Pogledali smo 'Kraljevo' u Gavelli. Krešimir Dolenčić postavio ga je kao kabinet čudesa, predstavu kojoj se treba prepustiti

Baš tako bih opisala Gavellinu produkciju njegove drame “Kraljevo”, premijerno postavljenu ovog četvrtka u režiji Krešimira Dolenčića, kao punokrvan ekstatički karneval pokreta, zvuka, riječi i misli, žanrovsku mješavinu groteske, parodije, ljubavne, psihološke i socijalne drame i tragedije, uobličenu u neobuzdani apsurdistički erotsko-naturalistički kabaret, opojni hommage velikom Fricu.

Koloplet zbivanja

Kad je 1915. Krleža napisao ovu dramu, Europa je živjela najtežu godinu Prvog svjetskog rata, godinu najvećih i najkrvavijih bitaka, golemih gubitaka i patnje, s milijunima izgubljenih ljudskih života, godinu intenziviranja nemira i nezadovoljstava koji će uskoro u Rusiji dovesti do revolucije, u Hrvatskoj godinu u kojoj je humanitarnoj krizi pridodan rast političkih tenzija i jačanje nacionalnih pokreta za suverenitet od monarhije.

Stoga nije ni čudo da je na sav taj kaos svijeta Miroslav Krleža odgovorio ekspresionističkom dramom, ispisavši svojevrsnu osobnu viziju ugođaja Sudnjega dana, u kojoj dokida vrijeme i prostor kao realne kategorije – u “Kraljevu” nema logičke strukture radnje, jezik i dijalog preuzimaju asocijativnu ulogu, umjesto radnje i likova u fokusu teksta je ideja.

Sve se odvija simultano, u trenutku; atmosfera je pokretač i odrednica ponašanja likova. A atmosfera je uzavrela mješavina, koloplet tijela i glasova, svijet u totalu, fizičko i duhovno spojeno u igri kojoj nema kraja – cirkularna priroda kozmičkih zbivanja na putu od velikog praska prema vječnosti.

Konstrukcija kroz dekonstrukciju

Miješajući elemente stvarnog i nadrealnog, Krleža uspijeva nemoguće: brišući granice klasične dramaturgije stvoriti vremensko-prostorni perpetuum sadržan u samo jednom jedinom vremenu: sada. Konstrukcija kroz dekonstrukciju.

Svoju je namjeru jasno izrekao u pripadajućim didaskalijama: “Sve to dosada zbilo se je u isto vrijeme. Bez obzira na to, da su neki detalji ostali nezapaženi. Ne smeta, ako je sve isprepleteno do nemogućnosti. Jer tako to jest.”

Teško razumljiv i scenski izrazito zahtjevan komad, svoje prvo uprizorenje u profesionalnom kazalištu “Kraljevo” je (tiskano prvi puta 1918. u knjizi “Hrvatska rapsodija”) čekalo sve do 1957. godine, te je odonda postavljano izrazito rijetko, posljednji puta 2018. godine u norveškom nacionalnom teatru Det Norske Teatret u Oslu, gdje je u režiji Ivice Buljana animalizmom i poigravanjem s različitim stvarnostima oduševilo tamošnju publiku.

Mlazovi šarenila teku

Pune 54 godine od prethodne produkcije ovog teksta u Gavelli 1970., tada u režiji Dina Radojevića u predstavi smatranoj jednim od kultnih uprizorenja u povijesti teatra u Frankopanskoj, Dolenčićeva vizija ove scenske groteske pršti s pozornice kao auditivno-vizualni kaleidoskop senzacija, predstava preplavljena motivima, raskošne lascivne estetike, zgusnutog, intenzivnog naboja.

Krleža je dao ovakve upute kad je riječ o ovome tekstu: “Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni”. Zbivanje se “kovitla (…) do nevjerojatnih, božanskih dimenzija, koje su – još samo za korak dalje od globusa – u modrom i nepoznatom Ništa.”

Likovi su tek “pojave”, anonimni glasovi, pojedinačne se sudbine gube u vrevi gomile – barem do pojave Janeza (Filip Križan) i Štijefa (uvijek izvrstan Enes Vejzović) i ultimativnog brisanja granica između stvarnog i nestvarnog, živih i mrtvih.

Simultana cikličnost

To mnogoglasje Dolenčić je izvrsno kanalizirao posežući za poetikom smiješnih besmislica looney-tunes stila, zavodljivo kombinirajući budalastu grotesku, orgijastičko poigravanje svjetlosnim i zvučnim efektima s katalogom raskošne vizualne ekscentrike u glumačkom izrazu, kostimima i scenografiji.

“Kraljevo” se događa jedne kolovoške noći na Kraljevskom sajmu u predratnom Zagrebu. Ključni dramski postupak je dualizam – stvarno i onostrano ogleda se u podjeli na vodviljsku fantaziju u prvome dijelu i iskorak u makabričnu duodramu u drugome. Vrevi stvarnosti – sajmišta, isprepletenih tijela i glasova cirkusanata, krčmara, pijanaca, vojnika, prodavača i prostitutki – jukstaponirana je mistična transcedentnost zagrobnog susreta dvojice mrtvaca.

Kompozicijski, drama se kreće u krug – od panoramskog nizanja masovnih prizora, polako se počinju kristalizirati pojedinačne sudbine, da bi ih potom ponovo potopila kakofonija glasova gomile. Mrtvi su mrtvi, a živi nastavljaju sa slavljem. Ipak je Kraljevo.

Predstava u predstavi

Cikličnost je konstanta i Dolenčićeve režije. Od prve scene, prizori se nižu u sukcesivnom kontinuiranom nizu – dojam je pokreta koji se bez prekida prenosi u valovima s jedne u drugu scenu, s lika na lik; nema ni trenutka statike, niti trenutka pauze u scenskoj dinamici. Kako jedan pokret staje, tako drugi počinje.

Scena koja otvara komad ona je koja ga zatvara – ono što gledamo između kovitlac je zvukovnih, optičkih, govornih i plesnih momenata, groteskni tragikomični panoptikum zavodljivih senzacija. Vino teče u potocima, buka je nesnosna, Krležina kaotična vizija pučkih bakanalija više od stotinu godina kasnije oživjela je u Gavelli kao začudni kabinet čudesa.

Sve je u ritmu, u zvuku: zvuk je prvi dodir s predstavom, simbolični pečat svega onoga što će uslijediti i odvesti nas na putovanje kroz ovu ludu, gustu fantaziju. Publika nije prepuštena na milost i nemilost bujici (na sceni je 18-člani glumački ansambl) – u priču nas uvodi ceremonijalmajstor (Boris Svrtan): ovo je predstava u predstavi; priča je u priči.

Izazivanje konvencija

A priča u priči je ljubavna, o Janezu, grobaru strasno zaljubljenom u Anku (jako dobra Lara Nekić, koja se izdvaja već od prve scene), djevojku za kojom čezne od djetinjstva, koja, međutim, ne mari za njegovu bolećivu, produhovljenu ljubav – radije se odlučuje za cirkusanta, artista (Darko Milas), kojemu je ona tek potrošno mlado tijelo.

Sve to, međutim, saznajemo tek kasnije, kad bujica energičnih primordijalno oblikovanih sekvenci nakratko uspori u snovitom zagrobnom dijalogu Janeza i Štijefa.

Janezova osobna drama samo je anomalija u skupnoj dinamici predstave – kratka digresija pozornosti na pojedinačnu sudbinu, nevažnu za ukupnost zbivanja u smislu da niti ga pokreće niti mijenja. On je ona poveznica između svjetova, ni mrtav ni živ, poslan da izaziva konvencionalnosti – pitanje je, kako ćemo ga doživjeti? Je li mrtav ili je živ?

Odlična ansambl predstava

Glazba Stanka Juzbašića odlično rezonira s raspojasanim ludizmom pogansko-romantične fešte koja se razlistava na sceni, dok razigrana, pomalo timburtonovska bajkovitost u kostimima (Tea Bašić Erceg) i scenografskim rješenjima (Deni Šesnić i Marta Dolenčić), snažne, kontrastne boje i ekspresionistička toplo-hladna eklektičnost svjetlosnih efekata (Šesnić) stvaraju dojam otkačene, šarene, nadrealne distopijske bajke, čudesne koliko i realistične.

No, ono ključno, možda najvažnije u ovoj produkciji, ipak je na pokretu (Silvia Marchig) temeljena izvođačka suigra kompaktnog, zrelog glumačkog ansambla, koji od početka do kraja uigrano (i zaigrano) nosi ovu energičnu bombu od predstave.

“Kraljevo” Krešimira Dolenčića i Gavelle jedna je od onih predstava koju treba gledati s prepuštanjem. Otpustiti sve misli i zaboraviti na sebe. Ostalo će odraditi teatar, kao što bi to, uostalom, i trebalo biti.