Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pogledajte prvi ruski znanstveno-fantastični film ikada napravljen

'Aelita: kraljica Marsa' klasično je djelo koje je inspiriralo nebrojene kasnije filmaše

ZADNJA IZMJENA: lip 28, 2015

Usprkos tome što je politička vrhuška Sovjetskog Saveza tijekom njegovog postojanja vršila represiju nad mnogim velikim piscima i filmašima, u najvećoj su nekadašnjoj socijalističkoj državi svejedno stvorena mnoga antologijska djela umjetnosti 20. stoljeća. Na primjer, danas smo itekako sretni što imamo ‘Majstora i Margaritu’ Mihaila Bulgakova, veličanstven roman koji nije bio objavljen za autorovog života, te su dugo bile dostupne samo iskasapljene i cenzurirane verzije ili nepouzdani samizdati. Slična je sudbina zamalo snašla prvi ruski znanstveno-fantastični film ‘Aelita: kraljica Marsa’, nijemo ostvarenje iz daleke 1924., koje je inspiriralo klasike poput ‘Metropolisa’ Fritza Langa ili ‘Flasha Gordona’. ‘Aelita’ je zainteresirala i hrvatske stvaraoce – potaknuti ovim primjerom, Andrija Maurović i Krešimir Kovačić kreirali su jedan od prvih svojih zajedničkih stripova, nezaboravnu ‘Ljubavnicu s Marsa’. Ukratko, ‘Aelitin’ bogati kinematografski vokabular znatno je utjecao na većinu kasnije (ne samo) filmske znanstvene fantastike.

Ambivalentan odnos prema revoluciji

Film je režirao Jakov Protazanov u futurističko-konstruktivističkoj maniri koju je poslije preuzeo Fritz Lang. ‘Aelita’ pripovijeda o Losu, zemaljskom inženjeru koji je konstruirao svemirski brod i otputovao na Mars, gdje se zaljubio u njegovu kraljicu. Siže u cjelini pokazuje da mu Lang mnogo duguje, jer uključuje i despotskog vladara Marsa, Aelitinog oca, koji beskrupulozno iskorištava ploretarijat svog planeta. Kritičari su film opisali riječima “klasna borba zalazi u dubine svemira” i zaista, on prikazuje vanzemaljsku revoluciju veoma nalik na onu zemaljsku, Oktobarsku.

Jedan od razloga zašto film nije bio po volji Komunističke partije u narednim desetljećima jest njegov ambivalentni odnos prema revolucionarnoj politici, izražen portretiranjem Losa kao nezadovoljnog intelektualca, što su primijetili već i onodobni kritičari. Aleksej Tolstoj, autor romana po kojem je napravljen film, imao je mnogo manje prigovora. Nakon povratka iz kratkog egzila u Europi, taj daleki rođak Lea Tolstoja i Ivana Turgenjeva primio je čak tri Staljinove nagrade, no suvremenici su ga s jedne strane opisivali kao cinika i oportunista suprotstavljenog Staljinu, dok su njegovi prijatelji s druge strane tvrdili da je uvijek bio lojalan diktatoru i partiji.

Film ispred svog vremena

Dvadesetih godina ‘Aelita’ je oduševljavala svoju ranu publiku. Napokon, bio je to jedan od prvih dugometražnih filmova o svemirskim putovanjima, koji je običnim Rusima omogućio da zamisla kakva bi mogla biti bliska budućnost sovjetske tehnologije, što se sa stvarnim svemirskim istraživanjima na koncu i dogodilo. Ipak, kritičar i teoretičar Andrew Horton je u svom opsežnom eseju o ‘Aeliti’ napisao da to nije u potpunosti znanstveno-fantastični ni pro-revolucionarni film. Sovjetski filmaši su pak smatrali da Protazanova adaptacija Tolstojevog romana ne samo da nije sasvim uspjela kao apoteoza revolucije, nego i ulazi u problematičan kontinuitet buržujske kinematografije carskog doba, što je u doba socijalističkog realizma i radikalnih montažnih eksperimenata Džige Vertova bila ozbiljna optužba.

Danas je ipak jasno da je ‘Aelita’ bila film ispred svog vremena i uistinu klasik rane filmske znanstvene fantastike, prvenstveno zbog maštovite upotrebe tehnologije, kostimografije i scenografije. Možda bi ‘Aelita’ zbog svog oponiranja partijskim dogmama zauvijek nestala da nije toliko zaintrigirala zagrižene filmofile. Upravo stoga što je ideološki kontekst nastanka filma do danas izgubio na značaju, publika u njemu može uživati kao u vrlo zabavnom eksperimentu s filmskom tehnikom i međašu inspirativnom za gotovo sve značajnije ZF filmove koji su uslijedili poslije, od ‘Ceste prema zvijezdama’ iz 1957. (u priloženom linku) do remek djela poput ‘2001: Odiseje u svemiru’ velikog Stanleya Kubricka.

Izvor: openculture.com

Bojan Krištofić
Pisac, dizajner i ilustrator
141 članak Više o autoru
Više s weba