Patrik Lazić jedan je od najperspektivnijih mladih redatelja u regiji. Pričao nam je o životu u Beogradu i svojoj hit predstavi

Beogradsko dramsko pozorište nedavno ga je nagradilo za režiju Matišićevih 'Finih mrtvih djevojaka'

ZADNJA IZMJENA: svi 23, 2020
Foto: Ida K. Rosanda

Za Patrika Lazića prvi put sam čuo prije sedam godina. Srčano je smatrao školu hramom znanja i ljubavi. U pulskoj gimnaziji koju je pohađao, počeo je raditi predstavu “Iskorak” o ljubavnoj vezi dviju mladih djevojaka. I kako to već biva u našoj lešini od zemlje, oni koji bi mudrim, osjetljivim i hrabrim mladim ljudima poput Patrika morali davati podršku, baš oni im zlurado podmeću noge. Direktorica je temu predstave podlački etiketirala “neprimjerenom“ za školu i zabranila njen daljnji rad.

Srećom, pulska udruga Čarobnjakov šešir tada je Patrikovoj glumačkoj družini ustupila prostor za probe, a Kazalište Dr. Inat uključilo se kao partner, dajući im neophodnu logistiku, i predstava je izašla. Na blogu Civilka tada sam pisao o toj važnoj Patrikovoj gesti društvene bitke za potlačene: „Vjerujem da ćemo još puno čuti o Patriku Laziću. Naravno, ostane li uopće u ovoj zagušljivoj zemlji.“

O Patriku zaista i dalje primamo fantastične vijesti. Danas je ovaj 24-godišnjak diplomant režije beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti, jedan od najperspektivnijih mladih redatelja u Srbiji i regiji. Za režiju Matišićevih “Finih mrtvih djevojaka“ (njegov diplomski projekt) krajem veljače je nagrađen godišnjom nagradom uglednog Beogradskog dramskog pozorišta.

TELEGRAM: Već u osnovnoj školi radili ste angažirane predstave o holokaustu. Dok se u toj dobi mnogi klinci prenemažu ili dosađuju po instagramskim profilima, vi ste imali drukčije porive. Nije baš tipično?

LAZIĆ: Možda nije tipično, a možda samo premalo posvećujemo pažnje uspjesima mladih pa nam se čini da nas je preplavila isključivo Instagram omladina. Iz te iste škole koju ste spomenuli potekli su, na primjer, i neki mladi ljudi koji su nedavno pokrenuli start-up kojim će moći očitavati aktivnosti ljudskog mozga i mislima pokretati stvari, Toni Nežić je nedavno na sceni milanske La Scale nastupao u Verdijevom “Rigolettu“, jedan drugi dečko je osvojio zlato na međunarodnom turniru prirodoslovaca…

A to sve i dalje govorim samo o svojim sugrađanima, gdje bismo tek došli da krenemo nabrajati uspjehe mladih u cijeloj državi?! Postoje pametni i ambiciozni mladi ljudi, ali o njima se rijetko piše i oni nažalost nikada neće biti “influenseri“ sa stotinama tisuća pratioca jer su ta mjesta zauzeta kojekakvim ličnostima upitnog morala i još upitnije inteligencije.

TELEGRAM: Radeći 2013. u pulskoj gimnaziji predstavu o gej ljubavi i homofobičnoj netrpeljivosti, naletjeli ste na profesorsko odbacivanje. Iako ste tada bili u tinejdžerskoj dobi, niste se pokolebali. No, da li je to bio udarac i strašno razočarenje u one koji bi se morali brinuti o hrabrenju empatije a ne o hrabrenju mržnje?

LAZIĆ: Mržnja je kod nas jedina konstanta, trebalo bi ju konačno staviti u Ustav pa da jednom zauvijek pokažemo pravo lice i prestanemo se pretvarati oko europskih vrijednosti. Pa evo, sjetimo se događaja u Imotskom gdje su u vrijeme poklada zapalili lutku gej para s udomljenim djetetom. Nekoliko je tu zabrinjavajućih stvari, prva je što znamo koga predstavljaju lutke i na koji se to konkretan par odnosi jer su zadnjih mjeseci bili medijski eksponirani u svojoj borbi za jednakost. Dakle, pučka fešta se pretvorila u linč konkretnih osoba i pitanje je tko bi sutra bio odgovoran da se tim momcima nešto stvarno dogodi.

Druga stvar je da jedan visoki dužnosnik kaže da su te poruke glas naroda koji kroz humor šalje poruku političarima i oni to trebaju znati prepoznati kao volju naroda. Što je točno tu poruka?! Tko ti smeta, zapali ga? To je isti onaj mentalitet koji se povampirio devedesetih i koji se i dalje sustavno održava na stand-by da bi se, ako zatreba, mogao ponovno aktivirati. A to je strašno znati. I treće, ono najgore o čemu često govorim još od tog gimnazijskog slučaja, nije tu pitanje samo homofobije već toga da se naš fokus mržnje stalno pomiče, ali nam je konstantno potrebno da nekoga mrzimo.

Nemojmo se lagati, pa većina nacije, više ili manje prešutno, podržava to spaljivanje. Crkva i dalje drži monopol na sve važnije odluke u državi. Ponadao sam se, kada je krenula ova epidemija, da su konačno izmilili neki stručni ljudi koji imaju sposobnost brinuti o našoj sigurnosti, neki ministri kojima je narod počeo vjerovati, ali je i to sada palo u vodu sa slučajem hvarske procesije kao i izvjesnim don Josipom Delašem. Njegova družba vjernika i on su valjda prvo izmolili krunicu i pružili si ruke uz ono “mir s tobom“ a onda novinarku fizički napali i prikliještili joj ruku. Naličje Hrvatske ispostavilo se isto kao lice.

TELEGRAM: Je li vas tadašnji rad na predstavi “Iskorak“ definitivno usmjerio prema redateljskom zanatu?

LAZIĆ: Je. To je bila dobra predstava jer je, što se kaže, došla iz želuca. Mojeg i te malobrojne ekipe koja je ostala. Pretvorili smo ljutnju i prkos u kreativnu snagu i shvatio sam da se tako lakše podnosi život. Mislim da na tome počiva dobra umjetnost. Na besramnom i beskompromisnom izbacivanju vlastite boli, frustracija, patnji i dilema pred publiku. Tek tada to može biti nešto važno što zaslužuje biti na sceni, ostalo je samo izigravanje kazališta.

TELEGRAM: U čijoj ste klasi diplomirali na beogradskom FDU? Ima li na tamošnjoj katedri režije i dalje onog drevnog uzbuđenja od upijanja znanja i vještina u majstorskoj radionici?

LAZIĆ: Imao sam tu sreću upisati i diplomirati u klasi jednog od posljednjih majstora o kojima govorite, kod Egona Savina. Naše studiranje kod njega bilo je svladavanje osnova zanata režije, a na nama je ostalo da sami otkrijemo što ćemo s tim znanjem. Akademija ni ne treba više od toga dati, a beogradski Fakultet dramskih umjetnosti, uz sve objektivne i manje objektivne kritike, i dalje je kvalitetna državna škola koju je teško upisati, ali u kojoj najbolji kandidati kad tad prođu. I nauče ako žele učiti.

Foto: Drafana Udovičić

TELEGRAM: Kakav je bio vaš prvi susret s Beogradom – ludom, energičnom, šarmantnom i kaotičnom metropolom? Kakva iskustva nosite?

LAZIĆ: Beograd je pun proturječnosti, ali valjda baš zbog toga toliko šarmantan. Iako sam tamo došao kao stranac, nisam se nikada tako osjećao. Nažalost, zadnjih je desetak godina, kao uostalom i cijela Srbija, u rukama potpuno destruktivne vlasti poslije koje će malo toga ostati. U Srbiji je na snazi bio policijski sat, novinari više ne smiju fizički prisustvovati konferencijama za medije nacionalnog stožera tobože da bi se smanjila mogućnost širenja zaraze, a jedna je novinarka uhapšena jer je pisala o lošem stanju bolnice.

Proglašavanje izvanrednog stanja samo je poslužilo za legaliziranje onoga što Srbija živi već skoro deceniju – samovlasti jednoga čovjeka. Neke stvari doista tonu u nepovrat i bit će potrebno jako puno vremena da se Srbija oporavi od srpskih “naprednjaka“. Ako poslije njih, nekoga uopće bude tamo. Njihova je nesreća što i dalje čekaju na otvaranje tih famoznih europskih vrata i s razlogom ih vlast odškrinjava tako sporo.

Naša je pak sreća što su se ista otvorila. Svi govore o iseljavanju kao o nečem negativnom, ja mislim upravo suprotno, da više nismo sudbinski zarobljeni tamo gdje smo rođeni i da možemo okrenuti leđa istim ljudima koji se već trideset godina smjenjuju na vlasti i poigravaju našim životima. Pa onda kad ostanu sami, i naši i njihovi, neka se među sobom dijele i mrze i nek’ igraju svoje bolesne igrice moći.

TELEGRAM: Još za vrijeme studija dobili ste šansu režirati nekoliko profesionalnih i zapaženih predstava. Nije lako izboriti se u jakoj konkurenciji?

LAZIĆ: Nije, kao i u svakom poslu. Pogotovo je teško premostiti tu crnu rupu između kraja studija i ulaska u profesiju. Mnogi se u toj rupi izgube. Ja sam imao sreću nekako bezbolno prijeći s fakulteta u kazalište jer sam dobio priliku svoju diplomsku predstavu „Fine mrtve djevojke“ postaviti u profesionalnim uvjetima najstarijeg gradskog kazališta u Beogradu, Beogradskog dramskog pozorišta. Ali pitanje je što sada dalje?

Neminovno je da nam poslije ove situacije slijedi duboka financijska kriza koja će zasigurno prvo pogoditi kulturu, koja je već godinama najmanje važna i gdje se uvijek prvo reže. Plašim se kako će izgledati svijet poslije ove epidemije, ne zato što mislim da će doći do velikih promjena, nego baš zato što mislim da neće. Volio bih vjerovati da dolazi vrijeme veće solidarnosti, istinske globalne suradnje koja će ubuduće spriječiti pandemije kao i da ćemo osvijestiti koliko smo štete nanijeli prirodi i početi mijenjati navike.

Volio bih vjerovati da više nikada i nigdje na vlast neće doći profil osobe koji će izjaviti da je sto tisuće mrtvih okej zarad očuvanja ekonomije. Ali sumnjam u to. Mislim da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali, još luđe, ubrzanije i surovije ne bi li opet došli do tog idealnog ekonomskog rasta. Ionako ova kriza nije pokazala nikakvo novo lice, bahati su postali još bahatiji, humani još humaniji.

TELEGRAM: Kad ste prvi put gledali Matanićev film „Fine mrtve djevojke“? U vrijeme premijere još ste bili dijete…

LAZIĆ: Jesam, 2002. godine, kada je izašao film, ja sam kretao u osnovnu školu. Gledao sam ga dosta godina kasnije, kao srednjoškolac s ekipom s kojom sam radio predstavu “Iskorak“. Poslije toga smo unajmili neki kombi i zajedno išli na premijeru predstave u zagrebačku Gavellu koja se baš tada davala kada smo i mi radili. Nekako smo valjda svi osjetili trenutak da se treba baviti tom temom, da se nešto sprema. To je bilo neposredno pred referendum o definiciji braka.

Gledajući film pa predstavu, pomislio sam da bih takvo nekakvo kazalište i ja volio jednom praviti, tim se temama baviti, s tom oštrinom… Zato sam osjetio da trebam diplomirati baš tim tekstom kako bih napravio stvar koja će zaista biti pokazatelj toga kakvo kazalište želim raditi u budućnosti. Duhovito, a ubitačno precizno u kritici društvenih anomalija. Mislim da naša publika kroz humor puno brže i lakše shvaća stvari, mi se volimo smijati na svoj račun, smijati se svojoj nesreći. To smo pokazali i u ovoj epidemiji.

Komedija nije smatrana nižim žanrom jer ju je lakše pisati, nego jer je uvijek bila opasna po sistem upravo zbog toga što se može narugati i tako preciznije kazati istinu. Naravno, govorim o pametnom korištenju komedijskih sredstava, a ne o jeftinim komedijama koje nemaju nikakav viši cilj od zabave.

Jeftinoću ne uzrokuje žanr, nego ono kako ga tretiramo i čime se njime bavimo, govorim o tematici, ideji pa i ukusu. Zato samo uzeo raditi dramu Mate Matišića, jer se on mudro koristi komedijom, a i kad pribjegne populističkim sredstvima, zna u njih zapakirati krucijalna društvena pitanja, proturiti nam ih. Zabavlja te, nasmijava, nisi ni svjestan kad si mu dozvolio da ti dođe do pleksusa i u njega te mlatne.

TELEGRAM: Matišićeva drama o klaustrofobičnoj mržnji danas je još aktualnija. Kakve su bile reakcije beogradske publike?

LAZIĆ: Redatelj Marko Misirača i ja smo, sezonu za sezonom, on “Ničijim sinom“, ja “Djevojkama“, upoznali beogradsku publiku s Matišićem, premijerno izveli njegove tekstove u Srbiji koji se evo igraju s velikim uspjehom i kod publike i kod kritike. Zaista su, bez pretjerivanja, prigrlili i prepoznali Matišića kao svog pisca, prihvaćajući njegov britki humor iz istog razloga zbog kojeg kažete da je drama danas aktualnija nego prije. Ne zbog homofobije, nego jer je u tom tekstu obrađen opći princip djelovanja naših balkanskih društava.

TELEGRAM: Kako komentirate da je netrpeljivost na ovim našim balkanskim prostorima danas još više pomahnitala?

LAZIĆ: Nesretna i neispunjena masa, siromašna i materijalno i duhovno, zatrovana jeftinim porivima nacionalizma i pogrešno protumačene vjere, u svakodnevnoj strepnji za vlastitu egzistenciju, spaja se u divlji čopor i detektira najslabijeg neprijatelja na kojemu može ispoljiti svoju nagomilanu frustraciju. Pa to imate i u teoriji agresije u psihologiji – nagomilane frustracije kad tad moraju puknuti i na nekoga se strovaliti svom svojom silinom. To je naše društvo već desetljećima. Tempirana bomba koja svako toliko pukne. A kad pukne bolje da si što dalje.

TELEGRAM: Matišić ima fantastično oslikane heroine. Volite kao redatelj ulaziti u srca ženskih lica?

LAZIĆ: Nisam o tome razmišljao tako odvojeno. Ali jesam o tome koliko Mate piše sočne likove. Ne bismo ih možda nazvali herojima i heroinama, ali ih glumci naprosto obožavaju. Toliko ima materijala za igru i prisustvovao sam tome koliko su glumci s radošću gradili taj svijet i milje.

TELEGRAM: Da li ste već morali učiniti i neke kompromise ili se i dalje uspijevate baviti tekstovima kojima želite? Primjećujem da ne odustajete od angažiranog teatra.

LAZIĆ: Postoje razne vrste angažiranosti u teatru i svako dobro kazalište je u nekom pogledu angažirano, aktualno, živo. U opasnosti od cenzure na koju vjerojatno aludirate, ili još češće autocenzure, je politička angažiranost. Ja mislim da se ne bavim politički angažiranim kazalištem, iako bi u najširem smislu sve moglo ići pod politiku.

Moja angažiranost je više u vraćanju čovjeka humanosti, podsjećanju na to da nismo životinje, već misleća samostalna bića. Da nas nedostatak ljubavi i ispunjenosti u vlastitim životima neminovno vodi u ogorčenost i mržnju koja onda nepovratno melje i nas i sve oko nas.

U osuđivanju svega onog “palanačkog“ u našem mentalitetu, u tome da radije živimo tuđe živote jer od naših, tako dosadnih i nezanimljivih, bježimo, da se definiramo nasiljem i ruganjem, da izopćavamo svakog tko ne prihvaća dogovorena pravila, da robujemo nametnutim doktrinama u strahu od kojekakvih posljednjih i strašnih sudova. Nema posljednjeg suda, ima samo ovaj život sada i ovdje. I treba ga živjeti. Ako dobro parafraziram Nietzschea.

TELEGRAM: Vjerujete li, dakle, u terapeutsku ulogu teatra?

LAZIĆ: Da, vjerujem. Jer sam prisustvovao predstavama koje su djelovale terapeutski, nije nikakva teorija u pitanju već proživljeno iskustvo. Od svojih je početaka kazalište bilo važno za društvo i postavljalo prava pitanja o svojem identitetu. Pogledajmo samo antičke drame, pa većina njih je kroz mitsku građu ozbiljno propitivala i kritički sagledavala svoje vrijeme.

Kazalište više nije tako omasovljeni medij kao prije 2500 godina, ali mu je zadatak ostao isti. Tolike smo knjige pročitali o toj famoznoj katarzi, pa ipak je možda ne možemo najbolje objasniti riječima, ali smo je u kazalištu doživjeli i vi i ja. I zato imamo pravo vjerovati i težiti tome da i naše predstave daju gledaocu nešto katarzično i terapeutski. Samo da nam dozvole da se vratimo u živi kontakt s gledateljem, jer online kazalište –iako pohvaljujem inicijativu koja ima simboličku vrijednost- ipak nije i ne može se zvati kazalištem.

Davor Špišić
Telegram autor
91 članak Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program