Poznati producent Dario Vince: 'Zbog lošeg zakona i pogodovanja, Hrvatska ne razvija TV produkciju. Za razliku od ostatka Europe'

Ministrica kulture Nina Obuljen najavila je moguću liberalizaciju tih odredbi. U izmjenama Zakona o elektroničkim medijima također se najavljuje uvođenje čvršće obveze TV nakladnika po pitanju investiranja u lokalnu produkciju, što je godinama bila česta točka prijepora između domaćih producenata i TV kuća. Po novom prijedlogu zakona, komercijalni TV nakladnici morali bi investirati 5 posto godišnjih prihoda u takozvanu nezavisnu produkciju, dakle produkcijske kuće koje nisu vezane za televizijske nakladnike.

Prijedlog je izazvao oštru reakciju komercijalnih televizija, u njihovim informativnim emisijama, a mogu se čuti primjedbe kako ništa slično ne postoji u Europi. O svemu tome razgovarali smo s Darijom Vinceom, predsjednikom Hrvatskog društva nezavisnih producenata.

Iako je diplomirao režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, karijeru je, ranih osamdesetih, započeo pišući za Polet i Start. Nakon toga prebacio se na televiziju, kao redatelj i scenarist brojnih emisija, spotova i TV filma Nježne prevare. Sredinom devedesetih Vince napušta televiziju i okušava se u marketingu.

Postaje kreativni direktor agencije Digitel, u kojoj, kaže, piše scenarije za više od 150 reklamnih spotova. Osvojio je stotine nagrada i međunarodnih priznanja, nakon čega se, krajem 2000-ih, vraća u televizijsku produkciju. Scenarist je i showrunner serije Počivali u miru, otkupljene za brojna svjetska tržišta.

Kao predstavnik nezavisnih producenata, Vince je iznimno dobro upućen u odnose na televizijskom tržištu, prijedloge izmjena zakona, tehnološke promjene s dolaskom platformi poput Netflixa, te europsku praksu i zakonsku regulativu.

O čemu se točno radi u spornom prijedlogu Zakona? Zašto se komercijalnim nakladnicima nameće obveza od investiranja 5 posto godišnjih prihoda u nezavisnu produkciju?

Zakonodavac je primijenio jedan od modela kojima se u Europi stimulira pluralizam u proizvodnji audiovizualnih sadržaja, budući da prethodni model, u petnaest godina, nije dao nikakav rezultat. Radi se o europskoj kulturnoj i medijskoj strategiji koja se primjenjuje još od prije devedesetih godina, koja je sastavni dio brojnih direktiva i koja je prihvaćena u svim europskim državama. Dva komercijalna nakladnika koji djeluju u Hrvatskoj pronašli su način da godinama izbjegavaju tu praksu, iz samo njima poznatih razloga.

Zašto bi država uopće trebala štititi domaću neovisnu produkciju?

Zato što neovisna produkcija jamči opstojnost i razvoj nacionalnog audiovizualnog sektora, koji je nezamjenjiv segment nacionalne kulture. Desetine malih neovisnih proizvođača okupljaju stotine autora, stvaratelja i drugih stručnjaka, ulažu u njihove ideje i njihov razvoj, postavljaju ih poslovno i proizvodno, često godinama prije nego što stignu do proizvodnje i plasmana. Tijekom proizvodnje stječu i razvijaju niz znanja i ekspertize koja se multiplicira kroz njihove suradnike. Proizvodeći, stvaraju kataloge koje aktivno zastupaju na stranim tržištima, a od tako ostvarenih prihoda investiraju u nove projekte. Svega toga nema ako se sva proizvodnja ograniči na dva nakladnika. Oni sutra mogu odustati od hrvatskog tržišta, isključiti programe i nestati, sa svim znanjima, infrastrukturom, poslovnim odnosima i iskustvima koja su stekli na hrvatskom tržištu. Državi i nacionalnoj kulturi od toga ne ostaje ništa. Samo spaljena zemlja i milijuni potrošeni na korist jedne kompanije. Nijedna razumna zemlja koja imalo vodi računa o svojim interesima to neće dopustiti.

Je li točno da takva rješenja, kako se sada može čuti, ne postoje nigdje u Europi?

Ne, to je potpuna neistina. Dapače, otprilike polovica europskih država upravo je na identičan način definirala obaveze nakladnika, samo su postoci veći nego je predloženo u našem zakonu. One države koje su tu obavezu definirale drugačije, naprosto nisu imale potrebe za ovakvom definicijom jer nakladnici u tim državama i bez posebnog normiranja ulažu u domaću neovisnu proizvodnju. Preko naše krovne europske udruge neovisnih proizvođača imamo uvid u sva zakonska rješenja u Europi i s njima smo upoznali naše Ministarstvo kulture i medija.

Jesu li komercijalni nakladnici mislili na nezavisne producente, kada su se požalili da se zakon mijenja “pod pritiskom interesnih skupina”?

Očito su pod time mislili na cjelokupnu hrvatsku audiovizualnu zajednicu, budući da je baš ona, predstavljena kroz sve relevantne udruge zatražila od ministarstva da konačno uredi ovo pitanje. Ne znam na koga drugoga su mogli misliti. A ako je tako, to je prilično nečuveno – da dvije privatne kompanije, koje u Hrvatskoj imaju koncesiju na duopol u prikazivanju komercijalnog televizijskog programa, proglašavaju domaću audiovizualnu zajednicu “interesnom skupinom”. Kao da su se malo pobrkali lončići.

A koliko TV nakladnici trenutno ulažu u domaću neovisnu produkciju?

Ako vam kažem nula, zvučat će kao pretjerivanje, ali to je točan iznos.

Što je tome razlog?

Ha, postoji onaj vic o tome zašto si pas liže jaja. Zato jer može. Dva su ih čimbenika mogla natjerati da ispuste iz ruku apsolutni monopol na proizvodnju i davanje prednosti kupovini gotovih stranih sadržaja. Jedan bi bio tržište i zahtjevi publike, ali to ne možete očekivati, kada imate samo dva nakladnika koji su uskladili strategije. Drugi je regulativa, a to je Zakon o elektroničkim medijima iz 2009. godine propustio učiniti.

A što je sa sadržajem koji se trenutno emitira na domaćim kanalima? Ne predstavlja li on ulaganje u sadržaj i proizvodnju?

Naravno, ali ne u domaću proizvodnju. Gotovo sav strani program koji prikazuju proizvela je neovisna produkcija na nekom drugom tržištu. Čak i domaći zabavni show koji sami proizvode, nastao je na osnovu licence neke strane neovisne produkcije. O tome se, naime, i radi. Marketinški prihod ostvaren u Hrvatskoj, oni investiraju u otkup gotovih proizvoda neovisne produkcije, čiju su proizvodnju financirali nakladnici u Turskoj, Njemačkoj, Danskoj, Engleskoj, Americi ili Srbiji. Oni samo kupuju prava prikazivanja onoga što se proizvelo i investiralo u drugim državama, ali sami nisu spremni to isto činiti u Hrvatskoj.

Koliko se na ostalim tržištima investira u lokalnu neovisnu produkciju? Recimo, u postotku sadržaja prikazanog na kanalima vodećih nakladnika?

Taj se postotak uglavnom kreće između 30 i 70 posto. Razlike su u lokalnim tradicijama, razvijenosti nezavisnog sektora, te o tome radi li se o javnim servisima ili privatnim nakladnicima. Predvodnik je uvijek bila Velika Britanija, ali se posljednjih desetljeća princip uhvatio u većini europskih država, pa je danas, recimo, predvodnik Belgija koja praktički sve osim proizvodnje vijesti gura prema neovisnoj produkciji. Neki od najvećih i najutjecajnijih neovisnih proizvođača dolaze iz Njemačke. Veliki je bum neovisne produkcije u mediteranskim i skandinavskim zemljama, ali veliki je rast primjerice i u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj. Posljednjih godina jako rastu Španjolska i Italija, ali i Finska.

Što je točno neovisna produkcija i zašto je Europska unija smatra važnom? Koliko ima neovisnih producenata u Hrvatskoj?

Neovisna produkcija je osnovni stup europske ideje pluralizma u proizvodnji audiovizualnih sadržaja. Riječ je o nužnosti da se proizvodnja sadržaja u jednom dijelu proširi izvan nakladničkog monopola, kako bi se potakla kreativnost i sposobnost da što širi krug stvaralaca dobije pristup osmišljavanju, razvoju i proizvodnji što raznovrsnijeg i kvalitetnijeg sadržaja. Time se pruža bolja usluga gledateljima, ali i osnažuje europski kulturni proizvod na globalnom tržištu.

U Hrvatskoj djeluje preko stotinu neovisnih produkcijskih tvrtki različitih specijalnosti i usmjerenja, od kojih barem tridesetak ostvaruje kontinuirane respektabilne rezultate na domaćoj i međunarodnoj sceni. Procjenjuje se da godišnje zapošljavaju nekoliko tisuća suradnika. Zbog dosadašnje zatvorenosti komercijalnih nakladnika, one se slabo i sporo razvijaju, teško održavaju stabilnost i kontinuitet i teško planiraju svoje poslovanje, oviseći samo o javnoj televiziji i HAVC-u, ili se snalazeći kojekakvim drugim poslovima. U tom su smislu u izrazito neravnopravnoj poziciji u odnosu na neovisne proizvođače u drugim europskim državama.

Smatrate da je odredba o reinvestiranju u nezavisnu produkciju, ustvari zaštita od tržišne dominacije malog broja igrača?

Europa je davno odlučila da ne želi da se svi kapaciteti za proizvodnju audiovizualnih sadržaja učine potpuno ovisnima o malom broju nakladnika s dominantnom pozicijom u prikazivanju audiovizualnih sadržaja, i u pristupu financijskim sredstvima.

Ipak, ne utječe li se novim zakonskim odredbama na slobodu poduzetništva?

Da, ako mislite na konačno ostvarivanje prava brojnih hrvatskih neovisnih proizvođača da postoje i proizvode na svom jedinom domicilnom tržištu. Ako pak mislite na dva komercijalna nakladnika, njima se niti za milimetar ne mijenja niti jedan aspekt njihove poslovne slobode: nisu obavezni potrošiti niti jednu kunu više nego su planirali uložiti u svoj program. Ostaju potpuno i neograničeno slobodni da biraju i uređuju svoj program, naravno u okviru koncesijskih ugovora i pozitivnih zakona. Kako trenutno djeluju samo dva takva nakladnika na tržištu, zakon ih tretira identično, pa tržišna utakmica nije baš ničime narušena. Jedina razlika za njih je da će od sada jedan manji dio programa, po njihovom izboru, proizvoditi u sustavu neovisne produkcije, a ne isključivo u kući.

Oni tvrde da je proizvodnja u neovisnoj produkciji skuplja.

Za njih neće biti nikakvih financijskih posljedica. Možda neke uštede. Sva istraživanja, europska i domaća, govore da je proizvodnja niza sadržaja efikasnija i povoljnija u neovisnoj produkciji. Oko toga ne može biti zabune. Ono gdje su nakladnici sigurno superiorni, jest proizvodnja informativnih i studijskih programa u živo. Tu im neovisna produkcija niti može, niti treba konkurirati.

Dobro, a u kakvom su odnosu europska Direktiva o audiovizualnim sadržajima, i lokalna zakonodavstva u Europi? Nakladnici kažu da se u Direktivi ne spominje model kakav donosi Hrvatska.

Direktiva je naputak lokalnim zakonodavcima kako osigurati da se ostvari cilj europske medijske strategije. No ona nije zakon. Direktiva je izrazito jasna u pogledu cilja, a uvijek ostavlja mogućnost lokalnom zakonodavcu da poznavajući najbolje svoju sredinu i tržište pronađe najefikasniji način kako će osigurati ostvarenje cilja. Naš zakon iz 2009. bio je možda i jedini u Europi koji nije ni na koji način štitio domaću proizvodnju, jer smo u vrijeme pregovora mislili da se to ne smije. Istina je da u nekim europskim državama to naprosto nije bilo potrebno jer su to velike, dominantne kulture u kojima je domaći sadržaj oduvijek apsolutno prevladavajući. No zato su sve ostale države itekako precizno i strogo zaštitile opstojnost domaće kulture i jezika. Čak i brojne velike europske države otišle su u tom normiranju nemjerljivo dalje od novog hrvatskog zakona.

Koje su zemlje, kako kažete, otišle nemjerljivo dalje? Što su točno propisali?

Izričit primjer za to je Francuska, koja tradicionalno ništa ne prepušta slučaju kada se radi o zaštiti i promicanju vlastite kulture i jezika. Normirali su ne samo visok ukupni postotak domaćih neovisnih djela, nego se ušlo i u vrstu sadržaja. Umjesto samo jezikom, označili su ih kao “patrimonial” sadržaje, što bi mi možda mogli prevesti kao baštinske. I onda specificirali obaveze prema igranim, dokumentarnim, obrazovnim i animiranim sadržajima, izvorno na francuskom. Obratili su pažnju i na vrijeme prikazivanja i na reprize.

Ne bave se samo nakladnicima s koncesijom, nego i kablovima, pružateljima usluge videa na zahtjev, globalnim digitalnim platformama, pa i lokalnim i regionalnim prikazivačima. Radi se o društvu s visoko razvijenim osjećajem za položaj vlastite kulture i jezika u globalnom okruženju, te važnosti i ulozi medija za ukupan društveni balans i razvoj. Zato ne treba čuditi da je Francuska danas među vodećim izvoznicima medijskih sadržaja u svijetu, iako im jezik nije ni približno rasprostranjen kao recimo engleski.

A osim Francuske, koja je zbilja notorna po zaštiti svoje kulture?

Zanimljiv je primjer Italije, koja ima dugu tradiciju sinkronizacije stranih sadržaja na talijanski jezik. Sinkronizacija američkih sadržaja tamo je velika industrija, a mnogi talijanski glumci napravili su velike karijere posuđujući svoj glas nekim velikim svjetskim zvijezdama. Tako da je u Italiji sve što se prikazuje na talijanskom jeziku, ali je zato uvoz godinama priječio razvoj domaće audiovizualne industrije i vlastite kulture. Zato su zakonom precizno odredili obavezu od 7 posto ukupnih prihoda nakladnika uloženih u neovisna djela izvorno proizvedena na talijanskom. Treba također razumjeti da u Italiji djeluje preko dvjesto privatnih nacionalnih kanala pa se tu radi o ogromnim iznosima. No i bez tih zakonskih rješenja, u većini europskih država praktično je nezamislivo da ozbiljan nakladnik izbjegava investirati u domaću neovisnu proizvodnju i ispunjava vremenom određenu kvotu europske neovisne produkcije isključivo otkupljujući jeftino prava prikazivanja strane neovisne produkcije. U tome smo stvarno iznimka.

Jeste li pokušali kroz dijalog razriješiti suprotstavljene pozicije domaćih neovisnih producenata i komercijalnih nakladnika?

Kako da ne. Koordinacija hrvatskih audiovizualnih udruga predvođenih producentima i redateljima, uz posredovanje ravnatelja HAVC-a i medijaciju HUP-a, pregovarala je s komercijalnim nakladnicima tri mjeseca. Isprva smo im nudili model da se postotak određuje od njihovih programskih proračuna. No oni nikako, ni nakon tri mjeseca nisu bili spremni transparentno iskazati koliki im je programski proračun, pa naprosto nije bilo moguće tako doći do bilo kakvog suvislog modela čija primjena bi se bilo kako mogla nadzirati. Naposljetku smo kroz pregovore popustili od logičnih i našem tržištu primjerenih 10% ukupnih prihoda, na 7% koliko je određeno zakonom u Italiji. U prijedlogu zakona, ministarstvo im je odlučilo izaći u susret i taj postotak smanjiti na pet, što mi smatramo premalim.

Jesu li odnosi i povjerenje nepovratno narušeni?

Ne vidim zašto bi bili. Na neki način i jedni i drugi smo žrtve nejasnih pravila igre, pa ih svatko tumači prema svojim interesima. Uvjeren sam da će kad jednom započnu suradnju s neovisnom produkcijom otkriti mnoge prednosti. Kroz praksu će se ta suradnja uvježbati i izgraditi se povjerenje. To se dogodilo svugdje na svijetu, pa nema razloga da tako ne bude i ovdje.

Koliko ste zadovoljni pristupom Ministarstva kulture i medija ovom pitanju?

Već godinama smo nezadovoljni reakcijama ministarstva kulture. Smatramo da je ministarstvo davno trebalo uočiti nedjelotvornost zakona iz 2009. godine i reagirati. Ovo je vrijeme brzih medija i audiovizualne kulture, a naša audiovizualna zajednica u višestruko je neravnopravnoj poziciji u odnosu na naše kolege u drugim europskim državama. Neke od čimbenika te neravnopravnosti nije moguće izmijeniti, barem ne brzo. No imati protiv sebe hrvatski zakon koji čini direktnu štetu nacionalnoj kulturi zbilja je teško razumljivo. Mi smo i dalje vrlo nezadovoljni ovim zakonskim prijedlogom.

Zašto?

Smatramo da je postotak od 5 % izrazito mali za tržište sa samo dva komercijalna nakladnika, kojima je država strogim restrikcijama reklama na javnoj televiziji osigurala značajnu većinu ukupnog marketinškog kolača čitave države. Smatramo da je potpuno besmislen ustupak da se uvede postupna primjena kvote, pa da se u prvoj godini primjenjuje samo 2,5% zbog pada prihoda nakladnika uslijed pandemije. Govorimo o postocima, pa oni po matematičkim zakonima precizno prate osnovicu, odnosno prihod. Ovo je čisti poklon nakladnicima koji su imali petnaest godina da se usklade s europskom praksom. Stvarno ne razumijemo zašto im se toliko pogoduje.

Ono što nas ipak najviše brine jest to što u zakonskom prijedlogu ne vidimo nikakvu obavezu za pružatelje digitalnih medijskih usluga, velike platforme i pružatelje videa na zahtjev, koji postaju veliki korisnik našeg medijskog tržišta. Upravo je to jedan od naglasaka posljednje europske direktive i veliki broj novih europskih zakona to je već primijenio. Plašimo se da upravo dobivamo još jedan zakon koji će kao i onaj iz 2009. biti zastario u trenutku kada bude donesen i da ćemo se opet godinama morati boriti da nadoknadimo zaostajanje za ostatkom Europe.

Mislite, dakle, na globalni prodor novih platformi, streaming servisa poput Netflixa, HBO-a i Disneyja. Što on znači za domaću nezavisnu produkciju?

Kao i sve novo i moćno, to je i prijetnja i prilika. S jedne strane to je dominacija stvarno krupnog kapitala prema kojem je i Europa mala, a ne samo neki sitni hrvatski neovisni proizvođač. S druge strane, to je novi mogući kupac i investitor. Stoga je iznimno važno da hrvatski zakonodavac jako dobro prati kako se Europa, kao cjelina postavlja prema tom fenomenu i u tome pronađe načina kako se točno mala Hrvatska može uklopiti sa svojim interesima. Tu je odgovornost našeg zakonodavca velika.

Kako je njihov dolazak zakonski reguliran u ostalim europskim zemljama?

Na nekoj krovnoj razini, Europa je propisala minimalnu kvotu od 30% europskog sadržaja. Nakon prvog šoka, države su na svojoj razini krenule u finu regulaciju kroz lokalno zakonodavstvo i direktne pregovore s platformama, štiteći nacionalne interese. Netflix se isprva tvrdo postavio, ali kada su shvatili europska pravila igre, počeli su se prilagođavati. Španjolska je isprva platila dosta veliku cijenu kolonijalne ispostave, ali su drugi učili na njihovom primjeru i sada se u cijeloj Europi ubrzano trasiraju novi modeli suživota globalnih platformi i domaće audiovizualne konjunkture. Oblici su razni: od obaveznog nemalog izdvajanja za nacionalne audiovizualne fondove, do mogućnosti izbora da se taj iznos zamijeni ulaganjem u domaću produkciju i njenu široku distribuciju.

Što mislite na najave ministrice kulture, o mogućoj liberalizaciji zakona koja bi omogućila vertikalnu integraciju – dakle, spajanja proizvođača i distributera TV sadržaja?

Mi smo dopuštanje vertikalne integracije zagovarali puno prije nego je to postala tema s obzirom na krizu koju proživljava N1. Smatramo da je svaka prilika da se u audiovizualnu industriju i medijsku proizvodnju uvede novi kapital i investicijski interes dobrodošla, kao i svaka liberalizacija pristupa tržištu. Naravno, to ne treba brkati s liberalizacijom monopola, pa razumijemo oprez ministarstva oko moguće koncentracije. Tehnološki i medijski okoliš globalno se brzo mijenjaju pa nije realno, pogotovo za ovako malu zemlju graditi kineske zidove razvoja. Nekoć nezamislivo povezivanje proizvodnje i distribucije danas je ionako razbijeno nezaustavljivim globalnim procesima razvoja digitalnih komunikacija, pa je stajanje u mjestu i samo promatranje tih procesa neproduktivno.

Kako omogućiti razvoj tržišta, a spriječiti nastanak novih monopola?

Lokalno zakonodavstvo i služi tome da regulira taj razvoj na način koji je najkorisniji i primjeren za našu sredinu i naše nacionalne interese. Smatramo da je moguće dopustiti vertikalnu integraciju i pritom sačuvati tržište od moguće pretjerane koncentracije i stvaranja nekih novih monopola. Zakonodavac mora pratiti i razumjeti procese, te ih regulirati na način koji potiče razvoj i donosi korist društvu, štiteći ga od mogućih negativnih, neželjenih pojava. Naravno da mediji imaju veliki utjecaj, pa nismo puno napravili ako jednopartijski sustav zamijenimo jednomedijskim utjecajem. U tom smislu, nulta točka je apsolutna transparentnost po pitanju vlasništva.