Pogledali smo 'Crveno nebo', dramu Christiana Petzolda nagrađenu Srebrnim medvjedom u Berlinu
Nakon hrvatske premijere na nedavnom Zagreb Film Festivalu, "Crveno nebo" prikazuje se u Kinoteci i Kinu Tuškanac.
Nešto nije u redu s motorom, kaže Felix, a mrzovoljni Leon sa suvozačkog sjedala odvrati da ništa ne primjećuje. Pojačava glazbu. Nekoliko trenutaka kasnije automobil stane, a još nekoliko iza toga, nešto ispod haube eksplodira. Ako ne žele s teškim koferima pješačiti više od deset kilometara, mladi prijatelji morat će prečacem kroz šumu. A noć se približava.
Od samog početka “Crvenog neba”, najnovijeg filma njemačkog redatelja Christiana Petzolda, najpoznatijeg predstavnika tzv. Berlinske škole, komično se isprepliće s prijetećom opasnošću koja se širi obližnjim šumama, opasnošću koja protagoniste brine znatno manje nego što bi trebala. Sve dok u zadnji čas ne budu spašavali živu glavu. Neće to, međutim, dođi odmah, i ništa spektakularno se u toj šumi neće dogoditi, iako će se Petzold nakratko poigrati s tom mogućnošću.
Nagrađen Srebrnim medvjedom za režiju
Kad se naposljetku dovuku do zgodne kućice smještene u šumi nadomak Baltičkog mora, Felixove obiteljske nekretnine, najneugodnije iznenađenje večeri bit će činjenica da u kući nisu sami. Njegova je majka u kuću pustila djevojku koju će isprva upoznati tek po neredu koji je ostavila u stanu, odnosno po buci koju radi po noći. To je problem zato što nisu došli na odmor, nego raditi na svojim projektima.
No, dok će se mladi fotograf Felix (Langston Uibel) u neočekivanom društvu sasvim dobro snaći, distancirani pisac Leon (izvrsni Thomas Schubert) iskoristit će svaku moguću priliku da bude iziritiran, unatoč tome što se od prvog trenutka zaljubio u njihovu privremenu cimericu Nadju (igra je šarmantna Paula Beer, stalna Petzoldova suradnica zadnjih godina, kako je to ranije bio slučaj s Ninom Hoss).
“Crveno nebo”, drugi dio Petzoldove planirane “trilogije o elementima”, inače nagrađen Srebrnim medvjedom na prošlogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, s jedne strane priča je o mladenačkoj nonšalantnosti, a s druge o nezdravoj samozaokupljenosti i egoizmu nezrelog umjetnika. Posve okupiran spašavanjem rukopisa koji je po svemu sudeći osuđen na propast, središnju će ulogu nedvojbeno preuzeti Leon, pa će upravo potonje teme dominirati radnjom. Ali pronaći će redatelj u svemu tomu dosta prostora za duhovite epizode.
Felix se lako prepušta distrakcijama
Dok čeka dolazak svog izdavača Helmuta (Matthias Brandt) sluteći što će mu ovaj reći, Leon konstantno odbija sudjelovati u zajedničkim aktivnostima (on je tip koji na plažu odlazi u dugoj crnoj trenirci, bez da ikad uđe u more), čitavo vrijeme prigovara i ostaje apsolutno slijep na sve što događa oko njega. Na sve osim atraktivne Nadje, s koje ne može skinuti pogled (i kojoj to nije promaknulo).
Iako bi Felix trebao pripremati portfolio za prijavu na umjetničku akademiju, što će bez većeg napora i uspjeti napraviti, on se prilično lako prepušta distrakcijama: kupanju na plaži, popravcima po kući i zgodnom spasiocu Devidu (Enno Trebs), ranije Nadjinom ljubavniku. Nakon što su Leona prve noći svojim putenim aktivnostima probudili Nadja i Devid, što je u njemu probudilo nezrelu, toksičnu ljubomoru, kasnije će to istim pothvatima ponoviti Felix i Devid.
Mladom piscu, koji bi trebao imati nešto izoštrenije oko za karaktere, ovakav će razvoj situacije doći kao potpuno iznenađenje – nije ni slutio kakve su Felixove ljubavne preferencije. Zapravo, čini se da im je osim umjetničkih ambicija malo toga zajedničko, a imajući u vidu Leonovo nepodnošljivo ponašanje, dobar dio vremena pitat ćemo se što je Felixu sve to uopće trebalo.
Tragedija se čini neizbježnom
Ljubazna i naizgled prostodušna Nadja, djevojka koja iz nekog razloga skriva svoje stvarne ambicije, i koje će poslije doći kao pravo iznenađenje, dobar dio dana prodaje sladoled na svom sezonskom poslu, dok će ostatak vremena posvetiti organizaciji njihovih malenih grupnih druženja. Za razliku od Felixa koji je (posve opravdano) izgubio strpljenje i okrenuo se drugim interesima, ona će pokušati trgnuti Leona iz njegovih opetovanih mizantropskih epizoda. Doduše, ne pomaže kad otvoreno kaže da mu je rukopis potpuno smeće, nakon čega se on do kraja povlači u sebe.
Zanimljivu, razmjerno duhovitu mladenačku dinamiku između otvorenog, raspoloženog trojca i izoliranog Leona poremetit će šumski požar koji je čitavo vrijeme bio realna opasnost koju nisu htjeli vidjeti. Od ispražnjenih lokalnih hotela do policijskih upozorenja i kontinuiranih nadlijetanja helikoptera, sve je oko njih, uključujući i (zastrašujuće predivno) užareno nebo jedne noći, ukazivalo da bi možda trebali biti u stanju pripravnosti. No, sve je drugo bilo važnije: daleke ambicije, bliske strasti, more, gulaš i sladoled.
Unatoč izvjesnoj pozadinskoj prijetnji, za koju osjećamo da će u jednom morati imati ulogu, najveći dio vremena “Crveno nebo” nešto je lakši, senzualniji film od dosadašnjih Petzoldovih uradaka, što je potencirano i obiljem impresivnih vizuala direktora fotografije Hansa Fromma, snimljenih mahom samo uz prirodno osvjetljenje.
Međutim, kad radnja uđe u zadnjih dvadeset minuta, a s neba poput snijega krene sipati pepeo okolnih izgorjelih šuma (u situaciji gdje naša ekipa nema ni automobil na raspolaganju), tragedija se čini neizbježnom.
Nespretni trenutak redateljske autosubverzije
Nema smisla otkrivati što se točno dogodi, ali vjerojatno ne škodi ako naznačim da je ključna scena zamišljena razmjerno neukusno i sladunjavo, pa i patetično do te razine da se doima kao redateljska autosubverzija, posve mimo tona ostatka filma. Ipak, riječ je možda i o (zanemarivom) detalju koji ne narušava nužno opći dojam “Crvenog neba”, glumački moćno izvedenog, u konačnici sasvim solidnog priloga Petzoldovoj filmografiji.
Kad vatrena stihija odradi svoje, Leon će konačno prihvatiti da njegov rukopis nije valjao i napisat će novi, upravo o događajima koji su se odvili na toj vikendici (kako to često biva s piscima, trauma će prerasti u građu za umjetnički čin). Taj kratki skok u budućnost, koji skriva još jedno iznenađenje, pokazat će da je Leon ipak sposoban napisati bolji rukopis, a možda i da nije posve beznadan slučaj u drugim aspektima života. Samo možda.
*Nakon hrvatske premijere na nedavnom Zagreb Film Festivalu, “Crveno nebo” prikazuje se u Kinoteci i Kinu Tuškanac (u zamjenskom prostoru kina Forum u Jarunskoj 2).