Rad i prijateljstvo s velikim Iblerom

Gotovo desetljeće rada s Iblerom značajno je utjecalo na mladoga arhitekta koji je s karizmatičnim profesorom ostao u doživotnoj profesionalnoj i prijateljskoj vezi. Od 1939. do 1945. godine vodio je samostalni projektantski atelijer, a 1947. se zaposlio na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje je do umirovljenja krajem 1975. obnašao brojne funkcije, pa i onu prvog dekana novoformiranog Arhitektonskog fakulteta od 1962. do 1966. godine.

Dugogodišnji pročelnik Katedre za arhitektonsko projektiranje te od 1959. do 1975. i predstojnik Zavoda za stambenu arhitekturu, profesor Drago Galić je po Iblerovoj smrti od 1964. do 1984. godine bio i voditeljem Majstorske radionice likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1975. pripojene tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. U Galićevoj su Majstorskoj radionici na različitim zadacima talente brusila značajna imena hrvatske arhitekture među kojima su i ona bračnog para Nikole i Ines Filipović, Branka Kincla, Hildegard Auf-Franić, Velimira Neidhardta, Ivana Kolbacha i mnogih drugih, iz čijeg razdoblja potječe i dojmljiva karikatura njihova Majstora.

Malo je poznato i da je Galić autorom gotovo svih urbanističko-arhitektonskih rješenja spomeničke plastike kipara Antuna Augustinčića u zemlji i izvan njezinih granica, o čemu je, srećom, brižno vodio urednu osobnu arhivu. Od Batine do Gornje Stubice, od Sombora i Niša do Banja Luke, od Katovica do Ženeve Galić je samozatajno temeljio i uokviravao Augustinčićevu umjetnost.

Dobio je sve najprestižnije nagrade

Dobitnik svih najprestižnijih stručnih priznanja i nagrada, od Nagrada Vladimir Nazor te Viktor Kovačić za životno djelo, dviju Spomen-plaketa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, Ordena rada s crvenom zastavom te Ordena Republike sa srebrnim vijencem, Drago Galić je od 1950. godine bio dopisnim, a od 1962. godine i redovnim članom tadašnje JAZU, u kojoj je šest godina bio i članom Predsjedništva.

Gost i izlagač međuratnog progresivnog umjetničkog udruženja Zemlja, sudionik brojnih međunarodnih kongresa i izložbi na temu suvremene arhitekture, urbanizma i građevinarstva, višestruki član redakcijskog odbora časopisa Arhitektura, Galić je od 1958. do 1960. bio i predsjednikom Društva arhitekata Hrvatske. Zaslužni član Saveza arhitekata Jugoslavije, Saveza inženjera i tehničara Hrvatske te Saveza arhitekata Hrvatske ostavio nam je u nasljeđe brojna značajna djela, poglavito s područja stambene arhitekture.

No jednako je važan i Galićev trag u hrvatskoj arhitekturi utisnut višedesetljetnim pedagoškim djelovanjem iza kojeg je ostalo i odano mu priznanje u obliku Nagrade Drago Galić Udruženja hrvatskih arhitekata, koja se od 1983. dodjeljuje najuspješnijim ostvarenjima s područja stambene arhitekture.

Galićeva ostavština nije dostojanstveno očuvana

Jednakost ‘Stanovanje = Galić’ i danas ima svoje značenje i težinu i ne samo u stručnim krugovima. Građani prepoznaju Galićeva ostvarenja, tijek vremena doprinosi njihovoj vrijednosnoj kategorizaciji, no, nažalost, i usprkos tome Galićeva ostavština uglavnom nije ostala dostojanstveno očuvanom.

Od najznačajnijih je međuratnih ostvarenja sjajni lapadski hotel Splendid poratnim rekonstrukcijama poništen u svojim najvrjednijim značajkama, od drvene zagrebačke vile Filipčić na Svetom Duhu ostvarene u suradnji s Dragom Iblerom danas nema niti traga, a osobna je Galićeva mala obiteljska kuća u Istarskoj ulici preživjela kobne intervencije.

Stanju njegovih značajnih zagrebačkih stambenih zgrada ovom se prilikom posvećujemo malo detaljnije jer su, srećom, još uvijek tu i jer uspjelim funkcionalnim koncepcijama sjajno oblikovanih gradnji po mjeri čovjeka to zaslužuju. Uz dvije poznate samostojeće gradnje u Ulici grada Vukovara Galićev opus snažno obilježavaju i dvije vrijedne zagrebačke interpolacije, stambena zgrada Mirovinskog fonda za gradske namještenike u Klaićevoj ulici te stambena uglovnica na Svačićevom trgu.

Uvjerljiv arhitektonski senzibilitet

Prema Galićevom projektu iz 1953. godine građevinsko poduzeće Udarnik je do 1956. gradilo peterokatnu i trokatnu stambenu zgradu zagrebačkog poduzeća Kemikalija na uglovnoj parceli između Svačićevog trga i današnje Ulice Jurja Žerjavića. Uglovna se interpolacija skladno uklopila u prostor jednog od ljepših zagrebačkih ozelenjenih trgova pa su sjajni susjedni primjeri hrvatske stambene arhitekture, poput zgrade Mirovinskog fonda za namještenike arhitekta Mladena Kauzlarića na Svačićevu trgu 12 ili pojedinačno zaštićene palače Slavex Viktora Kovačića na uličnom broju 13, nastavljeni podjednako uspjelom arhitektonskom realizacijom iz 1950-ih na kućnom broju 14, zaključujući značajni arhitektonski ansambl na njegovu najosjetljivijem, uglovnom dijelu.

Upravo tu je Galić iskazao uvjerljiv arhitektonski senzibilitet te je dvodijelnom građevinom domišljata tlocrta “dviju kuća” problem katnosti volumena riješio visinskim prilagođavanjem različito visokim susjednim gradnjama. Središnje je prizemno polje reprezentativnog višeg pročelja potpuno ispunjeno drvenom rešetkom ostakljene stijene s ulaznim vratima, a upečatljiv je efekt rešetkastog ostakljenja modificirano primijenjen i na ulaznim vratima stanova te u ostakljenim komunikacijskim podestima u zgradi.

Promišljenim je kombiniranjem materijala u interijeru, poput hrastovih obloga, mesinganih detalja, ostakljenih lampi i jednostavnih ogradnih profila, ostvaren izvanredni prostorni dojam, neuobičajen za ostvarenja višestambene namjene. Dva su dvorišnom galerijom spojena volumena odijeljena obradama pročelja, pri čemu je viši dio građevine obilježen geometrijskim ornamentom izmaknutih kvadrata, zelenim fugama u sgrafito tehnici utisnutih u ožbukane plohe i ritmiziranom dinamikom ostakljenog središnjeg dijela istočnog pročelja.

Jeftini PVC prozori na zgradi iz 40-ih

Kao kulturno dobro od 2012. godine i pojedinačno zaštićena, stambena zgrada Kemikalija upečatljivom se funkcionalnošću i oblikovanjem te profinjenom ornamentalnom stilizacijom odmiče od uobičajene arhitekture zagrebačkog modernizma poratnih desetljeća, no njezino današnje krajnje narušeno stanje ukazuje na nedovoljnu skrb koju kao društvo iskazujemo prema vrijednim baštinjenim dobrima. Ugroženo otpalim dijelovima žbuke, narušenim dijelovima krovne pergole i terasa te bezbrojnim grafitima Galićevo ostvarenje izaziva jezu, a ne divljenje koje je izvornim stanjem izazivalo.

Ne trebaju nas stoga čuditi ni brojne intervencije na njegovoj upečatljivoj stambenoj zgradi Mirovinskog fonda u Klaićevoj ulici 44-46, ostvarenoj od 1939. do 1942. godine, koja nije pod pojedinačnom zaštitom. Na relativno dobro očuvanim žbukanim pročeljima nad prizemnim postamentom u grubom sljemenskom kamenu veći je broj drvenih smeđih prozora i roleta zamijenjen najjeftinijim bijelim PVC zatvorima s pratećim bijelim roletama različite vrste i oblikovanja. Nad središnjim dijelom krova Galićeve peterokatnice nadvila i golema bazna stanica mobilne telefonije, kako bi i dodatno uljepšala stanje skladne građevine ostvarene u osi i u punoj širini Hochmanove ulice.

I naposljetku dolazimo do Galićevih remek-djela u današnjoj Ulici grada Vukovara na adresnim brojevima 35-35a te 43-43a. Ostvarene netom po usvajanju Regulacionog plana i Direktivne regulacione osnove Zagreba arhitekta Vladimira Antolića i suradnika iz 1953. godine, dvije su Galićeve ”krstarice” arhitektonskim impostacijama velikih gabarita usmjerile urbanističko-arhitektonski razvoj novog gradskog poteza. Svjedočeći o razvoju i definiranju poratno izgrađenog Zagreba „južno od pruge“, o rastu i razvoju Ulice grada Vukovara te o stvaranju suvremene slike grada Zagreba ta su Galićeva ostvarenja od 2003. do 2005. godine i pojedinačno zaštićena kao kulturna dobra.

Važna poveznica s Le Corbusierovim ostvarenjima

Građevinsko poduzeće Tehnika je do 1956. izvodilo višestambenu zgradu u Ulici grada Vukovara 35-35a prema projektu Drage Galića izrađenom 1953. godine u Zavodu za projektiranje Tehničkog Fakulteta u Zagrebu. Tlocrtno organizirana s dva dvokraka stubišta s po dva lifta koji servisiraju galerije sjevernog pročelja s ulazima dvoetažnih stanova, sedmerokatna je zgrada armiranobetonskom konstrukcijom prizemnih stupova i poprečnih zidova obilježena naizmjeničnim nizanjem viših i nižih stambenih katova.

U cijelosti zatvorenih pobočja izduljena je gradnja nad masivnim prizemnim stupovima obilježena lođama južnog te kontinuiranim nizovima galerija sjevernog pročelja te predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja hrvatske stambene arhitekture nakon Drugog svjetskog rata, kojima se naša zemlja ravnopravno svrstala uz bok najboljih tog vremena. Sukladno svjetski slavnom Le Corbusierovom marsejskom ostvarenju Unite d’ Habitation dovršenom 1952. godine, gotovo istodobno Galićevo ostvarenje u Vukovarskoj 35-35a nastavak je nekih progresivnih funkcionalističkih Galićevih promišljanja još s kraja 1930-ih godina.

Oblikovna poveznica s Le Corbusierovim ostvarenjima u Galićevu slučaju nikako ne predstavlja puko repliciranje tuđeg arhitektonskog inventara, već je dokaz majstorske umješnosti našeg arhitekta da zadatak tada svjetski aktualnog promišljanja življenja u zgradama – zajednicama sa stanovima u dva nivoa riješi na najkvalitetniji mogući način. Uporaba suvremenih građevinskih materijala i uvažavanje ambijentalnih zadatosti podneblja nisu rezultirali zaziranjem od tradicijskih materijala i njihova implementiranja i upravo to predstavlja veliku vrijednost.

Agresivne intervencije na zaštićenoj građevini

Recentnije oličena i u dojmu uredno održavana Galićeva gradnja je ipak doživjela određene neprimjerene intervencije na izvornom rasteru otvora, na pojedinim lođama reprezentativnog južnog pročelja ili pak one najprostije u vidu improviziranih platnenih braniča od sunca koji i trenutno vise na lođama pojedinih stanova posljednjega kata. Situacija je slična i na godinu mlađoj Galićevoj zgradi u Vukovarskoj 43-43a, građenoj također od Tehnike od 1954. do 1957. godine, koja sedmerokatnim volumenom s uvučenim osmim katom dominira križanjem Vukovarske i Miramarske ceste.

Također galerijska građevina s dvjema stubišnim jezgrama i dvokatnim stambenim jedinicama uz oblikovne modifikacije prostornih i pročeljnih elemenata zapravo predstavlja inačicu prototipskog, godinu starijeg Galićevog ostvarenja u Vukovarskoj 35-35a. Trinaest vertikalnih segmenata ostakljenog južnog pročelja unutar mreže armiranobetonske konstrukcije i brisoleja razigrano je geometriziranim prozorskim rasterima te dovršeno posljednjim katom s uvučenim lođama.

Najagresivniju intervenciju na zaštićenoj građevini, koja odasvuda grubo bode oči, predstavlja upravo zatvaranje jedne lođe u punoj širini konstruktivnog modula, čime se neprimjereno i krajnje neprihvatljivo interveniralo u pročišćeno Galićevo arhitektonsko oblikovanje. Na našu sramotu ta intervencija već godinama opstaje na vrijednom kulturnom dobru. Uobičajena ”igra” Službe za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine Ministarstva kulture i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnog konzervatorskog tijela za grad Zagreb, koje bi trebalo kontrolirati i inspekciji prijavljivati ugroze kulturnih dobara, rezultira dugotrajnim ekscesima u prostoru koje bi trebalo uklanjati i ozbiljno sankcionirati.

Nemilosrdnost i nekultura novijih vremena

Ne treba nas čuditi niti moguće zakonito zatvaranje predmetne lođe niti njezina eventualna legalizacija jer je u našem gradu moguće sve, no upravo takve situacije, radi očuvanja dostojanstva kulturnih dobara i sprječavanja ugroze njihovih spomeničkih karakteristika, iziskuju i poneko poništavanje donesenih rješenja. Kulturna su dobra štićena i Ustavom Republike Hrvatske, no često se, nažalost, političkim ili drugim pritiscima na slabije rukovodeće kadrove konzervatorskih službi najvrjednijoj arhitektonskoj baštini čini zlo. Situacije su ponegdje popravljive, ponegdje nisu, no uklanjanje bi predmetne lođe uređenim društvima predstavaljalo mačji kašalj.

Premda ju je, adresiranu starim imenom, lijepo otkriti i u pjesmi ”Ne daj se, Ines”, ni Galićeva građevina koja se dojmila i Arsena Dedića i brojnih generacija mlađih od ”u prosjeku 1938.”, nije pošteđena nemilosrdnosti i nekulture novijih vremena. Tome usprkos Dedićevim stihovima i završavamo članak o jednom velikom hrvatskom arhitektu i nekim njegovim neizmjerno vrijednim tragovima u prostoru koji je nekoć bio uređeniji i dostojanstveniji.

…Pa tvoje grudi, krevet,

i moja soba obješena u zraku kao naranča,

kao narančasta svjetiljka,

nad zelenom i modrom vodom Zagreba;

Proleterskih brigada 39, kod Grković.

 

Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja.

Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,

upotreba zajedničke kupaonice

i – molim vas ako me tko traži …

 

Ne daj se, i Galićev Zagrebe.