Pogledali smo novu hit-seriju na Netflixu. 'Baby Reindeer' prvoklasni je psihološki triler o kojemu moramo razgovarati

I to jest ono najpotresnije, jer znate da gledate nešto što se uistinu dogodilo, a nema veće strave od realnosti. Već smo se uvjerili da je život itekako sposoban za nevjerojatne priče svih žanrova, a pogotovo ovog, koji ponire u duše likova zbog gadnih stvari koje im se događaju, ili su se dogodile.

40 tisuća mejlova u šest mjeseci

U seriji pratimo Donnyja Dunna, fiktivnu verziju samog autora, čiji se život potpuno promijeni u trenutku kada, eto, slučajno upozna sredovječnu Marthu kojoj, kao konobar u pubu u kojemu radi, ponudi čaj na račun kuće. Od tog trenutka Donny biva uvučen u spiralu događaja kojima je ishodište samo ‘srce tame’, odnosno, put u vlastite (ali i tuđe) traume.

Bit će to mučan proces u kojemu će Donny sebe doduše bolje upoznati, ali za to platiti priličnu cijenu. Okidač radnje je Donnyjeva ljubaznost, pomiješana sa sažaljenjem i čak simpatijom prema Marthi, koja će njegovo ponašanje protumačiti potpuno pogrešno.

A to će ‘pogrešno’ postupno bivati sve zlokobnije, i sve udaljenije od bilo kakvog realiteta. Tako će tijekom narednih šest mjeseci Donnyju od Marthe stići više od 40 tisuća (!?) mejlova u kojima mu ona tepa da je ‘njezin mali irvas’, i svaki će od tih mejlova završiti istom frazom – ‘sent from my iphone’. No, ubrzo saznajemo da Martha nema iPhone.

Gleda se kao boksački meč

Bit će to samo prvi od jezivih detalja koji će poput znakova na putu stajati pred Donnyjem, čiji će život postati taocem notorne lažljivice i stalkerice upitnog duševnog zdravlja. Možda će vam se učiniti kako se i glavni lik ove priče ponaša na trenutke neuobičajeno i čudno – i bit ćete u pravu. Zbog jezivog Marthina teroriziranja Donny će se morati suočiti i s prijašnjom traumom iz bliske prošlosti, koja je nadasve bolna, a koja je na neki način i ‘pustila’ čudovište u njegov život.

U seriji ćete svjedočiti raznim twistovima u radnji, kao i iracionalnom ponašanju likova, što je opet tako svojstveno životu. “Baby Reindeer” za mnoge će predstavljati mučno i gotovo anksiozno iskustvo: bliske osobe koje su je do sad pogledale rekle su, bez izuzetaka, da su se osjećale povremeno psihički ‘izmrcvareno’. Ovu seriju nećete tako lako bingeati. Ali pogledat ćete je u dahu, uzimajući između epizoda pauze poput onih u boksačkom meču.

U mom slučaju, “Baby Reindeer” nije predstavljao mučno iskustvo, iako sam seriju doživio vrlo intenzivno. Razlog je prilično jednostavan – nešto slično i samome mi se dogodilo. Činjenica da je otada prošlo gotovo pet godina, shvatit ću gledajući “Malog irvasa”, ne znači puno.

Lako je upasti u vrtlog

Osim što mi je postalo jasno da moja vlastita doživljena trauma ima neočekivano dug rok trajanja, shvatio sam i da je riječ o seriji o kojoj sam doslovno dužan napisati tekst, jer se radi o temi koja je itekako aktualna u svijetu u kojem živimo. Uz to, “Baby Reindeer” je pomno osmišljena i realizirana serija, a priča u njoj očigledno s vremenom ispeglana, ponajviše u monodrami koju je autor Richard Gadd postavio.

Osobe koje se nađu na udaru stalkera poremećenog duševnog zdravlja kasno shvate razmjere toga što im se događa, da tu ne vrijede uobičajene društvene konvencije ponašanja, što je dovoljno da budu uvučene u ‘odnos’ za koji se, u tom prvom razdoblju, smatraju odgovornima.

Pokušaj da se osobi koja vas opsjeda pristupi racionalno, s razumijevanjem i dobrim namjerama, samo će “razgorjeti vatru” i vašem mučitelju ili mučiteljici poslužiti kao potvrda za njihovo ponašanje. Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva, a itekako sam suosjećao s Donnyjem, koji se preispituje i na neki način sebe krivi za nastalu situaciju.

Svi smo potencijalne žrtve

Isto tako, kao što ćete shvatiti gledajući ovu seriju, tko god se nađe pod terorom ove vrste, bit će prisiljen raščistiti i sve svoje prethodne traume. A traume svi imamo; na kraju, naš je identitet itekako određen ružnim stvarima koje smo proživjeli. One puštaju krv koju nasilnici nanjuše poput morskih pasa, zbog čega se tako lako okomljuju na plijen.

Ti neuravnoteženi ljudi, zanimljivo, vrlo proračunato koriste svu dostupnu tehnologiju iza koje se mogu sakriti, bilo da je riječ o SMS-ovima, porukama na društvenima mrežama ili mejlovima, kojima grade utvrdu iz koje se nekontrolirano obrušavaju na vas. Dok oni u svojoj ‘tvrđavi’ postaju sve iracionalniji i izvan kontrole, vas život pretvaraju u pakao, priređujući vam stres zbog kojeg ne možete spavati, a ubrzo ni normalno funkcionirati.

Najstrašnije je – što mogu potvrditi iz vlastitog iskustva – koliko je ustvari vremena potrebno dok shvatite da je sve skupa odavno otišlo kvragu i da bi posljedice mogle biti vrlo gadne po vas i vaše bližnje. Strašno je koliko čovjeku dugo treba da potraži pomoć, ili, jednostavnije rečeno, ode na policiju.

Odmah odite na policiju

Postoji onaj trenutak u Scorseseovom “Taksistu” koji predstavlja vrhunac filma jer gledatelj tad konačno shvaća da je sve prethodno što se u filmu događalo vodilo do njega; onaj kadar u kojemu vidimo Travisa Bicklea (Robert de Niro) kako je konačno prešao crtu zdravog razuma. Takav trenutak postoji i u “Baby Reindeeru”, a postojao je i u mojem slučaju. Trenutak koji vas u potpunosti zaledi i u kojem napokon shvaćate da ste žrtva nekontrolirane osobe.

De Nirov se lik pojavljuje u “vijetnamci”, glave izbrijane na irokezu, sa suludim cerekom na licu. U mojem slučaju, na fotografiji poslanoj u pet sati ujutro iz maksimirskog parka, muškarac koji me stalka, potpuno gol i s kalašnjikovom u rukama. Trenutak je to u kojemu sve izrečeno u prijetnjama postaje moguće. Trenutak u kojem sam shvatio da doista moram otići na policiju. Gledanje “Baby Reindeera” podsjetilo me na vlastito, teško objašnjivo oklijevanje da to učinim, a ispalo je da je takav potez riješio, manje-više, strahotu koja mi se događala.

Stalkeri i nasilnici tog tipa neće vas tako lako pustiti na miru, ali suočavanje s uniformiranim licima i institucijama poput suda natjerat će ih da barem donekle shvate što su zapravo činili. I zato treba pogledati ovu seriju na Netflixu, ali i osvijestiti da nitko nema pravo pretvarati vaš život u pakao. Racionaliziranje vlastite pozicije i samostalno rješavanje nasilja takvog tipa neće vam pomoći. Idite na policiju. Odmah.