Nekad je nužno odabrati stranu

Pogledao sam eksperimentalnu verziju Antigone i oduševila me

Najškolskija od svih antičkih drama u ovom je čitanju potpuno genijalna

FOTO: zekaem.hr

Predstava u ZeKaeMovoj dvorani Polanec meni osobno uvijek predstavlja razlog za slavlje (jerbo kazalište upravo to i jest). Dobro, treba napomenuti i da je to scena koja u pravilu garantira izvedbu nešto eksperimentalnije prirode, odnosno da ono što tamo igra možda nije uvijek za svakoga. Ništa drugačije nije bilo niti na premijeri predstave #radninaslovantigona.

Najškolskija od svih antičkih drama – Sofoklova “Antigona” – tragedija je koja slijedi aristotelijanski recept do zadnjeg detalja. Tragični junak, tragična krivica, sva živa i neživa jedinstva i tako redom dalje sve do trenutka tragične smrti. Ove se drame sigurno sjećate, ipak je to bila prva antička koju smo u srednjoj školi čitali, a traume nalik ovoj je teško sublimirati do kraja. Ali to zapravo u ovoj predstavi nije uopće toliko važno budući da su sve osnovne fabularno-naratološke niti ukoponoirane u ovo gotovo postdramsko čitanje argentinske redateljice s hrvatskom adresom, Renate Carole Gatice.

Drugačije dramaturško pismo

No, pravi se uspjeh ove izvedbe skriva u tome što u svoj svojoj eksperimentalnosti ona nije zagubila etičko-moralni sukus tragedije, najbitniji od svih elemenata koje nam je antička literatura ostavila u naslijeđe. Jazmín Sequeira odlučio je modernizirati dobro poznati tekst izmjestivši ga iz kraljevske palače u postapokaliptično intoniranu atmosferu reality show studija iz kojeg se upravlja, a potom i filtrira svaku od preostalih razina stvarnosti. Kreont više nije kralj već dijabolični medijski mogul kojeg briljatno skicira Sreten Mokrović.

Ja doista ne znam kako je ovom Argenticu pošlo za rukom da toliko točno opiše stanje hrvatskog društva. Zapravo i znam. Internet svijetu nije omogućio sam neograničeni protok znanja, već je stvorio doživljaj da je svako mjesto nalik bilo kojem drugom, dok je ljude zarazio najvećom boljkom našeg vremena – narcizmom; dok je ono što razgraničuje jednu stvarnost od druge narcizam malih razlika. Sve je to nešto što ćete moći vidjeti u Tebi 21. stoljeća.

Sequeira kroz ovo političko tumačenje jedne nove “Antigone” razrađuje apsolutno svaki detalj koji mori naše male stvarnosti. Pokrio je orvelijanske segmente bigbrotherovske stvarnosti, skinuo je “Matrixa” taman do one mjere da postane decentni element koji pomaže graditi shizofrenu dramu na pozornici. Ovaj je dramaturg je u svoj tekst uspio ugraditi čak i male tuđmanovske trenutke. Transponirana antička povijest u novom popkulturnom kontekstu zaista predstavlja uspjelu igru mjestima općeg značenja.

Uspjela tehnička rješenja

Problem raslojavanja stvarnosti cenzurom, odnosno otuđenost subjekta od sebe samoga, ali i svijeta u kojem diše, redateljica domišljato rješava uporabom lutaka. Na ovom mjestu moram napomenuti da je to glumački jedini manje uspjeli dio predstave, budući da je lutkarstvo nešto u se čemu, vjerujem, velik dio ansambla još nije imao prilike okušati. No, daleko najefektniji trenutak u radu s rekvizitima ipak je bio onaj kad su se u Euridikinom kulinarskom showu (genijalna aluzija na kulinarski show Julie Child) mrtvim pilićima simbolično prikazale tri tragedije – Antigonina, Hemonova i Euridikina. Nisam mogao ne primijetiti poveznice s medijskim inscenacijama smrti nalik onima koje svijetu sve češće nude okrvavljene ruke kalifatskih džihadista.

Efekt komičnoga na ovoj strahom natopljenoj pozornici predstavili su nam Petar Levetić i Frano Mašković tumačenjima svojih uloga. Hrvatski problem s alternativnim prirodama seksualnih praksi kulminirao je glumom ovog dvojca kroz parodije rodnih identiteta kakve smo imali prilike vidjeti u nedavnoj glazbeno-zabavnoj uspješnici RTL televizije.

I scenografkinja Doris Kristić odradila je sjajan posao. Ona je u svom vizualnom izričaju bila agresivna, ali to nikako nije zasjenilo ništa drugo u izvedbi. Njena je scena uporabom suvremenih tehnologija, aktivacijom nescenskih prostora i prožetošću zvučnih i svjetlosnih kulisa podupirala psihotičnost dramske situacije na apsolutno svakom koraku koji je gledatelje odveo i do izvanprostornih domena empatičnosti.

Zasluženi aplauz

Mlada Antigona (Anđela Ramljak) čak je i u ovakvom svijetu uspjela dokazati da svijet uvijek ne predstavlja logični zbir stvari, već da je proizvod kaotične nasumičnosti viralnosti binarnog sustava. Ulogu moderne Antigone tumačila je začuđujuće sigurno s obzirom na svoje godine. Fasetiranost njenog unutarnjeg života izvarala je iz svakog njenog pogleda, bilo onog izravno usmjerenog publici, bilo onog posredovanog kamerom. Ona definitivno nije bila ptica koja je izgubila sposobnost letenja, već je umjetnički raspisala i iznijela pravog zmaja u naponu svoje glumačke snage.

Vedran Živolić još je jednom dokazao da mu od ruke, noge i svega ostalog idu role povezane s nesigurnim ovisničkim strukturama ličnosti. Leventićeva Izmena možda je bila preigrana, ali u ovom je slučaju to razvidno bio produkt redateljske intervencije u izvedbu, i to vrlo uspjeli. Cijeli je ansambl već sada suvereno ovladao materijalom koji izvodi, no u prvi plan se je ipak prometnulo iskustvo i neosporivi talent za mračno veterana ove kazališne kuće, Sretena Mokrovića.

Što da vam kažem osim toga? Čak i u novom jezičnom ruhu stara “Antigona” nije izgubila ništa od svog katarzičnog potencijala. Upravo naprotiv. Integralna verzija samo je naglasila aktualnost antičkog momenta promišljanja o svijetu, odnosno zapanjujuću činjenicu da na svijetu nema ništa nova čak niti nakon 2,500 godina. Rezervirajte svoju kartu na vrijeme. Imam osjećaj da ćemo svjedočiti još jednom velikom uspjehu kazališta ZKM.