Kakogod, kvalitetni ljudi u stanju su mijenjati stvari, ponekad činiti i čuda te pomicati planine, a uz temu se današnje kolumne, srećom, vezuje više takvih iznimnim pojedinaca. Pišem stoga danas o tekstilnoj tvornici Varteks koja se poput feniksa recentno podiže iz pepela i promišljenim si postupanjima osigurava prosperitet. A primjeri su nam poput takvih nasušno potrebni.

Dolazak kreativne direktorice I-GLI

Ne poznajem osobno trenutnu upravljačku strukturu, no poznajem njihovu novu kreativnu direktoricu Martinu Vrdoljak Ranilović čije je uključivanje u novi život Varteksa bilo čistim pogotkom. Brojne su žene u Zagrebu u trenutku razlaza sjajnog modnog tandema I-GLE oplakale pri pomisli da će ostati uskraćene za ljepote koje su im Tina i Nataša Mihaljčišin osiguravale tijekom dvadesetak godina zajedničkog rada, no, kvaliteta je kvaliteta pa često opstaje i u izmijenjenim okolnostima.

Nataša i nadalje stvara čuda u pletivu, a Martina je, eto, vezana i uz našu današnju temu na koju me potakao nedavni promotivni letak iz poštanskog sandučića. Odlazak je po njegovu prelistavanju u jednu od zagrebačkih trgovina Varteksa rezultirao punjenjem ormara većim brojem odjevnih artikala kojima su se zadovoljili čak i mušičavi sinovi u uznapredovalu pubertetu, koji već desetak dana nosaju Varteksove kapute. I slušaju samo pohvale prijatelja i poznanika. Čini se nemogućom misijom mladež danas, utopljenu u mora raznoraznih tekstilnih proizvoda, nagovoriti na nešto novo i pritom “naše”, no ispada da je ipak moguće i uistinu je lijep osjećaj ponovno vidjeti ”svoje na svom”.

Ne bi se, naravno, varaždinski Varteks ni po kojoj osnovi uklapao u tematiku mojih kolumni vezanih uz teme hrvatske baštinjene i suvremene arhitekture da njegova arhitektura ne predstavlja segment radnog opusa znamenitog hrvatskog arhitekta i akademika Lavoslava Horvata (Varaždinske Toplice, 1901. – Zagreb, 1989.) na čijem sam životu i djelu 2011. godine doktorirala, a dvije godine poslije objavila i od struke nagrađenu monografiju “Lavoslava Horvat. Kontekstualni ambijentalizam i moderna”. Nije prvi, a sigurno nit posljednji put da pišem o segmentima opusa moje “prve ljubavi”, koji je, kako to najčešće i biva u društvima ograničenim postupanjima mediokriteta, već desetljeće po smrti bio gotovo zaboravljen.

Horvat je nekada apsolutno dominirao

Ovom ćemo prilikom stoga istaknut samo neke manje poratne dijelove tog nevjerojatnog opusa arhitekta, u čija se međuratna ostvarenja ubrajaju djela poput splitske crkve Gospe od Zdravlja ili Bančeve palače, danas Umjetničke galerije u Dubrovniku. Isti taj opus svojim poratnim dijelom obuhvaća i Varteks, o čijoj poratnoj povijesti isto valja doznati ponešto. Nakon formalnog ukidanja poznatog zagrebačkog Arhitektonskog projektnog zavoda, APZ-a, 1954. godine projektantske su se djelatnosti nastavile u novoosnovanim biroima, pa je tako i Lavoslav Horvat bio zaposlen kao samostalni projektant i direktor APB “Horvat”, 1950-ih nazvanog i APB “Horvat-Bilinić”.

Birou je 1960. vraćen naziv “Horvat” te su i unutar njega bila nastavljena projektiranja najrazličitijih namjena, pa tako i industrijskih građevina. Najbrojnije među njima predstavljali su veliki sklopovi tekstilne industrije, čijim je projektiranjem Horvat u tadašnjoj državi doslovno dominirao. Neprekidnim narudžbama iz cijele Jugoslavije, pridruživale su se i one važne, iz inozemstva, o čemu svjedoče i njegove riječi:

“Poslije oslobođenja bavio sam se problemima izgradnje industrije i to u prvom redu da postavim na vidno mjesto značaj rada arhitekata u tom području, koji se do tada kod nas nije dovoljno koristio, i to ne samo osnovni rad arhitekata nego i njegova suradnja u područjima konstrukcije, statike, tehnologije, ekonomije i buduće ekstenzije pogona. Tu je rađeno oko 140 proizvodnih objekata prosječne veličine 10 000 m² gradbenog prostora od čega je oko 1/3 već izgrađena i u pogonu. Istaknutiji slučajevi jesu: Dalmatinka Sinj, Kombinat Bijelo Polje, Varteks, Predionica Klanjec, Konfekcija Murska Sobota, Kombinat na jezeru Tana u Etiopiji, Vinarija Rijeka i Šibenik, te uređenje dvorane i okoliša Hidroelektrane Zakučac…”

Ostvario je preko stotinu industrijskih pogona

Horvat, kojeg je majka došla potajno roditi u Varaždinske Toplice te ga kao izvanbračno dijete tamo predala na skrb usvojiteljima s kojima je odrastao u Zagrebu, u poraću je isprojektirao preko dvjesto, a ostvario preko stotinu industrijskih pogona ili cjelovitih tvornica, među kojima se veličinom i kompleksnošću ističu Tvornica konca Dalmatinka u Sinju, dijelovi sklopa tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu ili zagrebačka Tvornica električnih žarulja.

Te tri tvornice valja isticati jer predstavljaju ključnu hrvatsku arhitekturu iz razdoblja socijalizma 1950-ih i 1960-ih, ne samo u utilitarnom već i u programatskom pogledu. Riječ je o sjajnim ostvarenjima razdoblja obilježenog masovnom izgradnjom industrijskih pogona različitih vrsta i opsega, koja su kvalitetom uspostavila visoka mjerila pri sagledavanju tadašnje industrijske arhitekture uopće. No, vratimo se Varteksu.

Dogradnja tvornice Varteks u Varaždinu

Danas vodeća hrvatska tvornica modne konfekcije datira iz 1918. godine, kada je na mjestu još starije tvornice pamučnih i lanenih tkanina osnovana Tekstilna tvornica Varaždin d.d., koja je već 1922. godine otpočela s proizvodnjom vunenog prediva i tkanina. Proizvodni proces se 1926. godine proširio na izradu odjevnih predmeta, a 1948. godine je Tekstilna industrija d.d. Varaždin, TIVAR, promijenila ime u Varteks, te postala najvećim proizvođačem i izvoznikom tekstila tadašnje Jugoslavije.

Horvatova suradnica arhitektica Desanka Govekar svjedočila je o njegovu izvanredno opsežnom radu na dogradnji tvornice Varteks u Varaždinu otpočetom 1955. godine. Horvatov popis projektiranih i ostvarenih radova iz arhiva arhitekta Ivana Piteše svjedoči o sveukupno projektiranoj površini te dogradnje od 46 000 m², od čega je naposljetku ostvaren samo manji dio. Projektirane su dogradnje konfekcije trima varijantama upravne zgrade, skladištem prediva, skladištem platna, prostorima tkaoničke i predioničke pripreme, dvjema varijantama pogona predionice i češljaonice, te prostorima vratarnice i za smještaj vozila.

Od cijeloga je projekta do 1961. godine sagrađeno samo 600 m² površine prve predionice i češljaonice, te 4000 m² tkaoničke pripreme, a ostala je dogradnja tvorničkog sklopa naposljetku izvedena prema projektima većeg broja arhitekata. Horvatove izvedene građevine predstavljaju visokoprizemne armiranobetonske skeletne volumene s južnim i sjevernim prozorima, u cijelosti natkrivene ravnim krovištima, čiji su podovi interijera bili u dermasu, a zidovi oličeni bijelom bojom.

Namjena dograđenih pogona zadržana i danas

Tkaonička je priprema smještena zapadnije od prijašnje višekatne zgrade tkaonice, a samostojeća je hala prve predionice i češljaonice premještena istočnije u krugu tvornice, te je naknadno i dograđena istočnim aneksom. Nakon projekta dogradnje Horvat je početkom 1960-ih godina projektirao te naposljetku i ostvario pogone dviju konfekcija površine 11.600 m² u krugu tvornice, za koju je projektirao i velike garaže koje nisu izgrađene.

Visoka je prizemna, armiranobetonska, skeletna konstrukcija natkrivena ravnim krovištem, te su se tijekom mojih istraživanja 2010. godine u njoj nalazile dvije tvornice, Gornja odjeća i tvornica za proizvodnju odijela Hugo Boss. Osvjetljenje je velikih proizvodnih prostora osigurano južnim prozorskim otvorima, a proizvodna je namjena svih dograđenih pogona, izvedenih prema Horvatovim projektima, zadržana i danas.

Horvatov popis projektiranih i ostvarenih radova ubraja i izdvojeni Varteksov tkaonički pogon u Novom Marofu, pri čemu je od sveukupno projektirane površine od 10.000 m² naposljetku od 1960. do 1961. godine i izvedeno 6700 m². Visoka je prizemna armiranobetonska skeletna konstrukcija natkrivena ravnim krovištem i u njoj se dugi niz godina proizvodila odjevna konfekcija „Levi’s”, no pogon je 2010. godine ipak bio zatvoren.

Funkcionalnost iz koje možemo učiti

Među značajnijim brojem arhitekata druge polovice 20. stoljeća, koji su u timskom radu s pratećim stručnjacima ostvarivali industrijsku arhitekturu, kristalizirala se nekolicina vodećih aktera naše arhitektonske scene čije je uporno i srčano rješavanje zadanih situacija nerijetko njihove industrijske realizacije činilo uspješnijim dijelovima njihovih opusa uopće.

Projektni zadatak više nije podrazumijevao samo osiguranje prostora za smještaj i funkcioniranje tehničkih postrojenja, već je bio obogaćen i brojnim pratećim socijalnim ili ekološkim sadržajima, a s vremenske udaljenosti od šezdesetak godina tu arhitekturu danas sagledavamo u njezinoj stvarnoj vrijednosti, njezinu jednostavnost ocjenjujemo čistoćom, a iz njezine funkcionalnosti itekako možemo izvući pouku.

Horvatova je usmjerenost industrijskoj arhitekturi svakako bila uvelike društveno uvjetovana, no on se u njoj itekako dobro snalazio, razumio je i uspješno gradio. Zato, nije čudno da njegovi projekti iz 1950-ih i 1960-ih godina, poput Varteksa i danas služe svrsi. Samo ih valja upogoniti.

Skandinavski stručnjaci nekad su od nas učili

Navedenim “brojčicama” od preko stotine tvorničkih pogona ostvarenih od samo jednog arhitektonskog imena ponosile bi se i veće i moćnije zemlje pa kako ne bi naša, koja nikako da usvoji nužnu praksu cijenjenja tuđeg no i voljenja svog. Kako god rečeno danas zvučalo nemogućim, istinito je i nije se ostvarivalo tako davno da bi nam u cijelosti bilo strano. Bez vlastite proizvodnje i industrije ne možemo dalje te smo, po zatiranju gotovo svega što je vrijedilo, tu gdje jesmo.

Tekstilnu industriju, zbog koje su nas primjerice tijekom 1950-ih u sinjskim pogonima tvornice prediva i konca Dalmatinka posjećivali skandinavski i drugi stručnjaci kako bi od nas učili, zapustili smo, okrali i uništili, nesvjesni da smo takvim postupanjima ugrozili samo svoju djecu. Ako je nekada sinjska krajina punila radni pogon Dalmatinke s 4 000 radnika i osiguravala egzistencije tolikih obitelji, valja se upitati kako te obitelji preživljavaju danas.

Dok su pred pola stoljeća radile u pogonima, koji su među ostalim bili popraćeni i golemim kuhinjama s restoranima koji su kroz dvadesetčetverosatno radno vrijeme i s tri ponudne trake, od kojih je jedna bila za dijabetičare!, osiguravali kvalitetan život svojim radnicima, danas uglavnom jedva spajaju kraj s krajem. Važno je pritom istaknuti da je hrvatska industrija od predratnog razdoblja do 1970-ih narasla više od deset puta, što svjedoči o zamahu poslijeratne izgradnje industrijskih pogona diljem zemlje, i da je od 1.020.000 zaposlenih u tadašnjoj Hrvatskoj čak 38% bilo zaposleno u industriji i u rudarstvu. A gdje smo sad?

Kako objasniti naš konstantni razvoj unazad?

Nešto se ružno s nama dogodilo, možda smo uistinu po tvrdnjama nekih pametnijih ljudi u nekom trenutku bili i “ozračeni” jer teško bi drugačije naš ”razvoj” unazad u vlastitoj, teško izborenoj državnoj samostalnosti posljednjih desetljeća bilo opisati. Teško je i desetljećima živjeti s mišlju da zapravo ne vrijedimo puno i da je uvijek drugima bolje.

Da je bilo sreće i ljudi poput ovih iz trenutne uprave Varteksa mogle su i trebale preživjeti i druge naše tvornice pa i nesretno zagrebačko Kamensko, čije je pogone u Zagrebu i Gračacu također izveo Lavoslav Horvat. Skloni smo ”radi jedne šnicle ubijati kravu” pa su tako zbog sitnih interesa nekih snalažljivih pojedinaca tisuće naših obitelji u Zagrebu i u čitavoj Hrvatskoj ostale bez osiguranih egzistencija.

Zato valja žučno podupirati novi Varteks, njegove nove ljude i sve njihove napore, nadajući se da će takvih priča u našoj skorijoj budućnosti biti više. Drugačije, nemamo kamo, no ostati gdje jesmo. A uglavnom smo nigdje. I kupujmo hrvatsko. Toliko barem možemo.