elektroničkih instrumenata bio je tzv. Ondes-Martenot, izumljen 1928., koji je ispuštao karakteristični piskutavi zvuk mijenjajući frekvenciju oscilatora kroz niz zrakopraznih cijevi. Bio je tu i trautonij iz 1930., instrument nalik na mono-sintesajzer, u kojem se stvaranje zvukova temeljilo na neonskim cijevima i modulaciji pomoću kretanja prstiju na metalnoj žici receptora.

Kasnije, 1947. godine, pojavila se klaviolina, koja je za razliku od uobičajene violine bila instrument s tipkama, i to prvi takav elektronički instrument koji je pušten na masovno tržište. Klaviolina je imala raspon zvuka od pet oktava generiran iz samo jednog izvora. Njezini bogati šuštavi odjeci mogu se čuti na klasičnom singlu “Telstar” Joea Meeka iz 1962., te u radu Sun Ra, legendarnog jazz ikonoklasta. Ipak, među opskurnim elektroničkim instrumentima možda je najneobičniji bio ANS sintesajzer iz 1937.

Stvorio ga je ruski inženjer Jevgenij Murzin, koji je modificirao zvučne valove koristeći staklene ploče fotoelektronskim putem. Kroz ploče je strujalo svjetlo dok bi glazbenik “skrečao” po vanjskoj površini instrumenta, premazanoj crnom mašću koja se ne suši, te osjetljivom na svjetlo. Nevjerojatno, ali ovaj se izvanredni instrument može čuti na slavnom soundtracku za film “Solaris” Andreja Tarkovskog (1972.), čiji je kompozitor bio legendarni Edward Artemiev, a također i na albumu “ANS” (2004.) kultnog britanskog electro-industrial dua Coil.

Slavni drevni elektronički instrumenti

Najslavniji među najstarijim elektroničkim instrumentima svakako je teremin, izumljen oko 1920., kojim glazbenici stvaraju prepoznatljivi uznemirujući zvuk operirajući s parom magnetskih antena. Tereminov debi na filmu zbio se 1931. u sovjetskom uratku “Odna” (“Sam”), u sekvenci u kojoj se žena gubi u pobješnjeloj snježnoj oluji. Miklós Rózsa bio je prvi filmski kompozitor koji je upotrijebio teremin na Zapadu, u inače orkestralnom soundtracku za psihološki triler “Spellbound” Alfreda Hitchcocka iz 1945., odnosno Billy Wilderov film “Lost Weekend”, također iz 1945., potresnu dramu o alkoholizmu.

Popularni teremin također se pojavio u filmu “The Spiral Staircase” Roberta Siodmaka (1945.), a koristio ga je i kompozitor Ferde Grofé u Kurt Neumannovom “Rocketship-X” (1950.), nakon čega se instrument počeo poslovično povezivati sa žanrom znanstvene fantastike, zahvaljujući i soundtracku Bernarda Herrmanna za kultni klasik Roberta Wisea “The Day the Earth Stood Still” (1951.). Iste godine je Dimitri Tiomkin iskoristio teremin u svojim kompozicijama za epohalni horror Howarda Hawksa “The Thing” (1951.). Ne samo da je riječ o vjerojatno prvoj upotrebi teremina u žanru horrora, već se radi i o filmu vrlo važnom za razvoj horrora uopće, koji će teći paralelno s evolucijom avangardne filmske glazbe.

Prvi potpuno sintetizirani soundtrack

Prvi film s potpuno elektroničkim zvukovljem bio je “Forbidden Planet” (1956.), čiji su soundtrack kreirali supružnici Louis i Bebe Barron, kasnije studenti slavnog američkog avangardnog kompozitora Henrya Cowella. Sezone 1952./53. muž i žena Barron radili su s Johnom Cageom kao inženjeri zvuka na njegovom prvom radu s magnetskom vrpcom “Williams Mix”, djelu dugom četiri i pol minute čija je produkcija trajala dulje od godinu dana.

Veliki holivudski studiji su 1956. shvatili da anvagardne kompozicije imaju određeni, iako maleni komercijalni potencijal, pa su angažirali Barronove da snime dvadeset minuta zvučnih efekata za “Forbidden Planet”. Zapanjeni rezultatom, od para su ubrzo naručili cijeli soundtrack. Koristeći niz elektroničkih alata kućne izrade, Barronovi su u manipulaciji zvuka otišli tri koraka dalje, po prvi put upotrijebivši u filmskoj glazbi niz danas općepoznatih i svakodnevnih efekata. Sušta inovativnost nihovog rada bila je takva da je na ranoj premijeri filma publika zapljeskala samom zvuku spuštanja svemirskog broda na planetu Altair IV.

Horror se prikrada elektronici… i obrnuto

Alfred Hitchcock elektroničkoj glazbi vratio se ’63. u soundtracku za svoj slavni horror “The Birds”. Tom prilikom u potpunosti je odbacio instrumente orkestra i zaposlio kompozitora Oskara Salu da mu svojom mašinom “Mixtur-Trautonium” stvori sintetizirani pjev ptica, dok je apstraktne elektroničke zvukove Sala osmislio s pomoćnikom Remijem Gassmannom. Sala je za njemački horror-triler “Der Würger von Schloß Blackmoor” (“The Strangler of Blackmoor Castle”, 1963.) također komponirao nevjerojatan soundtrack temeljen na starom trautoniju. Salina glazba za ovaj natprosječni krimić zaslužuje daleko više pozornosti zbog svojih kompleksnih harmoničnih aranžmana čistih elektronskih zvukova, kao i vizionarske upotrebe basa (dvanaestominutna suita iz filma može se pronaći na njegovoj CD kompilaciji ” Subharmonische Mixturen”).

https://www.youtube.com/watch?v=UxINIwHxR8s

Vrijedi spomenuti i kontroverzni, neki bi rekli neshvaćeni film “Anders als du und ich” (1957.) Veita Harlana, njemačkog redatelja optuženog za službu nacističkoj propagandnoj mašineriji tijekom Drugog svjetskog rata. Harlan je ovo zanijekao, tvrdeći da su njegov rad bez dopuštenja kasapili redatelji odani Trećem Reichu po izravnim Goebbelsovim naredbama. Ako je to istina, Harlan zaista nije imao sreće – nakon rata pokušao je oživjeti karijeru spomenutim filmom čija je tema represija homoseksualaca (njegov izvorni naslov bio je “Das dritte Geschlech” iliti “Treći spol”).

Čini se da su se ovim filmom također pozabavili cenzori, ali poratne vlasti, kako bi materijal bio iskorišten u sasvim obrnutu svrhu: propagandni pamflet o opasnosti homoseksualnosti u životima mladih muškaraca. Zašto ovo ističemo? Zbog toga što je jedan od znakova homoseksualnosti spomenut u filmu upravo zanimanje za avangardnu glazbu, predstavljenu ni manje ni više nego trautonijem Oskara Sale!

Sumrak ljeta 1968.

Sredinom šezdesetih, američki diplomirani fizičar i inženjer elektrotehnike dr. Robert Moog predstavio je inovaciju koja će promijeniti područje elektroničke glazbe. Jednostavno – Moog je patentirao sintesajzer u današnjem smislu riječi: manju, jeftiniju i pouzdaniju varijantu starijih mašina. Prije toga jedini postojeći sintesajzeri bili su ogromne mašine poput RCA Mark II Sound konstruiranog na Sveučilištu Columbia 1957. Robert Moog je svoj vlastiti sintesajzer lansirao 1967. uz pomoć njujorške pomoćnice Wendy Carlos, koja je sama komponirala zvukove za nj. Carlos je kasnije izazvala još veću senzaciju objavivši 1968. ploču ranih elektroničkih remikseva glazbe Johanna Sebastiana Bacha, “Switched on Bach”, a upravo je ona kreirala i soundtrack za klasike Stanleya Kubricka “A Clockwork Orange” i “The Shining”.

Mitske godine ’68. je i George Romero unezvjerenoj publici predstavio svoj kultni film “Night of the Living Dead”, međaš suvremenog horrora. Elektronički zvukovi ovdje su inovativno korišteni kako bi doprinijeli jezi u scenama kada glavne likove Toma i Judy napokon ugrabe zombiji i masakriraju im utrobu. Ostatak soundtracka sastoji se od arhivskih okrestralnih segmenata, tu i tamo distorziranih feedbackom kako bi se postigao halucinatorni ugođaj. Bilo je to hrabro rješenje koje će imati dalekosežni utjecaj na žanr, definitivno utvrdivši reputaciju sintesajzera kao instrumenta pogodnog za dočaravanje atmosfere fizičkog užasa.

U međuvremenu, sintesajzeri su ubrzano pronalazili svoje mjesto u rock glazbi. Paul Beaver i Bernie Krause, glazbenici iz San Francisca, koristili su Moog tijekom nastupa na Monterey Pop festivalu u lipnju 1967., što je dovelo do njihovog angažmana na filmu. Ugovor su im ponudili ni manje ni više nego Warner Brothers, kako bi komponirali elektroničku glazbu za psihodelično remek-djelo “Performance” Donalda Cammella i Nicolasa Roega (1970.). Moogov sintesajter koristio je i Mick Jagger kako bi snimio soundtrack za kratki film kultnog underground redatelja Kennetha Angera, “Invocation of my Demon Brother” (1969.), a to je bio baš onaj Moog koji se može vidjeti u Cammellovom i Roegovom filmu.

https://www.youtube.com/watch?v=5Zpl7Q06_rs

Egzorcisti, goblini, vanzemaljci… i Talijani

Otprilike u to vrijeme korištenje sintesajzera u filmskoj glazbi potpuno se udomaćilo, te su najčešće korišteni kako bi zvukom dočarali ludilo, ekstremne situacije, pritajeni užas i jezovite uobrazilje psihopata. Svi ti elementi ujedinjeni su u soundtracku za film “The Last House on the Left”, zbirci country’n’bluegrass pjesama dekonstruiranih sirovom ali efektnom elektronikom, također pomoću Moogovog sintesajzera. Soundtrack potpisuju Steve Chapin i multitalentirani redatelj David Hess, također glavni glumac u filmu.

Nadalje, Moogov suradnik David Borden 1973. je komponirao soundtrack za hit-horror “The Exorcist” Williama Friedkina, premda je na kraju korištena samo jedna minuta njegovih snimaka, dok je Friedkin za glavninu soundtracka neočekivano iskoristio epsku prog-rock kompoziciju “Tubular Bells” Mikea Oldfielda. Ogroman uspjeh filma “The Exorcist” i veliki utjecaj “Tubular Bells” obilježili su zvučnu sliku filma sedamdesetih, a sintesajzeri su napokon postali uobičajeni dio opreme u svakom filmskom i glazbenom studiju, kao i u procesu post-produkcije. Sva ta navala sintesajzera u prog-rock i elektronsku pop-glazbu naposljetku je izrodila talijanski bend koji će postati jedan od središnjih predstavnika elektronike u filmskoj glazbi: neponovljivi Goblin.

Goblini su Dariju Argentu pružili inovativnu jazz-rock glazbu za njegovo brutalno lijepo djelo “Deep Red” (“Profondo rosso”, 1976.), ali su zaista došli na svoje u drugoj suradnji s Argentom, na svevremenskom horror-klasiku “Suspiria” (1977.), kojim su temelje hipnotičke kružeće melodije “Tubular Bells” razgradili u razarajući vrtlog sintetičkih zvukova. Glazba Goblina općenito je mnogo doprinosila kvaliteti talijanskih horrora i eksploatacijskih filmova, posebno u slučajevu komada “Beyond the Darkness” nezaboravnog luđaka Joea D’Amata i oporog vanzemaljskog filma katastrofe “Contamination” Luigija Cozzija. Početkom osamdesetih, na glazbu Goblina utjecao je, naravno, i disco, što se posebno može čuti u mogućem vrhuncu Argentovog filmskog opusa, hvaljenom “Tenebrae”.

John Carpenter, veliki reformator

Sve veća dostupnost sintesajzera poklopila se s usponom slasher horrora, a zajedno su označili razvoj niskobudžetne filmske produkcije na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Godine 1978., John Carpenter bio je u post-produkciji svog trećeg dugometražnog filma “Halloween” i nije bilo šanse da si može priuštiti orkestralni soundtrack. Ne zabrinjavajući se previše, Carpenter je soundtrack komponirao sam, dokazavši da je vičan tome već svojim drugim filmom “Assault on Precinct 13”. Rezultirajući fantastični soundtrack svakako je bio dio tajne nevjerojatnog uspjeha ovog filma, koji je također bio jedan od najvećih hitova nezavisne produkcije sedamdesetih.

https://www.youtube.com/watch?v=BI0QNdIi508&list=PL22F8B69AA1F54632

U središnjoj kompoziciji soundtracka Carpenter je iskoristio galopirajući metronomski puls, ali s preokretom, jer je iz udara klavijatura odstranio par taktova, kreirajući potpuno neljudski zvuk. U međuvremenu, sintesajzer neprekidno udara u pozadini, stvarajući dojam da se nešto kontinuirano kreće izvan vidokruga gledatelja, što je bilo savršeno koordinirano s Carpenterovim dijaboličnim širokokutnim kadrovima. Veliki redatelj ovaj će princip koristiti u mnogim kasnijim filmovima, a posebno je dobar primjer glazba iz njegovog narednog djela “The Fog”.

Carpenterov rad inspirirao je cijelu novu generaciju kompozitora filmske glazbe. Istaknuli su se Fred Myrow i Malcolm Seagrave sa svojim “čovječe-otkud-je-ovo-došlo” soundtrackom za “Phantasm” (1978.), začudnim melanžom avangardne elektronike, progresivnog rocka, repeticije a la Carpenter, pa čak i disca (vrlo utjecajnog žanra kad je o filmskoj glazbi riječ, i jednog od onih koji su od početka prigrlili sintesajzere). Soundtrack Tima Kroga za još jedan neočekivani niskobudžetni horror-hit “The Boogey Man” (1980.) također je zavrijedio svoje mjesto u povijesti zahvaljujući originalnim melankoličnim aranžmanima.

Neiscrpni svijet sintetike

Genijalni kanadski redatelj David Cronenberg dobrano je probio led u novo područje znanstveno-fantastičnog horrora svojim remek-djelom “Videodrome” (1983.), za koje je njegov stalni kompozitor Howard Shore stvarao soundtrack koristeći novi digitalni instrument zvan Synclavier. Njime je brisao granice između sintetičke okrestracije i žive gitarske sekcije. Ambivalentni rezultat zrcalio je uznemirujuću psihološku bit filma – jesu li protagonisti proživjeli stvarna iskustva ili samo halucinacije. Jesu li instrumenti bili pravi ili umjetni?

https://www.youtube.com/watch?v=hCGGmKTE2n8

Kako su tekle osamdesete, sempliranje je postajalo sve češća praksa i s vremenom se potpuno ustalilo. Ima mišljenja da su dolaskom sempliranja sintesajzeri postali prošlost, pa je danas teško pobjeći osjećaju nostalgije kada čujete gotovo drevne zvukove starih Moogova ili ARP-ova. No, kako pokazuju neki recentni filmovi poput izvrsnog “Under the Skin” (2014.), sinteza elektronskih zvukova, temeljila se ona na sempliranju, manipulaciji softverom ili pak na tradicionalnom programiranju sintesajzera, nastavlja pružati beskrajne kreativne mogućnosti filmskim vizionarima horrora i fantastike.

Izvor: www.horrorpedia.com

Bojan Krištofić
Pisac, dizajner i ilustrator
141 članak Više o autoru
Više s weba