U subotu je, preko livestreama, izvedena predstava 'Lica u izolaciji'; nastala kao reakcija na koronakrizu. Pričamo s autorima
Nova predstava braće Eldan nastala je u koprodukciji varaždinskog HNK i Umjetničke organizacije Gllugl
„Kad se rodimo, tad plačemo, jer smo na veliku pozornicu luda stupili“, cijedi završnu životnu lekciju virtualno Leareovo lice iz ekrana. S vanjske strane ekrana, stvarna je razvalina pozornice u rekonstrukciji, pustoš od dasaka, najlona i alata. Po njoj bauljaju dva glumca, Filip i Nikša, sami kao arhanđeli. Veliki brat, alias bivši tiranin Lear (Zvonko Zečević), netom je prošao kroz katarzu očišćenja grijeha i urliknuo: „Hoću biti sam!!“Ali, ubrzo zavapi, zebeći od samoće: „Vratite seeee, Nikša, Filipe, vratite seee!“ Jedan je to od ključnih prizora predstave „Lica u izolaciji“, premijerno izvedene 30. svibnja, u live streamingu preko YouTube kanala.
Horor praznog prostora kao prateća kulisa pandemijske kataklizme, izolirana lica unutar privatnih zidova, ranjivost umjetničkih izričaja… sve se to, kao u čamce za spašavanje, ukrcavalo na platforme virtualnog svijeta. Proteklih mjeseci pratili smo brojne (što organizirane, što impulzivne iz kućne radinosti) umjetničke geste kojima su performeri na društvene mreže upucavali svoje radove, dirljivo tražeći surogate za live nastupe. No, varaždinski umjetnici su „Licima u izolaciji“ učinili kvalitativni korak dalje.
Koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i gerilske važne Umjetničke organizacije Gllugl prva je praizvedena predstava koja metajezikom izvedbenog i vizualnog arta govori o svim mukama i nadama, sjaju i bijedi kazališta. Autorski projekt glumaca Filipa i Nikše Eldana, u odvažnoj redateljskoj ruci Dražena Krešića i pomnom dramaturškom vezu Patrika Gregureca, uz posvećenu žudnju glumačkog ansambla, sugestivno je zračio s naših smart nosača. Pretvorivši gustu jednosatnu izvedbu u istraživačku avanturu. I dirljivu, često i autoironijsku, poemu o (ne)moći glumca pred vremenom ogrezlom u bešćutnost.
Reakcija na krizu zbog koronavirusa
Nakon prospavane virtualne noći razgovarao sam s autorima. Pitam braću Eldan kako je nastao projekt. Jesu li odmah dogovorili koprodukciju s HNK-om? „Projekt je nastao kao reakcija na krizu u kojoj smo se našli zbog koronavirusa. Slobodni umjetnici i nezavisna kazališta su preko noći izgubili svaku mogućnost djelovanja, proširila se opravdana panika, pitanje egzistencije. Budući da smo i Nikša i ja vanjski suradnici HNK Varaždin, a pritom vodimo Umjetničku organizaciju Gllugl, stekli smo oba dojma.
Naime, pred institucionalizirana kazališta se nametnuo izazov opravdavanja plaća zaposlenika, spašavanja sezone, a nezavisna kazališta, koja u svakom slučaju ovise sama o sebi, a gotovo nimalo o državnim i gradskim sredstvima, morala su se nametnuti i dokazivati svoju potrebu. Maćehinski odnos vladajućih, na svim razinama od samog je početka ukazivao na tešku borbu nezavisnog sektora da ostvari minimalna prava i potpore koje svakako zaslužuje. Projekt ‘Lica u izolaciji’ upravo zbog tih razloga okuplja umjetnike iz oba sektora i od samog početka je mišljen tako da pruži priliku nezaposlenim i slobodnim umjetnicima koji aktivno doprinose kulturi grada Varaždina da ostanu vidljivi i da ih se ne zaboravi“, objašnjava Filip Eldan i važnu društvenu komponentu ove produkcije.
Njegov brat Nikša nadopunjuje: „Koprodukcija je dogovorena u samom startu. Dogodila se u obostranoj želji da odgovorimo na situaciju u kojoj smo se našli. Sada, s odmakom, vidimo da zapravo nismo imali pojma koliko je ta situacija bila nenormalna. Međutim, vodili smo se impulsima koji su se nametali sami od sebe. Angažirali smo, uz brojne glumce u angažmanu HNK u Varaždinu – Zdenka Brleka, Hanu Hegedušić, Roberta Plemića, Beti Lučić, Zvonka Zečevića i pet glumica, slobodnih umjetnica, koje su vezane svojim dosadašnjim radom uz Varaždin – Katarinu Arbanas, Ivanu Zanjko, a neke su uz to i Varaždinke: Sara Ipša, Tena Torjanac, Hana Kunić.“
Duh kazališta na digitalnoj platformi
Redatelj Dražen Krešić nadahnuto je (uz razigranu i klaustrofobičnu, sugestivnu snimateljsku vožnju Damira Chytila) prošao kroz utrobu varaždinskog HNK-a i brojne druge lokacije, otvarajući začudan imaginarij ove Odiseje. Krešić je podjednako koncentriran i istraživački svjež na radu s glumačkim intimama kao i s video tehnologijom.
„Pokušali smo pronaći način kako duh kazališta zadržati i na digitalnoj platformi. I ne samo duh nego i neke njegove osnovne elemente i principe. Dakle za digitalno-virtualni teatar nije važno samo gledati snimku predstave. Pitanja kojima smo se bavili su može li se između dvoje glumaca igrati odnos kroz virtualni prostor, mogu li ti glumci biti u dramskom sukobu i na primjer koji su krajnji dometi njega. S obzirom da smo se našli u nekakvom medijskom međuprostoru u kojem nitko od nas nikada nije bio, svi smo na neki način tapkali u mraku. Imali smo neku predodžbu svega, ali na početku niti najmanje nismo znali u kojem smjeru idemo“, objašnjava Krešić svoje novo iskustvo.
Poseban izazov: probe preko zooma
Meni je posebno intrigantno da se Krešić, unatoč digitaliziranoj izvedbi i komunikaciji s publikom u virtualnom svijetu, zapravo koristio formom srednjovjekovnog teatra, gotovo martirijskog u podtekstu. „Mislim da je presudna stvar koja nas je usmjerila u smjeru takve strukture bilo putovanje isprepleteno postajama. I nekako mi se čini da ovaj oblik jako lako trpi putovanje s predstavom“, slaže se Dražen s mojim viđenjem i dodaje: „A ostatku takvog podteksta približavali smo se kroz lik kojeg interpretira Filip Eldan. Filip je razočarani princip, onaj stari i tradicionalni, otporan na promjene, krut i nesavitljiv.“
O kompleksnosti ovakvog rada s glumcima, Krešić kaže: „Jako zahtjevno je raditi probe preko digitalnih platformi. Dok smo razmišljali o ovom projektu na početku, koketno su me privukle sve ideje koje su se počele rađati, ali o jednoj nisam razmišljao do pred sam kraj, a to je pitanje digitalne režije. Glumac zahtijeva vrijeme i pozornost, ali zahtijeva da mu se posvete i ostala osjetila. Možda neke druge kolege rade drugačije, ali meni je važno da osjetim glumca i njegovo generalno stanje u procesu, a opet, zoom to baš i ne omogući. Sreća je da je naša podjela bila jako strpljiva i staložena u ovom procesu i hvala im na tome.“
‘Odgovor smo pronašli u live streamu’
Dvije su trase kojima su stvaratelji „Lica u izolaciji“ hrabro kročili: socijalna zabrinutost za egzistenciju i istraživanje organskog smisla performerstva u novim uvjetima katastrofe. Gdje su nalazili na više dilema ili potencijalnih uzmaka? „Uvjeti rada su, pogotovo na samom početku, bili izuzetno nezahvalni. Nikša i ja kao idejni začetnici smo u razgovoru s redateljem Draženom Krešićem i dramaturgom Patrikom Gregurecom osmislili način na koji ćemo voditi probe s glumcima. Preko internetskih platformi (messenger, zoom, skype) smo probali i aranžirali scene, razgovarali s glumcima te zajedno s njima dolazili do nekih rješenja i spoznaja.
Pitanje umjetnika u izolaciji nam se nametnulo kao najzanimljivije, gotovo voajersko. Što radi glumac/ica kada u sebi kod kuće nosi ulogu, a nema mogućnost da ju nosi na sceni? Dvojnost glumca/ice i njegove/njezine uloge, razmišljanja o budućnosti kazališta…sve su to teme koje smo pokušali iznijeti u svom projektu“, veli Filip. Da je najveća dilema bila da li prihvatiti nemogućnost neposredne izvedbe i gurati projekt u filmski medij, ili inzistirati na kakvoj-takvoj neposrednosti, ističe Nikša:
„Odgovor smo pronašli u live streamu, popularnom internetskom fenomenu. No, do samoga kraja smo preispitivali ovu dilemu i ona je ostala kao ideja ove live stream predstave. Nikada je nismo napustili, jer upravo se o tome i radi, i sva pitanja proizlaze iz te dileme. Da li našu izvedbu možemo nazivati kazališnom ostavljamo publici da procijeni, iako svatko tko je sudjelovao u projektu ima svoj vlastiti stav oko toga. Činjenica je da bez vješte ruke Damira Chytila, kamermana, ne bi bilo ovog događaja. Nitko to ne bi vidio. Njegova je izvedba beskrajno važna, zato smo ga u procesu nazivali ‘glumcem’. On je igrao s nama.“
Glumci su sami birali i predlagali tekstove
Metažanrovski hod kroz krhotine kanonskih djela teatra izveden je instinktivno i mudro. Svi ti autori koje su uzbudljivo okrznuli, Shakespeare, Čehov, Krleža… jesu nam vječni suvremenici. Da li je redatelj osjećao kako njihove duše bdiju nad njima? „Ideja je bila da glumci sami biraju i predlažu tekstove za koje su smatrali da su im važni ili da su im nekako bliski. Onda smo u kreativnom procesu te tekstove, koji su prelazili u scene, razvijali zajedno s njima. Slučajno se zapravo dogodilo da je većina tekstova iz kanonskih djela. S druge strane, možda to i nije tako slučajno ako se uzme u obzir nezaobilazna činjenica da nam pisci koje spominjete zaista jesu vječni suvremenici koji itekako bdiju nad nama, bili mi toga svjesni ili ne“, potvrđuje Krešić.
Kao ukleti a žonglerski bonvivani Nikša i Filip (odjeveni manirističkom i duhovitom rukom kostimografkinje Žarke Krpan, praćeni ekspresivnim glazbenim dionicama Petra Eldana) vode nas kroz usamljeni, avetinjski svijet „Lica u izolaciji“. To više nije ni postmoderna, nego gorka pozornica na kojoj se plemenita čežnja stvaranja lomi pod zluradom egzistencijalnom zebnjom. Gonjeni vječnim nemirom, braća Eldan tragaju za svojim izvedbenim sestrama i braćom. Tražeći u njihovim virtualnim licima odbljesak svojih sumnji i nada.
Na put će krenuti iz šminkernice (gdje se u jednom kutku može vidjeti i plakat za „Intervju s vampirom“ Neila Jordana) kao posljednjeg toplog utočišta prije negoli urone u cinizam novog doba. Hana Hegedušić, Tena Torjanac, Hana Kunić, Ivana Zanjko, Sara Ipša, Katarina Arbanas, Robert Plemić (turobnosmiješna je njegova minijatura sredovječnog muškarca koji strahuje da piša krv a zapravo je pojeo ciklu), Beti Lučić i Zdenko Brlek, čekat će ih na platformama svojih izoliranih ekrana. I vraćati im iste egzistencijalne ožiljke.
‘Što ako je ova nova normalnost, normalna?’
Ima jedna rečenica u „Licima“, Nikša ju izgovara: „A što ako je ova nova normalnost, normalna?“ To pitanje užasava, zar ne? „Slažem se. To pitanje zaista užasava, ali mislim da je odgovor na njega puno pozitivniji od samog pitanja.
Naime, kazalište je kroz povijest preživjelo daleko veće krize od ove, tako da vjerujem da ga ova neće niti dirnuti. Mislim da publika i izvođači jedva čekaju da zauzmu svoje pozicije u kazalištu i da se prepuste najživljem umjetničkom doživljaju i najiskrenijoj neposrednoj komunikaciji, a to je ona koja se događa kada su publika i izvođači zajedno u kazalištu“, govori Filip a Nikša priznaje:
„Da, plašim se ‘novog normalnog’. Plašim se svega što se naziva ‘normalnim’, a kamoli ‘novim normalnim’. Vjerujem samo u istinitost i to tražim u svom kazališnom radu, a za teatar se ne bojim. Preživjet će sve ovo.“