Pogledao sam Plišanu revoluciju. Predstava počinje kao sitcom o pet frendova i briljantno metastazira u psihozu naše današnjice
Drama Vanje Jovanovića i Mateja Sudarića upravo igra u produkciji Kulturnog centra Osijek
Probajte zamisliti da megauspješne “Prijatelje” adaptira David Lynch. E to bi bio najkraći opis “Plišane revolucije” Vanje Jovanovića i Mateja Sudarića, predstave praizvedene u produkciji Kulturnog centra Osijek. Važne predstave. Politički brideće pljuske. Zabavne beskrajno. A pune udaraca i rana.
Redatelj Vanja Jovanović i dramatičar Matej Sudarić pripadaju novovalnom naraštaju koji sve dojmljivije stupa na teatarsku scenu Hrvatske. Alati su im visokonaponska farsičnost, metažanrovsko obilje, dokumentarizam, brutalna satira, neskrivena emocija i iskrena zabrinutost za društvo koje gadno zaudara. Gradeći ovaj autorski projekt očito su organski dijelili zajedničku viziju, a nesuzdržano im se pridružila divna mlada, drčna i izvedbeno snažna glumačka petorka.
Počinje kao sitcom o pet prijatelja
“Plišana revolucija” ne iscrpljuje se u mehaničkom ispunjavanju “generacijske misije” (znaju se dogoditi takva okupljanja, bez jasnog stava a gonjena ispraznom pozom te brzo odu u vražju mater) nego zrači istinskom stvaralačkom mukom. I nagonskom potrebom da se iz odvažne brehtijanske geste začuje vrisak nemirenja. Sa svom tom truleži u kojoj se zajednički valjamo. Bez obzira koliko smo godina urezali na svoje kože.
Priča počinje kao čisti sitcom. Petorka frendova okuplja se kod Duška, u noći pred njegovu napokon dočekanu obranu diplomskog na studiju povijesti, s temom: “Refleksije francuske revolucije na suvremeno revolucionarno mišljenje“. Elem, iz improvizirane tulumske zajebantske izolacije i šeretskog izvlačenja eskapističkih grijeha, atmosfera crnohumorno metastazira u psihozu egzistencijalnog leda. Žanrovsko pulsiranje organizma “Plišane revolucije” mimikrijski se izmjenjuje u sustavu vizualnih (scenograf i kostimograf Mario Tomašević, dizajnerica svjetla Anđela Kusić) i muzičkih (Ljudevit Laušin) znakova.
Skladna, žestoka i inspirativna gluma
Komorni rakurs klaustrofobije začas poprimi frontovsku fantazmagoriju a onda opet natrag u blagotvornu persiflažu. Jovanovićeva čvrsta a samozatajna redateljska ruka dala je maksimalan prostor glumcima koji su skladno, žestoko i inspirativno adoptirali Sudarićeva slojevita lica. “Svi zaslužujemo biti voljeni”, izgovara Duško mantru ne samo ovog komada nego i našeg smisla uopće.
Vedran Dakić magično je ljuštio brojne nijanse Duškovih stanja: pustopašnog alfa manijaka, salonskog revolucionara i uličnog gerilca, ranjivog plišanog luzera i ekspresije usamljeničke paranoje. Sara Moser je Ani pružila i blaziranost vampa i tjeskobnu nesigurnost žene s ožiljcima. Davor Tarbuk (Jan) opsjenarski izmišlja čitave biografije a poniženja prekriva maskom Bustera Keatona. Mateja Tustanovski unutrašnjim stanjima preludira po žrtvovanoj pijanističkoj sudbini Mile. Nikola Radoš ispod Nenadove spoljašnje sirove stuporoznosti iskopava poeziju životne žilavosti.
“Plišana revolucija” čistom umjetničkom pobunom (auto)ironijski govori o mraku našem današnjem. Vrišti i smije se pod strahovima destruiranog i bešćutnog društva. Onu poražavajuću činjenicu da je baš svaka dosadašnja revolucija požderala svoju djecu, ova djeca pretvaraju u bitan i zapitan poklič: “Jesmo li uopće proveli revoluciju u sebi?!”
Autor fotografija: Kristijan Cimer