MAGELLI: Da, “Na dnu” je njihova budućnost, ha, ha… Tako ispada iz novog trenda kapitalizma gdje bogati moraju biti sve bogatiji a siromašni sve siromašniji, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje po svijetu. Ali, o tom – potom. “Malograđani” su prva drama Gorkoga, napisana 1901. godine. I to je tekst u kome je on genijalno oslikao jednu vječnu tematiku. Što je najveća preokupacija našeg života? Ništa. Ukratko, ništa. Ha, ha, ha…

TELEGRAM: Ali do tog ništavila treba iskustvom doći. Pa te onda zrelost ismije.

MAGELLI: Ma, da, smiješno je. A život prolazi i ne vraća se. Dakle, to je fantastičan predložak i strašno suvremen u dramaturškom smislu. Postavlja se pitanje gdje mi to sve gubimo vrijeme i što sve propuštamo u životu. Što je to malograđanin? To nije socijalna kategorija nego mentalno stanje iz kojeg nitko nije izuzet. Ne radi se čak ni o klasnoj analizi, mada tu ima različitih tumačenja. Mislim da Gorki ne daje šansu nikome. Daje iluzije ali bez ikakve šanse. Recimo, daje iluzije radniku koji će ići tražiti bolju budućnost, a mi dobro znamo da te bolje budućnosti nema, da izlaza nema. Gorki s maksimalnim cinizmom gleda na to.

TELEGRAM: On je bio nekakav nespojivi cinik idealist?

MAGELLI: Tako je. Čak bih se usudio reći i da je mladi Gorki bio nihilist. On intuitivno osjeća propast svih utopija 20. stoljeća. S propašću marksizma problemi ne završavaju, nego tek počinju. U današnjem društvu koje još manje vrijednosti ima nego prije. Društvo koje je posve odustalo od debate kako biti bolji.

TELEGRAM: Kažete da “Malograđani” strašno suvremeno zvuče. Pretpostavljam da s dramaturginjom Željkom Udovičić-Pleština niste ni imali potreba drastičnih intervencija.

MAGELLI: Ne, ne. Uzeli smo samo dva citata od Cvetajeve i Majakovskog. Nema potrebe tu ništa puno intervenirati.

TELEGRAM: Zbog oportunizma Gorkoga prema Staljinu, teoretičari su i njegova djela okarakterizirali kao socrealizam. Ali, ne bih ja tako olako trpao Gorkoga u te ladice.

MAGELLI: Prije svega, veliko je pitanje kakav je zaista bio odnos Gorkoga prema Staljinu. Najnovija istraživanja pokazuju da je Gorki vjerojatno bio likvidiran. Dugo je bio bolestan, boravio je u Italiji, i vratio se u Rusiju nakon jednog debelog vakuuma. Ja ga ne opravdavam, ali mislim kako to čitanje da je Gorki bio jedan od tvoraca staljinizma, je velika budalaština.

TELEGRAM: Recimo, roman “Mati” su otpilili kao puku propagandu, to fakat ne ide…

MAGELLI: Ne, nikako. To je bilo lansirano krajem osamdesetih, u vrijeme kasnog socijalizma, u tome su sudjelovali ljudi kao Aleksandar Solženjicin, ali se ispostavilo poslije da su to povijesne neistine. I jedan dio intelektualaca u Hrvatskoj dijeli to mišljenje ali ja mislim da bi bilo bolje da još jednom pročitaju Gorkoga. Ako su ga uopće i pročitali, ha, ha, ha.

TELEGRAM: Vi nikada ne radite predstave u crno-bijelom ključu. Elem, do koje mjere je malograđanština benigna i razumljiva, što može biti njen alibi?

MAGELLI: Gledajte, mi smo nastojali ići malo šire, koristeći ono što nam tekst Gorkoga i predlaže. Ono što sam ja glumcima govorio jest da smo svi mi, i ja sebe prvog stavljam na čelo te duge kolone, da smo svi malograđani. Svaki od nas je imao neku utopiju koju nije realizirao. I mi smo prihvaćajući frustracije koje nam ova društva nude, ne govorim dakle samo o Hrvatskoj, nego o čitavoj Europi… prihvaćali smo činjenicu da nitko od nas u suštini nije imao hrabrosti za ozbiljan prekršaj. Nitko od nas nije revitalizirao bunt. Dakle, svi smo mi malograđani. Iz te, ajmo reći samokritike, sam ja pošao. Jer, da bi kritizirao druge, moraš prvo sebe kritizirati.

TELEGRAM: Međutim, ona patološka malograđanština u krajnjoj liniji trasira teritorij za logore.

MAGELLI: Da, to je istina. Ali znate što se dogodilo, ja mislim i da su već naši stanovi postali logori, ha, ha… Mi smo toliko reducirali naš život da je postao kao jedan neurotičan zatvor. Postavili smo si takve tjeskobne gabarite unutar kojih smo postali nervozni zatvorenici, ha, ha, ha.

TELEGRAM: Jesu li danas revolucije uopće moguće ili su nepovratni relikt? Što je teatru još preostalo? Thomas Ostermeier je baš ovih dana u Beogradu, na Bitefu, rezignirano rekao da kazalište postaje sve nemoćnije pred desničarskim ludilom i da nam preostaje samo da svi izađemo na ulice.

MAGELLI: Ja to isto mislim, ali za razliku od Ostermeiera kojeg i dobro poznajem, ja to već jako dugo govorim, ha, ha… Da, kazalište više ne može dizati nikakvu revoluciju. Kao Talijan imam to povijesno pamćenje da je kazalište u 19. stoljeću moglo dizati revolucije. Podsjećam vas da su u vrijeme Risorgimenta, revolucionarnog pokreta za ujedinjenje Italije, po ulicama bacali letke s pokličima “Viva Verdi!”, što je bila lozinka za “Viva Vittorio Emanuele Re D’Italia!” kojom se prizivalo talijanskog kralja. Kazalište je tada bilo jedini medij, jedini prostor masovnog okupljanja. U početku 20. stoljeća, pojavom radija kao novog medija, kazalište više nije bilo jedini medij. Nego je postalo mjesto gdje se okupljaju intelektualci. Ono što kazalište može, jest da se mi sami kroz njega mijenjamo, mi koji ga činimo. Može revolucionirati nas same. Ali, od pojave radija, pa televizije, sve do današnjeg interneta, nema više taj masovni utjecaj, ima samo elitniji utjecaj. A revolucije elita ne diže. Bez masovne podrške, revolucije se ne dižu. Dakle, i ja mislim da moramo izaći na ulice, ali s kim? S ovima koji idu gledati izloge? Da im razbijamo izloge dok ih gledaju, ha, ha, ha…

TELEGRAM: Vi ste se u ahasverskim lutanjima nekako najviše zadržali u Hrvatskoj, a nije to baš zemlja po mjeri vašeg slobodoumnog svjetonazora. Otkud taj paradoks?

MAGELLI: Paradoks je, možda… Znate, ja imam tu u Dalmatinskoj u Zagrebu jedan mali stančić koji je zapravo jedna biblioteka…

TELEGRAM: To je onaj ugodni logor?

MAGELLI: Ha, ha, da… Baš je ćelija, ha, ha… Imam privilegiju da puno radim po svijetu. Proveo sam i kao direktor teatra šest-sedam godina u svojoj Toscani, puno sam radio po Južnoj Americi i po Njemačkoj, ali imam i privilegiju da se u Hrvatsku stalno vraćam i odlazim. Još od 1987. kad sam se tu nastanio dok sam režirao otvaranje Univerzijade, meni je Zagreb postao jedna od najbitnijih stanica mog života… Ali, ipak ga ne bih mogao izabrati kao stalno mjesto boravišta.

TELEGRAM: Imate dugu i plodnu karijeru. Što biste još htjeli režirati? Ovog ljeta prvi put ste se prihvatili “Hamleta”… Dakle, ima li još neistraženih teritorija?

MAGELLI: Volio bih još preispitati Pirandella, mislim da još uvijek nisam dovršio neke poslove oko antičke dramaturgije, grčki i rimski teatar… Osim toga, jako me zanima rad s novom generacijom mladih dramatičara i dramaturga. Detektiram stalno, u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, ima dosta mladih koji me zanimaju. Također i u Njemačkoj. Recimo, novi šef dramaturga u bečkom Burgtheateru Alexander Kerlin, radio sam njegovu “Elektru” u Dortmundu, sad je došao u Beč…

TELEGRAM: S novim intendantom Martinom Kušejem u ekipi?

MAGELLI: Da, tako je. A Kay Voges, kojeg smatram jednim od najzanimljivijih europskih redatelja, sad je došao na čelo Volkstheatera u Beču, a ja ću tamo raditi u lipnju… Dakle, ima jedna plejada jako zanimljivih dramaturga s kojima ću raditi. I sad pri kraju života htio bih se upustiti u neke osobne projekte, da možda iskoristim teatar kako bih mogao pričati o nekim svojim životnim iskustvima.

TELEGRAM: A kako je sa složenim odnosom redatelj-glumac? Nakon svih tih godina, ima li tu još tajne?

MAGELLI: Gledajte, radio sam u Rijeci jednu jako zanimljivu predstavu, žao mi je da nije nikada prikazana u Zagrebu, bila je financirana od Europske zajednice. Radio sam s pet različitih manjinskih kazališta Europe. Pirandella…

TELEGRAM: “Gorske divove”?

MAGELLI: Tako je. Igralo se na pet jezika, pet različitih glumačkih senzibiliteta i kultura. Naravno, glumac je ključ za razumijevanje naroda i prostora u kojem djeluje. Raditi s pet različitih “kreatura”, da tako kažem, ha, ha, ha… ljudi drugačijih senzibiliteta, bila je velika lekcija za mene. Neizmjerna je radoznalost da se upoznaju te duševne strukture koje glumac nosi. Oni su ipak kompleksne duše koje se neprestano mijenjaju, tako da jedva stižete saznati što u toj njegovoj škatulji ima.

TELEGRAM: I ta radoznalost vas očigledno ne pušta?

MAGELLI: Ne, nikad! Bez obzira na generacije. Zato što i kada radite s klincima, s mladim ljudima, tri godine kasnije više nisu isti. Glumac je biće koje je neprestano u pokretu, koje neprestano mijenja svoj unutarnji pejsaž.

TELEGRAM: U vašim predstavama smrt je uvijek nekako artificijelna, erotski čulna. Još se sjećam Euripidovih “Feničanki” 1987. u Dubrovniku i prekrasnog nagog tijela Snežane Bogdanović dok kao Menekej odlazi u bijelu sočnu smrt… Kako se privatno odnosite prema smrti?

MAGELLI: Sad u ovo doba života na smrt gledam kao na logičnu stvar. Isto kao i u mojim predstavama…

TELEGRAM: Logično lijepa smrt?

MAGELLI: Da, ha, ha!

 

TELEGRAM: Inače, Euripidovom “Helenom” s fenomenalnom Mirom Furlan, 1990. ste u Splitu odvažno govorili o tome da se ratovi vode zbog opsjena… Nadolazeći krvavi balkanski ratovi tada vas nisu demantirali, naprotiv.

MAGELLI: Ja sam kako znate bio opsjednut tom ratnom trilogijom, prvo su bile “Feničanke” 1987. na Dubrovačkim ljetnim igrama, zatim 1988. “Elektra” i 1990. “Helena” na Splitskom ljetu. “Helena” priča o trikovima pomoću kojih se vodi rat. I ono što nikako ne mogu vjerovati da u ovim krajevima rat još završio nije. Rat je još uvijek predmet diskusije i opterećenja, nakon trideset godina skoro. Drugi svjetski rat je ostavio 80 milijuna žrtava i pet godina nakon rata su se u Rimu sastali ljudi koji su bili neprijatelji, Talijani, Nijemci, Francuzi i Belgijanci i stvorili su temelj Europske unije. Dakle, idemo dalje, kad će to biti?

TELEGRAM: Sjajni srpski književnik Vladimir Arsenijević jednom je rekao da su petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata već nastali Beatlesi, a mi nikako da svoje Beatlese dočekamo. Kad će Beatlesi, pobogu?

MAGELLI: E, upravo tako. Ja se isto to pitam.