Pogledali smo 'Lost Country'. Film Vladimira Perišića ne nadilazi razinu prosjeka; solidno je odglumljen ali slabo napisan
Film o slomu dječačkih iluzija usred turbulentnih političkih događaja u Miloševićevoj Srbiji upravo je stigao u nezavisna hrvatska kina
Ostvarenje koje ne nadilazi razinu prosjeka, "Lost Country" više je film dosljedno provedene atmosfere nego klasično lijepe fotografije. Slabo napisan ali solidno odglumljen, formalno-tehnički promišljen ali ne i impresivan, film Vladimira Perišića osuđen je na relativno brzi zaborav.
Kad je Socijalistička Partija Srbije pod vodstvom Slobodana Miloševića dana 17. studenoga 1996. pobijedila u većini općina na lokalnim izborima – dio čitatelja vjerojatno se dobro sjeća – puno više razloga za slavlje imali su pripadnici opozicijske koalicije Zajedno. Na temelju snažnije potpore glasača u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i drugim većim srpskim gradovima, opozicija je trebala kontrolirati općine u kojima je bilo više od pedeset posto stanovništva Savezne Republike Srbije, još uvijek dijela one treće, “krnje” Jugoslavije.
Dok je opozicija s dobrim dijelom građanstva slavila pobjedu, Miloševićevi su ljudi u pozadini marljivo radili na “prekrajanju” glasova, i to ne posebno suptilno ni inteligentno, pa je svima koji su proces pratili bilo posve jasno da je posrijedi potpuno besramna izborna krađa.
To će zakotrljati masovne višemjesečne građanske demonstracije u kojima su, kako je to u prošlosti često bilo, važnu ulogu imali i studenti, na što se naposljetku naslonio i pritisak predstavnika novoosnovane Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. U veljači 1997. Miloševićeva je stranka morala kapitulirati i priznati izbornu volju građana.
Nešto vrije ispod površine
Dijelom nastao i u hrvatskoj koprodukciji, film “Lost Country” srpskog redatelja Vladimira Perišića ovim događajima pristupa ponajprije iz rakursa petnaestogodišnjeg Stefana, u njegovoj priči sina fiktivne političke glasnogovornice Miloševićeve stranke, zbunjenog dječaka koji će pod pritiskom okoline donekle osvijestiti vlastitu privilegiranost i svoje “političko ja”, ali koji će prije svega, postupno i nevoljko, dovesti u pitanje sve ono što je mislio da zna o majci.
Stefana (Jovan Ginić) ćemo prvo puta zateći na selu nedaleko od Beograda gdje u ugodnom društvu djeda (Duško Valentić) kupi orahe za bakin (Helena Buljan) kolač. Život je lijep. Kad se tamo uskoro doveze i njegova majka Marklena (Jasna Đuričić), tinejdžer joj razdragano potrči u zagrljaj.
Nešto je u tom odnosu otpočetka neprirodno; fizička razmjena nježnosti nadilazi ono što bi mogli očekivati u uobičajenom odnosu majke i sina tih godina (par kadrova leže jedno do drugoga, njezina ruka nježno mazi glavu koju joj je položio na rame). Lijepo obiteljsko okupljanje neće pokvariti ni osjetne tenzije zbog nezgodne političke situacije (“Nisi baš izabrala trenutak da se angažuješ”, govori Marklenin otac).
Patriotizam kao određenje
U vožnji prema Beogradu, dok glas radijskog voditelja prenosi za nju nepovoljne vijesti o parcijalnim rezultatima izbora, Marklena politički prilično ravnodušnom Stefanu objašnjava svoj ideološki kompas: “Zajedno su prozapadna stranka a socijalisti su patriote” (i on je dakako, naglašava mu majka, socijalist-patriot).
U tom trenutku gledatelj još nema dovoljno informacija da procijeni je li majka glupa, naivna, oportunist, cinik ili zlonamjerna (ni poslije to ne bude do kraja jasno, ali neka kombinacija većine spomenutoga svakako jest prisutna). Marklena je, naposljetku, glasnogovornica režima Slobodana Miloševića.
Na Stefanov očaj, izborni debakl socijalista i njihov pokušaj manipulacije rezultatima uskoro postanu sveprisutna tema; odjednom o politici svakodnevno razgovaraju i njegovi školski prijatelji. Polako se javlja i osjećaj srama: dok sjedi na liječničkom pregledu, Stefan na liječnikov upit zaniječe rodbinsku povezanost s poznatom glasnogovornicom Miloševićeve stranke koja, primijeti ovaj, dijeli ime s njegovom majkom. Počinje se pitati što ona uopće radi sve to vrijeme dok nije kod kuće. Počinje, zapravo, postavljati ona neizbježna pitanja.
Društveni raskol
Na to ga prije svega potiču postupci užeg kruga poznanika i prijatelja. Osim što se pridružuju studentskim prosvjedima, zbog čega će neki uskoro završiti u ozbiljnim problemima, zbog majčine lojalnosti režimu počinju ga isključivati iz društva. Isprva puna razumijevanja, prijateljeva ga majka (Marija Škaričić) u jednom trenutku izbacuje iz svog stana.
Tipičan je to primjer društvenog raskola na ‘naše’ i ‘njihove’, što je ovdje dodatno potencirano očiglednom ekonomskom diskrepancijom. Dok Stefanova majka prima jako finu plaću za svoje laži, dobar dio ostalih u Miloševićevoj Jugoslaviji jedva preživljava.
Temeljni raskol u ovom filmu ipak je onaj između sina i majke, iz čega će proizaći i Stefanovo internalno iščašenje, zapravo krajnja i najvažnija posljedica svega što se oko njega događa. Budući da se njezino umijeće obmanjivanja pokazuje neučinkovitim pa se Stefan polako čupa iz majčinog manipulativnog, povremeno rubno incestuoznog zagrljaja, Marklena će stvari pokušati riješiti strogoćom i izravnim uvjeravanjem (“Ovo nije tvoja revolucija!”).
Karakterna nedorečenost lika
Ali kad roditelja nikad nema kod kuće (Stefanov otac nije faktor u priči), djeca će se uglavnom otrgnuti. Potreba da se pobuni protiv nepravde, odnosno da bude dio te probuđene mase u kojoj će se naći i njegov dragi nastavnik (Boris Isaković) vodi ravno u pobunu prema majci (pa i radikalan korak u drugom smjeru, na samom kraju filma).
U trenutku kad Marklena situaciju pokuša riješiti slanjem Stefana kod bake i djeda na selo, nagomilani njegov gnjev, ranije naznačen tučnjavama s prijateljima, već se prelio u neki oblik patologije.
Budući da je oko njega centriran, ozbiljan je problem filma to što Stefan i nije naročito zanimljiv lik. Znamo da igra vaterpolo i voli književnost, ali karakterno ostaje nedorečen. On je skica od lika i više nego što je prosječni petnaestogodišnjak tek osobnost u nastajanju. Osim toga, zapravo je relativno nesimpatičan, a s takvim je likom teško do kraja suosjećati. Ne može se to natovariti na leđa mladom glumcu nego proizlazi isključivo iz manjkavosti fabule i scenarija (redatelj u suradnji s Alice Winocour).
Prosječno ostvarenje
Izuzev pojedinih momenata između Stefana i Marklene, dijalozi su u najbolju ruku prosječni, s nekoliko upečatljivih klišeja. Pojedine narativne linije neobjašnjivo su loše zamišljene i izvedene, primjerice scene tinejdžerskih fizičkih konfrontacija ili Stefanov isforsirani romantični odnos sa simpatičnom djevojkom iz škole (Ana Simeunović).
Dojam u određenoj mjeri popravljaju prikladna vizualna rješenja. S iznimkom zavodljivih ranih kadrova, “Lost Country” više je film dosljedno provedene atmosfere nego klasično lijepe fotografije. Prostorije su uglavnom nedovoljno osvijetljene i dominiraju nokturalne scene; Stefan i njegova majka nerijetko su zaklonjeni sjenama ili potpunim mrakom; daje to i na osjećaju neizvjesnosti. Rad kamere približava se onoj specifičnoj dokumentarističkoj estetici kojoj je redatelj težio, kako navodi u intervjuima.
Nažalost, kad se sve stavi na papir, “Lost Country” ne nadilazi razinu prosjeka. Tu bi se ocjenu tek malo moglo korigirati ako ga sagledamo isključivo u kontekstu regionalne produkcije. Slabo napisan ali solidno odglumljen, formalno-tehnički promišljen ali ne i impresivan, bojim se da je film Vladimira Perišića osuđen na relativno brzi zaborav.