Portret zvijezde HRT-ove serije: ‘Živko Anočić počeo je glumiti s 13. Dječački uzbuđeno, a tako lako’
Davor Špišić njegovu karijeru prati 30 godina
Dok uživam u antihitoidnoj hit seriji “Dnevnik velikog Perice”, svjestan sam da njenog glavnog antijunaka pratim bezmalo trideset godina. Da sam prequel gledao uživo, kao nekakvu stvarnosnu pilot epizodu, u kasnu jesen 1994. Vrijeme je bilo vučje. Trebalo je, bogme, goleme hrabrosti i dječje nevinosti, da bi se vjerovalo u snove, a ne u noćne more. I baš tada, jedan trinaestogodišnji Osječanin povjerovao je da vrijedi sazrijevati s maštom u srcu kao pogonskim gorivom. Unatoč grubostima i depri koje su zaudarale svuda oko njega.
Prvi put je deran stao pod reflektore. Uzbuđeno a lako, kao da ide prvi put s ocem u zoru na pecanje. Srećom, ostao je zauvijek pod reflektorima, tim feralima prvih ribarenja, prikovan snopovima njihove magije. Živko Anočić je bio taj štrkljavi dječak, pronicljivih toplih očiju, plah i nekako prerano stoički ugođen.
Željan pubertetske potvrde a opet sumnjičav i skeptičan poput antičkog mudraca. Sav u nekoj svojoj osebujnoj mantri, nešto se sam sa sobom domunđavao u backstageu osječkog HNK-a. A kad bi istrčao na scenu (neopterećen iskusnom glumčadi oko sebe, nego s puno neiskvarene vjere u energiju uzajamnog davanja) istodobno je učio, upijao znanje u ringu scene, i isijavao iz sebe nešto netaknuto i iskonsko. Materiju prerane a tako zarazne melankolije.
Jednu profi sezonu proveo u HNK Osijek
“Bljesak zlatnog zuba” Mate Matišića bila je osječka predstava u kojoj je tinejdžer Živko zadužio svoj prvi glumački bukvar. Gradivo Matišićevo moćno, višeslojno, elementarno u svojoj gruboštavljenoj jednostavnosti. Idealno da Živko u košulji Ike (sina gastarbajtera, ubijenog na dalekoj baušteli, od noža drugog emigrantskog nesretnika) pokupi prve klice svoje instinktivne nekonfekcijske metode.
Tjeskoba blagosti i obrambena persiflaža, kao neke dvije blizanke, još od tih prvih bubuljičavih koraka pred mrakom gledališta, stalno teku Živkovim venama. Nagonski ih je nosio, počevši od studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, preko istraživačkog lutanja po brojnim indie i stalnim scenama (na poziv mudrog namćora Damira Munitića proveo je i jednu profi sezonu u HNK Osijek, vrativši se nakratko u djetinjstvo), do stalnog angažmana u Gavelli.
U četrdesetoj je ostvario čistu antologiju
Onako tih, stidljiv, (auto)ironičan i implozivan, Živko od svojih neponovljivih igračih ideja i štitova nikada nije odustao. “Dnevnik velikog Perice” počiva na punokrvnim i riskantnim inverzijama. Ne želeći raditi rutinski nastavak Golikovog popkulturnog kanona, redatelj Vinko Brešan je u priču (izvrstan scenarij potpisuju Renato Baretić, Emir Imamović Pirke, Albino Uršić i Brešan) zagrizao lucidnim obratom.
Stišavajući zavodljive vodviljske ritmove nostalgije, ali i svjesno obuzdavajući onaj svoj crnovalni smijeh kojim šamara devijante i devijacije. Brešan se ovdje odlučio na sjetni ugođaj svjedočenja o civilizaciji propuštenih šansi. Rane šezdesete u Zagrebu, kao neslužbenoj vice-metropoli socijalističke Jugoslavije, zaista pred našim očima, dok se vraćamo tim Brešanovim vremeplovom u budućnost, postaju ključne godine epohe u kojoj se društvo našlo na ozbiljnom raskoraku.
Žonglirajući na klatnu bujnog moderniteta i letargične, masovno sive i mehanički usvojene ideološke rigidnosti. Zato taj molski ton (ne)pripadanja kakav je izabrao Brešan da ispriča priču o zrelom Perici Šafraneku, antijunaku koji nas sve čeka na kraju puta. Živko Anočić naprosto je bio savršen izbor za ikonu Brešanove vizije. Redateljeve i glumčeve vizije organski su se sljubile. Živko je, pak, postavši slojevitim demijurgom serije kroz kojeg se tuga i euforija epohe prelamaju kao sudar svjetova, u svojoj četrdesetoj godini života ostvario čistu antologiju.
Glumom reinkarnira Bustera Keatona
Ako smo očekivali da će onaj malešni Golikov zajebant kroničar izrasti u anarhistu koji će sistemu zagorčavati parole i svako malo završavati u ćuzi, prevarili smo se. Perica Šafranek, nastavnik hrvatsko-srpskog u osnovnoj školi, melankolik je i sanjar, introvert u ekstrovertiranom dobu, gorkasti promatrač zahuktalog poretka kojem niti pripada niti ima želju da ga destruira. Živko ga igra veličanstvenim implozijama, reinkarnirajući Bustera Keatona, sav nekako na rubu kadra odakle zrači potuljenim pogledom drukčijosti.
U posvemašnjoj intimnoj (time i duštvenoj) kontri s razornom udarničkom mašinom-tipkačicom (izvrsna Csilla Barath Bastaić kao Peričina supruga Željka), originalnom vestalkom sistema. Ali i taj skrajnuti, sporedni čovjek, nepripadnik prije nego otpadnik, ima svoje tajne supermoći. Kao u marvelovskim legendama, Perica čim zapjeva postaje glamurozni superstar kojemu je i vatrogasna veselica u vukojebini dostojna pozornica zanosa. On je doslovni trubadur jednog drukčijeg svijeta.
Snova koji su tu nadohvat ruke. Živko tu preobrazu igra naprosto fantastično. Magičnu nedokučivost naoko jednostavnog habitusa Živka Anočića, njegovu jedinstvenu zatvorenost, dobri i inspirirani redatelji istraživali su s golemim strpljenjem i povjerenjem. A on im je uzvraćao ugrađujući zlatnu rudaču u temelje njihovih predstava i filmova. Tako je u Grlićevoj melodrami “Neka ostane među nama”, u onoj umreženoj paučini ljubavi i preljuba, sjajno odigrao autsajdera, nespretnog Ninu, kao usputnu potrošnu robu.
Za pisca nema većeg blagoslova
U crnohumornom ostvarenju Danila Šerbedžije, filmu “Sedamdeset i dva dana”, fenomenalno je proniknuo u dušu Todora, zanemarenog momka nešto usporene misli i motorike, za koga nismo do kraja sigurni hoće li iz njegova obješenjačkog stupora eksplodirati nasilje. Lukas Nola se odvažio i u filmu “Šuti” povjerio mu ulogu Mirka, mučaljivog porodičnog zlostavljača, gubitnika koji socijalne ćorskokake naplaćuje stišanim sadizmom.
U Gavellinoj verziji Matišićevih “Finih mrtvih djevojaka” Dalibor Matanić točno je procijenio, a Živko mučno i zrelo interpretirao Danijela, žrtvu majke tiranke i nastavljača porodičnih netrpeljivosti. S Frankom Perković isklesao je čudesnu studiju Jaga kao egzistencijalnu nemoć, a u “Kiklopu” u verziji Saše Anočića, blistavi je zgađeni lumpenproleter Ugo. Na dnu demoliranog ladanjskog bazena, u “Platonovu” pod redateljskom vizijom Sama M. Streleca, Živko je frapantno donjuanovsko nedonošće, rezignirani rezoner i indolent, koji životne žudnje troši letargično kao da su odbačene krpe.
Imao sam neizmjernu sreću da je Živko strastveno prigrlio mog Antuna na Gavellinoj praizvedbi “Crnih očiju”, u režiji Dražena Ferenčine. Veličanstvenim angažmanom porodio je u sebi tog pobunjenika protiv ratnog besmisla i pomahnitalog nacionalnog bijesa. Amblematskim čuvstvima je gradio njegov martirij, osakaćenost i gorku škripu izgubljenih iluzija i zgažene ljubavi. Dužnik sam mu beskrajni za sve ono što je te noći praizvedenice zauvijek naslagao u moje srce. Za pisca nema većeg blagoslova.