Praizvedba predstave koja je u HNK Osijek pronašla uzbudljivo stanište između Čehova i Harmsa
Guslač od marcipana, u režiji Dore Ruždjak Podolski, priča je o glazbenom geniju Franji Krežmi
Ukleti glazbeni genije Franjo Krežma prešao je u onostrano kao devetnaestogodišnjak. Tek je prvo paperje na bradi osjetio. Jedva da je miris prve ljubavi udahnuo. Violinski performerski virtuoz i kompozitorski ludist, u posljednjoj trećini 19. vijeka iz rodnog se Osijeka meteorski vinuo u kozmos kvantne fizike glazbe. Nastupajući po razmaženim europskim salonima još kao tinejdžer, stvarao je glazbu cijelo stoljeće ispred svog vremena.
Krežmini muzički otisci često odlaze u avangardu, zvuče kao Šostakovič prije Šostakoviča. Zato je Guslač od marcipana, ikonoklastička priča o Krežmi praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, pronašla uzbudljivo stanište između Čehova i Harmsa. Redateljica Dora Ruždjak Podolski odvažno je odgovorila na mnogostruke konotacije koje nam je sagorjela Krežmina sudbina ostavila. I u tome je imala nesebičan odgovor glumaca-graditelja, kao i cjelokupnog autorskog tima.
Po romanu Stjepana Tomaša
Za predložak predstave korišten je roman Stjepana Tomaša Guslač od marcipana koji se još 2004. prvi artificijelno pozabavio Krežmom kao dječakom posječenih snova. Redateljica se s pravom odlučila da s dramaturginjom i koautoricom Marijanom Fumić priđe motivima Tomaševe proze kao prvom levelu, ishodišnom mjestu s kojim će voditi punokrvni dijalog i putovati dalje. Novonastala svevremenska priča dobila je gorki podnaslov Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata, ogolivši posebnost pojedinca u sivilu prosječnosti kao istodobni dar i prokletstvo.
Krežma, kako ga nadahnuto posvaja glumac Antonio Jakupčević, pali je princ vanzemaljske genijalnosti. Društva u koja se to drukčije dijete teleportira, iako ga obožavaju, nisu ga u stanju istinski razumjeti. To podjednako vrijedi za javnost izvana i za porodicu iznutra. O tome čulno govori Guslač od marcipana iskovan na osječkoj sceni. Redateljica Dora Ruždjak Podolski krenula je u totalnu redukciju, bez ostatka se pouzdavši u jedan stol i 16 glumaca neimara. Spremnih da u isti mah kreiraju svoja fiktivna lica i propituju ona koja nose na vlastitoj savjesti. Zato oni neprestance u gustom dvosatnom ritmu grade svoje holograme Krežme, a on gradi njih.
Posebna pažnja na glazbi
Na praznoj pozornici (obloženoj vrsnim svjetlosnim mijenama Tomislava Kobie) scenograf Stefano Katunar instalirao je dugi stol impozantnih dimenzija ali oguljen, istrošen, sirov i neugledan. Jedini mogući za sanjanje čehovljanskih čežnji ili harmsovskog slap-sticka do apsurdnog naličja. Kostimografkinja Barbara Bourek istom se rudimentarnom gestom poslužila u kostimima, s njih kao da se zemlja runi dok premošćuju epohe.
Dora Ruždjak Podolski u svim svojim predstavama veliku pažnju poklanja glazbenom gradbenom materijalu. U Guslaču je otišla još dalje u istraživanje glazbene esencije bivstvovanja. Svaki treptaj glumačkog tijela i lica (sjajnu koreografiju potpisuju glumica Selma Mehić i redateljica), svako pomicanje stolice ili lonca, svaki šušanj papira, ima svoju željeznu glazbenu kauzalnost. Na fantastične Krežmine brojeve suvereno se autorski replicirao skladatelj Tihomir Ranogajec (recimo „žablji oratorij“ naprosto je impresivan) a sve uživo prati peteročlani komorni orkestar (Bella Nagy, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić, Damir Šenk) uz mezzosopranisticu Stefany Findrik.
Ovacije odličnoj glumačkoj ekipi
Kao što rekoh, performerski kapital igrača koautora ovdje je golem. Pjevaju i igraju bez daha. Antonio Jakupčević izložio je i oholost avangardnog superstara, ranjivost neshvaćenog drukčijeg bića i neku starmalu mudrost djeteta zrelijeg od nezrele sredine. Antonia Mrkonjić kao Krežmina sestra Anka, prošla je registar ljubavi, zavisti, ostavljenosti i samoće. U zajedničkoj igri oboje hode i po rubu incestuoznosti. Matija Kačan u Krežmi senioru izvrsno komponira malograđanštinu, marcipanski šarm i podtekst oca tiranina. Selma Mehić kao majka Amalya temeljita je u gradnji kulisa doma, brižno krpajući sva puknuća.
Anita Schmidt kao Franjina baka, stoluje na čelu stola i djeluje kao fragilna memorija nekadašnjeg svijeta, svira live na klaviru i šalje zaboravljene moralne poruke. I Duško Modrinić, Aljoša Čepl, Antonija Pintarić, Dora Bogdanović, Armin Ćatić, Ljiljana Krička Mitrović, Matea Grabić Ćaćić, Mario Rade, Ivana Soldo Čabraja, Petra Bernarda Blašković, Miroslav Čabraja, neprestanom koncentriranom ponudom na sceni učinili su da ovaj Guslač ima strune od čelika i zlata. Publika im je uzvratila zasluženim ovacijama.