Kultura

Piše Rajko Grlić: velika priča o Branku Baueru, blagom gospodinu koji je sjajno pričao filmove i prezirao nacionaliste

Prije 100 godina rodio se Branko Bauer, moja najveća slabost među hrvatskim režiserima

FOTO: Telegram ilustracija

Branko Bauer nikada nije dobio, pa čak ni približno, mjesto koje zaslužuje u takozvanom korpusu nacionalne kinematografije. Ovih nekoliko riječi skromni su pokušaj da se na stotu godišnjicu rođenja, datuma kojeg se hrvatski film i njegove institucije nisu sjetile, ta nepravda barem na trenutak ispravi

Navršava se sto godina od rođenja Branka Bauera, filmskog režisera, gospodina, Dubrovčanina po rođenju, Zagrepčanina po životnom opredjeljenju. No, da krenem od početka.

Kao svaka epska priča, tako i hrvatski film, koji je prve korake napravio tek nekoliko godina prije no sto je prohodao Branko Bauer, satkana je od bezbroj imena i sudbina. Za mene osobno, kao nekoga tko je u njemu pedeset godina, taj pojam obuhvaća sve ono sto je snimljeno na tlu današnje Hrvatske ili su negdje drugdje snimili njeni građani, bez obzira na to kada je film proizveden, tko ga je, i u kojem političkom sistemu, proizveo.

Tako gledano faktografska povijest hrvatskog filma glasi: prva filmska projekcija u Hrvatskoj održana je u Zagrebu 8. 10. 1896.g. Alexandre Promio snimio je 1898. g. u Puli i Šibeniku manevre austrougarske mornarice i to su danas najstarije sačuvane snimke nastale na ovim prostorima. Prvi igrani film “Brcko u Zagrebu” Arnosta Grunda proizveden je 1917., dok je Hrvatska bila u sklopu Austro-ugarske monarhije. Izgubljen je, kao uostalom i svi hrvatski igrani filmovi proizvedeni između dva svjetska rata.

Vrijedan dokument i izvor informacija

Prvi sačuvani dugometražni igrani film “Lisinski” Oktavijana Miletića produciran je 1944. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a prvi u sklopu Federativne Narodne Republike Jugoslavije “Slavica” Vjekoslava Africa 1947. Prvi igrani film u samostalnoj Republici Hrvatskoj bio je moj “Čaruga” 1991. Njega su prvo proglasili zadnjim jugoslavenskim da bi desetak godina kasnije uznapredovao do časne titule prvog hrvatskog. Od tada do danas, u ovih trideset godina nove države, snimljeno je preko stotinu dugometražnih igranih filmova.

Između svih ovih datuma smjestilo se dakle stotine i stotine igranih, tisuće i tisuće dokumentarnih kao i nekoliko stotina crtanih i eksperimentalnih filmova. Svaki od njih, a među njima se krije nekoliko desetaka izuzetnih filmova, nadasve je vrijedan dokument i izvor informacija o ovom prostoru, od onih o etnografiji svakodnevnog života pa sve do onih koje nam kazuju kako su se manifestirale ideologije pojedinih razdoblja.

Zašto nacionalisti ignoriraju kulturu?

Privatnik koji drži “Jadran film”, i to izgleda bez ikakve pravne osnove jer filmovi kao i autorska prava uopće se ne spominju u pretvorbenom ugovoru, prisvojio je veliku većinu filmova snimljenih od 1947. do 1990. “Kako je Grubišić postao vlasnik Jadran filma zna samo on, Miroslav Kutle i dragi Bog.” napisao je Dario Juričan. A taj, ne samo da ne brine o tim filmovima nego ih uokolo krčmi dok oni, jer to je sudbina celuloida, nezaustavljivo propadaju, blijede, jednom riječju nestaju. Svi hrvatski ministri i ministrice kulture u zadnji tridesetak godina pravili su se i još uvijek prave da jednostavno ne vide taj zločin.

Nikada neću shvatiti, zašto nacionalisti ne brinu o nacionalnoj kulturi? Možda zato što sada, kada su otplesali svoj dance macabre nad Hrvatskom, pokrali je, zagadili korupcijom i primitivizmom, njima, a to za njih znaci svima, vise i ne treba kultura, pogotovo ono sto spada u njenu prošlost. Točnije rečeno ne treba im prošlost kako bi mirno mogli živjeti u svojoj sadašnjosti, u “najboljem od svih svjetova”.

Pitanje vjerodostojnosti jedne kinematografije

No, da se vratim tako kuda sam krenuo. Pitanje vjerodostojnosti jedne kinematografije počiva upravo u tom svjedočenju i bilježenju a zatim i čuvanju tog dokumenta. Jer svaka kinematografija pred poviješću odgovara na nekoliko pitanja; da li su njeni filmovi, svaki zasebno kao i u zbiru, ostavili trag o životu pojedinca i društva u kome su nastali i da li će oni jednoga dana nešto moći kazati onima koji dolaze?

Kada vođeni tim pitanjima krenemo kroz povijest hrvatskog filma odmah ćemo, prije bilo koga drugoga, naići na ime Branka Bauera. Taj dostojanstven i nadasve blag gospodin koji je zaista znao raditi filmove, bio je i ostao moja najveća slabost među hrvatskim režiserima. Filmove je pričao sigurno, mirno, s velikim osjećajem za prostor, dubinsku mizanscenu i dramu lica.

Otežavajuća mu je okolnost bila sto je vrlo rano shvatio da film nije samo lokalna igračka. Prezirao je vlaškouličance, nacionaliste, lokalne genije. Radio je s najboljim scenaristima, glumcima i produkcijama iz tadašnje Jugoslavije. Kad mu nisu dali raditi u Zagrebu, a to je bilo mnogo češće i mnogo okrutnije no što se misli, odlazio je u druge sredine i tamo, ili uz njihovu pomoć ovdje, radio svoje filmove.

Usamljeni igrač koji nikom ne pripada

S takvim, hrvatskoj filmskoj historiografiji ne pretjerano milim vrlinama, Branko Bauer nikada nije dobio, pa čak ni približno, mjesto koje zaslužuje u tzv. korpusu nacionalne kinematografije. Bio je i ostao “maverick”. A to je riječ kojom se na filmu označuju samo veliki i nadasve samotni majstori zanata. Usamljeni igrači koji nikome i nigdje ne pripadaju i za to plaćaju visoku cijenu. Snimio je trinaest igranih i bezbroj dokumentarnih filmova.

Kada tih trinaest filmova poredamo po vremenu kojim se bave, a ne po vremenu nastanka, vrlo jasno razaznajemo što se događalo na ovim prostorima u širokom vremenskom rasponu od pedesetak godina. Izdvojimo li iz toga samo dva vremenska bloka, ono ratno i poratno, shvatiti ćemo koliko su Bauerovi filmovi ne samo dobri filmovi već i nadasve vrijedni dokumenti.

O tragediji rata Bauer u njima priča kroz vizuru malih ljudi. Kod njega ni pobjednici ni poraženi, ni krvnici ni žrtve, nisu crno bijeli. Oni su, bez obzira na rolu koju su preuzeli, lica od krvi i mesa. Zato, ako Vas stvarno zanima što se ovdje događalo tijekom Drugog svjetskog rata, mimo onoga sto piše u povijesnim knjigama, pogledajte: “Ne okreći se sine” (1956), “Nikoletina Bursać” (1964), “Zimovanje u Jakobsfeltu” (1975), “Salaš u Malom Ritu” (1976).

Djela duboko utkana u hrvatski film

A ako želite znati kako se živjelo u onome sto se danas s blagim prezirom nazivlje “vremenom poratnog komunizma”, pogledajte njegove briljantne drame, melodrama i komedije; “Samo ljudi” (1957), “Tri Ane” (1959), “Martin u oblacima” (1961), “Prekobrojna” (1962), “Licem u lice” (1963).

Mnoge od tih filmova Bauer je snimio van Hrvatske ali oni su duboko utkani u hrvatski film, i vjerojatno, kao pojedinačni opus, njen najvredniji dio. Njegov prijatelj Milan Gavrović zapisao je povodom Brankove smrti: “Na pitanje zašto su ga toliko zvali da radi izvan Hrvatske, odgovarao bi: “Zato sto su znali da ću im napraviti dobar film.” A zašto nije radio u Hrvatskoj: “Zbog istog razloga.” odgovarao bi sa smješkom”.

U spomen na njega jedno malo kino u Istri, ono u Motovunu, s ponosom nosi njegovo ime. To, i jedna cehovska nagrada, sve je cime ga se hrvatski film danas sjeća. Ovih nekoliko riječi skromni su pokušaj da se na stotu godišnjicu rođenja, datuma kojeg se hrvatski film i njegove institucije nisu sjetile, ta nepravda barem na trenutak ispravi.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu