Nekad je nužno odabrati stranu

Paladino o odličnom ostvarenju arhitekata koje, realno, nije baš uvijek hvalila: Vinariji Galić u Kutjevu

Kako su investitor Josip Galić i studio Dva Arhitekta stvorili nešto važno u osiromašenoj Slavoniji

Vinarija Galić recentno je ostvarenje poradi kojeg se isplati sjesti u automobil i odvoziti nešto više od dva sata od centra Zagreba. Smješteno u središtu naselja u neposrednoj blizini uređenog kutjevačkog baroknog sklopa s crkvom i velikim dvorcem, zatvoreno betonsko-cigleno zdanje plijeni pažnju i prolaznike prisiljava da zastanu i promotre arhitekturu nametnutu postojećoj pobočnoj, skromnoj socrealističkoj stambenoj izgradnji. Ne podilazeći okolišu u neposrednoj blizini dvorca i susjedne male kapele suvremena gradnja svjedoči o svom vremenu i njegovim potrebama

Tijekom nedavne popodnevne šetnje Lašćinskom cestom u neposrednoj blizini Mirogoja srela sam jako mi dragog umirovljenog profesora Arhitektonskog fakulteta, koji mi je pred par godina bio i recenzentom jedne od izdanih knjiga. Po, uslijed zabarikadiranosti u zimske jakne i kape, otežanom prepoznavanju nakratko smo zastali, pozdravili se i izmijenili par riječi. Na ljubaznu izjavu kako prati moj rad i redovito čita moje kolumne u Telegramu, nastavio se rečenicom: Zrinka, imam primjedbu u vezi Vaše fotografije u Telegramu!

Pomislivši da možda aludira kako u stvarnosti izgledam starije, ružnije ili nešto tome slično, nasmijala sam se i upitala ga što mu se na toj mojoj fotografiji zapravo ne sviđa, a odgovor je, zbog iskrenosti kojeg sam se par dana po susretu smijala, ali i ponešto preispitala, glasio:

“Ma ne, fotografija je krasna, ali na njoj izgledate tako milo, kao anđelak. No kad čovjek pročita Vaše članke, u kojim ste tako žestoki, tako kritički…”

“Aha, profesore, mislite kako mi na fotografiji nedostaju očnjaci ili rogovi?”

“Pa, da. Hahaha…”

O pozitivnim ostvarenjima u arhitekturi

Ne volim ga otad ništa manje. Baš naprotiv, učvrstio je svoje mjesto u mom srcu, no i potakao me da nakon godinu i pol angažmana u Telegramu pomalo izrezimiram svoj rad. Pretpostavljam da se iskreni profesor osobno vezao uz neku od mojih opaski vezanih uz ugrožavanje hrvatske i zagrebačke kulturne baštine pa sam pokušala dokučiti i uz koju. Pritom sam se, međutim, i sama iznenadila zaključkom kako se većina mojih napisa ipak vezivala uz pozitivna ostvarenja u hrvatskoj arhitekturi i, premda bi situacija u našem gradu i zemlju iziskivala obrnuto, znatno ih je manje bilo ocijenjeno negativnima.

Zaključila sam pritom i kako moj povremeni kolumnistički angažman može biti i krivo iščitan ili shvaćen i kako zapravo neki kritički članci mogu rezultirati i krajnje pogrešnim zaključcima. Poput onih koji bi išli u smijeru mog osobnog antagonizma ili nedobronamjernosti prema nekim kolegama o kojima sam pisala kritički, premda općenito o njihovu djelovanju mislim dobro.

Vinarija Galić PIXSELL

Arhitekti teže podnose kritike od pisaca

Arhitektura je osjetljivo područje, no njezini su autori i puno osjetljiviji i za razliku od primjerice autora kazališnih ili književnih djela, znatno teže podnose kritike. Rečeno je tim zanimljivije što je itekako jasno da kazališna ili književna djela, primjerice, po percepciji žive u našim dušama, a arhitektura po prvotnoj pozitivnoj ili negativnoj ocjeni ostaje vidljivim i dugotrajnim segmentom naših života, u kojem ili uživamo ili s kojim se, nerijetko i doživotno, sukobljavamo u prostoru. Zato je itekako važno da arhitektura bude dobra, ostvarena po mjeri čovjeka i za čovjeka.

Rijetki su i istaknuti arhitekti čiji su opusi ispunjeni odreda jednako dobrim i kvalitetnim djelima. Takvih gotovo i nema pa stoga začuđuje činjenica teškog podnošenja i onih rijetkih kritika, koje se krajnje usamljeno iznose i koje pritom ne umanjuju vrijednost onog što je u opusima ostvareno dobro. Definitivno se puno griješi, i opet, dobro radi na sve strane. Nedosljednosti u djelovanju i najuspješnijih arhitekata često su zbunjujuće pa zašto se i o njima ne bi pisalo? Na svaki se napis može odgovarati i od argumentiranih rasprava nitko preminuo nije, no pritom je onih koji se usude iznijeti mišljenje malo pa je i te rijetke najjednostavnije proglasiti nedobronamjernima.

Odlično ostvarenje arhitekata čiji rad je izazvao i kritike

Iz tog se razloga današnjim člankom vezujem uz jedno uspjelo ostvarenje arhitekata kojih sam se nekim svojim osvrtima žešće “dotakla”, i uz koje iznesene primjedbe, o projektu neprimjerenom vrijednoj maksimirskoj lokaciji, stojim i danas, no to me ne sprječava da pišem i o dojmljivom segmentu njihova djelovanja. Neprocjenjivo je biti nevezan interesima bilo koje vrste te moći slobodno izražavati svoje mišljenje, pa i pod cijenu docrtanih rogova na glavi, i zato, dok mi se o ljepotama i rugobama hrvatske arhitekture bude pisalo, pisat ću. Nitko nikome ne brani da se okuša u istom.

Vinarija Galić Zrinka Paladino

Posvećujem se tako danas jednom lijepom ostvarenju u Kutjevu, potpisanom od 2A, Dva arhitekta, priznatog i nagrađivanog hrvatskog arhitektonskog dvojca. Marljivo su djelovanje arhitekata, ako ih navodimo uobičajenim abecednim redom, Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića, od njihova udruživanja 1992. godine, logično i opravdano, pratile brojne nominacije ili osvajanja najvažnijih hrvatskih i međunarodnih arhitektonskih nagrada, među kojima su i Cemex Awards, Wienerberger Brick Award, World Architecture Festival ili The Plan, za koju su časopisnu nagradu tri godine zaredom bili u užem izboru te naposljetku 2016. godine u kategoriji zgrada za proizvodnju i nagrađeni za projekt Slavonske vinarije u Radovancima pokraj Požege.

Vinarija Galić PIXSELL

Nagrađeni, u teren uklopljen projekt ozelenjenog krova za požešku Zlatnu dolinu nije i ostvaren, no rezultirao je angažmanom arhitektonskog dvojca od strane istog investitora na izgradnji vinarije u centru Kutjeva. Dotičnom ćemo se investitoru, koji bi svakako iziskivao i članak za sebe, posvetiti zaključnim recima ove kolumne.

Neke od njihovih najdojmljivijih radova obilježava opeka

Golemi je opus 2A obilježen brojnim projektima pretežito stambene namjene, među kojima ostvarenja obiteljskih kuća dvojicu arhitekata smještaju u sam vrh hrvatske arhitektonske prakse. O ukusima se ne raspravlja, no neke od njihovih najdojmljivijih radova obilježava opeka koju su rabili i na obiteljskim kućama, stambenim sklopovima ili u interijerima, rješenjima kojih su se uvjerljivo dokazali znanjem, umijećem i kvalitetom.

Vinarija Galić Zrinka Paladino

Preuređenje dijela prizemlja stare zagrebačke Gliptoteke, nekadašnje Tvornice koža u Tkalčićevoj ulici, u interijer restorana Mano iz 2004. godine jedno je od najljepših suvremenih hrvatskih interijerskih ostvarenja i kao takvo nužno bi trebalo ostati očuvano. Senzibilitet iskazan iščitavanjem potreba starog ambijenta u opeci i željezu koji je suvremenom intervencijom u staklu, metalu i drvu samo dobio na vrijednosti, rijetkost je u našoj arhitekturi i dokazom je kako se samo po preklapanju nekih sretnijih investitorsko-projektantskih okolnosti rađaju lijepe i uspjele stvari. Upravo taj sjajni interijer predstavlja svojevrsnu oblikovnu asocijaciju na jednu od njihovih novijih arhitektonskih priča.

Suvremena gradnja koja svjedoči o svom vremenu i potrebama

Vinarija Galić u Ulici Republike Hrvatske 125 recentno je ostvarenje poradi kojeg se isplati sjesti u automobil i odvoziti nešto više od dva sata od centra Zagreba. Smješteno u središtu naselja u neposrednoj blizini uređenog kutjevačkog baroknog sklopa s crkvom i velikim dvorcem, zatvoreno betonsko-cigleno zdanje plijeni pažnju i prolaznike prisiljava da zastanu i promotre arhitekturu nametnutu postojećoj pobočnoj, skromnoj socrealističkoj stambenoj izgradnji. Ne podilazeći okolišu u neposrednoj blizini dvorca i susjedne male kapele suvremena gradnja svjedoči o svom vremenu i njegovim potrebama.

Masivnim dvostrukim voltama u sirovom betonu vinarija je odijeljena od prometnice i prolaznika koji ostakljenjem prizemne zone zapravo postaju sastavnim dijelom prizemnog interijera. Upravo međuprostor među dojmljivim voltama, reminiscenciji na prepoznatljivo slavonsko barokno nasljeđe koje je obilježilo brojne naše nekoć bogate gradove od Požege do Vukovara, predstavlja i najveću atrakciju zatvorenog zdanja bez prozora s pobočnim ostakljenim ulaznim vratima. U njemu su, vidljivom i s ulice i iz prizemnog degustacijskog prostora boravka posjetitelja, uredno nakotrljani nizovi drvenih bačvi s vinima za odležavanje, koji arhitektonsko-proizvodnu priču obilježavaju pomalo nadrealnim, čarobnim ugođajem. Lijepe, uredno poredane drvene bačve u uvučenom, čistom, ostakljenom i prirodno osvijetljenom prostoru posjetitelja vuku da i ostane među njima.

Proizvodni pogoni koji djeluju poput futurističke scenografije

Pročišćeni prizemni boravak namijenjen degustaciji vina te odmoru posjetitelja vinarije s podovima u uglačanom teracu, ostakljenim betonskim voltama s jedne te zidom u tamnijoj drvenoj oplati s druge uzdužne strane opremljen je s mjerom udobnim mobilijarom kog prati i šank i ostala oprema. Zagasitim tonovima, gotovo neprimjetnim, elegantnim rasvjetnim tijelima i velikim zidnim akvarijem postignuta je zaštićenost prostora dvostrukim ostakljenjem i nizovima bačvi odijeljenog od ulice. Suvremeno opremljena kuhinja i složenim armaturnim mrežama obilježeni prostori za čuvanje i arhiviranje vina ponovno predstavljaju zasebnu dizajnersku priču, no lijepo izvedenim detaljima ne zaostaju ni krajnje tehnički ili servisni sadržaji, poput onih sanitarnih.

Vinarija Galić Zrinka Paladino

Jedini neočekivani pa i pomalo upitni detalj promišljene interijerske priče predstavljaju teška ostakljena ulazna vrata u cijelosti obilježena fotografijom golemih drvenih dasaka pri otvaranju kojih posjetitelja iznenadi vizualni i taktilni sudar materijala. Ono što pak ostavlja bez daha su proizvodni pogoni u visokoj središnjoj hali koju s pobočja ograđuju poslovni prostori, uredi i laboratoriji vinarije poredani uz elegantnu katnu galeriju. Upravo se s galerije pruža zapanjujuć pogled na tehnička i proizvodna postrojenja vinarije s golemim spremnicima u drvu, betonu i inoksu, koja uvjerljivo vuku na futurističke scenografije filmova o Jamesu Bondu.

Prema podacima vinarije njezin je ukupni kapacitet 630 000 litara, a tijekom berbe 2018. preradilo se 550 tona grožđa i proizvelo nešto više od 300 000 litara vina, od čega je etiketama najzastupljenija graševina, pa rose, sauvignon i crno. Sjajno riješen dio od šezdesetak inoks posuda, zapremnine od 300 do 9000 litara, do čijih se višekatnih spremnika pristupa elegantnim inoks stepenicama ostvaren je prema rješenju renomiranog hrvatskog proizvođača Letina iz Čakovca, što dokazuje da u našoj zemlji još uvijek opstaje određeni broj sposobnih i za najkompleksnije zadatke osposobljenih iznimki koje poražavajući sistem ipak nije uspio dokraja ugroziti i iskorijeniti.

Divna robusna izgradnja koja će odoljeti godinama

Specifična zatvorena oblikovnost gradnje horizontalno u dva dijela podijeljenih pročelja, nad čijim se nižim betonskim podnožjima uzdižu puni i u cijelosti zatvoreni visoki zidovi u opeci, rezultirala je vjerojatno pomalo upitnim stropnim osvjetljenjem radnih prostora bez klasičnih prozora, no impozantna je gradnja svakako dojmljiva i iz korisničke i iz pješačke perspektive. Neoličene i neobrađene betonske volte sa svim uobičajenim nesavršenostima oplatnih izvedbi najiskrenije su ostavljene izložene pogledima i upravo se taj segment pročeljnog oblikovanja pokazao najboljim izborom po pitanju sljubljivanja dvaju osnovnih materijala, betona i tamnije fasadne opeke s cementnim reškama.

Vinarija Galić Zrinka Paladino

Svako drugo rješenje, u tamnije oličenog betonskog podnožja, zaglađenih ploha ili sličnog, ubilo bi iskrenost sjajne nesavršenosti divno robusne izgradnje, koja s godinama neće gubiti na dojmu i upečatljivosti. Redovito je u djelovanju manjih ili većih arhitektonskih timova teško iščitati stvarne projektantske udjele pojedinaca i definirati nositelje ideja, no prema svjedočenju predstavnika investitora arhitektonsko ime izuzetno posvećeno svakom, pa i najmanjem detalju na ovoj lijepoj kutjevačkoj arhitektonskoj priči je ono Zorana Zidarića. Nesumnjivo zgodna podudarnost priziva poznatu latinsku uzrečicu „Nomen est omen“/“Ime je znamen“, koju rabimo kada nečije ime ili prezime nosi značenje koje se poklapa s nekom njegovom osobinom. Tko bi, uostalom, urednije i bolje zidao od jednog Zidarića?

Zahvaljujući ljubaznosti Andreja Markulina, predsjednika Uprave Galić vina, u toj lijepo izzidanoj kutjevačkoj vinariji podosta nauče i oni koji o vinu pojma nemaju. Među ostalim i da kvalitetu vina ne određuje primarno privlačnost ambalaže, kako god autorici ovih redaka pri odlascima u goste to bilo jedinim principom odabira, da rose ne nastaje energičnim mućkanjem bijelog i crnog vina, da je neuhvatljiva g-točka zapravo vino te i da graševina može biti jako slatka, ako je iz kasne berbe.

Pojedinci koji uspješnim djelovanjem unaprjeđuju i šire društvo

I naposljetku, malo o još jednom imenu, čije malo početno slovo prezimena uobličeno domišljatom stilizacijom grančice vinove loze resi i glavno ulično pročelje te svu prateću privlačnu amabalažu već odavna dizajniranu od sjajnog dizajnerskog tima Bruketa&Žinić. Investitor Josip Galić, kojeg, prema internetskoj arhivi, privlače crveni odjevni predmeti i uz vinarstvo vezuje obiteljska tradicija, jedan je od rijetkih pojedinaca koji uspješnim djelovanjem unaprjeđuje i šire društvo.

Vinarija Galić PIXSELL

Uz sve one koji primarno brinu samo za se, tu i tamo se i u našoj zemlji pojavi netko tko svojim aktivnostima i djelovanjem pomogne i druge ljude, gradove, ili krajeve. Osiromašena tako Slavonija, kroz koju vožnja i usprkos predivnoj prirodi izaziva golemu tugu, zahvaljujući nekim rijetkim pojedincima dobiva šansu za drugačije i bolje življenje.

Niz otužno zapuštenih i napuštenih slavonskih naselja nanizanih do Kutjeva kontrastno obilježava jedan uređeni mali grad s brojnim uspješnim vinarijama. Kutjevo, Krauthaker, Adžić, Enjingi i drugi, te, naravno, naša današnja tema, Vinarija Galić, razbijaju tabue, osiguravaju zaposlenost stanovništva, proizvode kvalitetne hrvatske proizvode i logično pospješuju razvijenost čitavog područja pa i šire. Ugledati se treba na Kutjevo, koje svakako treba upoznati. I tamo kupiti hrvatsko vino, proizvod hrvatskih vinograda i ljudi, u divnoj hrvatskoj ambalaži, proizvedeno i odležano u uspjeloj hrvatskoj arhitekturi. I osjećati se pritom, barem nakratko, bolje.