Pratimo aktualni Zagreb Film Festival: ‘Tiha djevojka’ irskog debitanta mali je dragulj

Tako je za svoju obiteljsku dramu Alcarràs 36-godišnja Carla Simón nagrađena Zlatnim medvjedom i španjolskom nominacijom za nadolazeće Oskare, a nešto stariji debitant Colm Bairéad za Tihu djevojku pokupio je dvije manje festivalske nagrade. I dok je Španjolkin film definitivno veoma solidno ostvarenje, takva ocjena ne bi sasvim pristajala uz Irčev debi. Po mom sudu, riječ je o pravom malom remek-djelu, apsolutnom dragulju ovogodišnjeg filmskog kalendara.

Irčev film baziran je na kratkoj priči iz The New Yorkera

U početku bijaše priča. Sredinom veljače 2010. godine, zapažena irska spisateljica Claire Keegan u The New Yorkeru objavljuje prozu pod naslovom Foster. Potaknuta sjajnim komentarima publike i kritike, autorica priču proširuje i iste godine objavljuje kao novelu. Među oduševljenim čitateljima u nekom se trenutku zacijelo našao i irski redatelj Colm Bairéad, odlučivši taj tekst pretvoriti u svoj prvi dugometražni igrani film. Nema sumnje, ovom adaptacijom redatelj će svojoj zemljakinji donijeti još veću publiku.

Radnja Tihe djevojke smještena je u 1981. godinu i prati jedno ljeto u životu devetogodišnje djevojčice Cáit (sjajna debitantkinja Catherine Clinch). Povučena Cáit sa svojom povećom obitelji živi u ruralnoj Irskoj, u prilično nesolidnim uvjetima.

Otac je manje-više niškorist: nije posebno marljiv, a u slobodno vrijeme neuspješno se kladi na konje, zalijevajući promašene uloge na šanku lokalnog puba. Iako ozbiljnije odrađuje svoj udio u odgoju, majka također nije naročito obazriva, osobito prema najmlađoj Cáit koja ponekad još uvijek mokri u krevet, za što ni kod svojih sestara ne nalazi previše razumijevanja. Kad je kod kuće, Cáit se najradije skriva od ostatka svoje obitelji.

Tijekom ljeta roditelji je šalju na čuvanje kod rođaka

Osim toga, i škola nosi svoja poniženja. Zapostavljena i bez poticaja za učenje, djevojčica ima problema s čitanjem, a kad druga djeca u pauzi za ručak posegnu za svojim kutijama s hranom, ona se ponekad mora zadovoljiti tek kriškom crnog kruha. Ne iznenađuje da zbog svega toga teško pronalazi društvo. S novom bebom na vidiku, roditelji je odluče poslati na čuvanje kod dobrostojećih rođaka.

Nakon duže vožnje, emocionalno distancirani otac hladno je pozdravlja pred njezinim privremenim paziteljima, a onda se odveze natrag doma, zaboravivši ostaviti njezin kufer s odjećom. Cáit ništa ne govori.

Njezini privremeni udomitelji, Eibhlín i Seán, stariji su bračni par. I dok se supruga djevojčici odmah razveseli, suprug isprva ostaje po strani. Sljedećih dana, okupana, pristojno nahranjena i temeljito počešljana Cáit, možda po prvi puta u životu osjeti kako izgleda kad se netko za tebe brine, iako, barem prividno, pažnju dobiva samo od Eibhlín.

Njezini privremeni udomitelji prešutjeli su tragičan događaj

Kad Eibhlín na početku naglasi da u svojoj kući ne želi tajne, za pretpostaviti je da vjerojatno sama nešto skriva, no redatelj se ne oslanja previše na taj element iščekivanja, između ostaloga, zato što i sam gledatelj prilično brzo može dokučiti o kakvoj se tajni radi. Cáit, naravno, razbudi i nježnost naizgled nezainteresiranog Seána koji će je, između ostaloga, naučiti da je ponekad dobro biti tih, i da bi svijet bio jednostavniji kad bi ljudi češće odolijevali porivu da govore onda i kad treba šutjeti. Eto prvih očinskih savjeta u njezinom životu.

Ispunjeno sitnim zadovoljstvima i neočekivanom nježnošću, ljeto brzo odmiče. Kad se približi vrijeme škole i djevojčica treba ići doma, nitko od njih ne želi kraj, ali nema rasprave o tom gdje Cáit u stvari pripada, i što bi bilo najbolje za nju. Na gledateljsku dvojbu hoće li sve ostati na jednom ljetu ili je njezina sudbina nepovratno promijenjena, redatelj ne želi dati odgovor do samoga kraja.

Sve se ovo možda ne doima previše uzbudljivo, no Tiha djevojka na svakom koraku oduševljava kao jednostavna, ali zrela meditacija o djetinjstvu, tugovanju, samoći i pronađenoj bliskosti. Intimni karakter priče odgovara i suženom formatu slike (4:3), a na tom principu funkcionira i skladni, minimalistički postavljen scenarij gdje redatelj s nekoliko pomno izabranih detalja sustavno uspijeva stvoriti cjelinu kojoj ništa ne treba dodati ni oduzeti.

Izuzetnost filma mnogo duguje i prelijepoj fotografiji

Sjajna je skica jedne nezgodne strane ruralnog mentaliteta sekvenca u kojoj poznanici supružnika pozivaju djevojčicu na druženje s njihovom djecom, samo da bi je zasuli pitanjima o financijskom stanju udomitelja (“koriste li u kolačima maslac ili margarin?”), a onda i da bi joj pakosno otkrili tajnu koju smo spominjali.

No ništa od toga neće nauditi njezinom odnosu s rođacima, pa ovdje, kao i u pojedinim drugim momentima, redatelj tek provocira s potencijalom klišeja samo da bi ga ubrzo eksplicitnije zaobišao i iznevjerio.

Izuzetnost ovog filma razmjerno mnogo duguje i prelijepoj fotografiji Kate McCullough iz čijih bi kompozicija mladi filmaši i fotografi trebali učiti kako izgleda vrhunski kadar, i kako vlastitu perspektivu prilagoditi karakteru priče.

U kino Tuškanac ušetao sam očekujući možda tek pristojnu obiteljsku dramu, ali nakon tih devedeset minuta, bio sam prilično siguran da ove godine nisam pogledao dirljiviju, zreliju dramu. Ako je suditi po onom što sam mogao čuti i vidjeti oko sebe, osobito kad je svjetlo razotkrilo vlažne oči publike, nisam bio jedini. Tiha djevojka zaslužuje barem još nekoliko prikazivanja, nadajmo se da će u ozbiljnijim kinima biti dovoljno senzibiliteta da je uvrste u neki nadolazeći program.

Španjolkin film kao kombinacija autobiografskog i političkog

Film španjolske redateljice Carle Simón dijeli neke od Irčevih preokupacija, pa se Alcarràs također bavi djetinjstvom i ruralnim područjem, no autorica inspiraciju crpi dijelom iz vlastite biografije, a dijelom iz aktualnog političkog trenutka svoje zemlje, konkretnije, propadanja tradicionalne poljoprivrede zbog konkurencije velikih korporacija i neučinkovitih političkih mjera.

Kako bi stvorila autentično ozračje Alcarràsa, odlučila se osloniti na talent i neposrednost naturščika, a dok nisu pronađene adekvatne slagalice u ansamblu, navodi redateljica u najavi, casting je prošlo više tisuća neprofesionalnih glumaca. Njihov se manjak glumačkog iskustva na ekranu, srećom, rijetko osjeti.

Snimljena za svega osam tjedana, priča ide ovako. Vremešni Rogelio Solé sa svojom proširenom obitelji živi na imanju gdje se unazad više desetljeća bave uzgojem breskvi. U zahvalu što su ih skrivali u vremenima progona zemljoposjednika tijekom Španjolskog građanskog rata, zemlju su dobili od imućne lokalne obitelji Pinyol, no problem nastupa kada njihovi potomci odluče iznevjeriti dogovor i koristiti zemlju za svoj novi projekt.

Do kraja ljetne berbe moraju napustiti svoje voćnjake

Kvaka je u tom što Rogelio, uzdajući se u tradicionalnu patrijarhalnu ideju časti i dane riječi, raniji prijenos zemljišta nikad nije ozakonio ugovorom, pa tako obitelj dobiva sudsku obavijest da imaju do kraja ljeta da napuste svoje voćnjake. Na njihovo mjesto stari vlasnici namjeravaju postaviti velik broj solarnih panela i šalju ponudu Soléima da brigu o breskvama zamijene ovom financijski isplativijom granom posla. Pritom bi njihove breskve trebalo pokrčiti da se oslobodi prostor za ploče.

I dok neki od članova obitelji u tom vide potencijalnu priliku, Quimet, Rogeliov sin, nositelj glavne riječi u obiteljskom poslu, ne želi ni čuti za to, iako je svjestan da većina poljoprivrednika iz okolice prodaje svoju zemlju zbog neodrživo niskih cijena poljoprivrednih proizvoda. Suviše ponosan i tvrdoglav, Quimet nije spreman napustiti obiteljsku tradiciju; na njoj je izgradio i svoj identitet.

Bez nekog dugoročnog plana, čitava se obitelj angažira kako bi odradili još jednu zahtjevnu sezonu berbe, nadajući se možda da će Pinyoli u zadnjem trenutku odustati od svog plana. Istovremeno, svi oni imaju svoje specifične, generacijske probleme koje također pokušavaju riješiti.

Redateljica nas uvijek iznova vraća čarima djetinjstva

Sve slabiji Rogelio i dalje sudjeluje u radovima, iako većinu vremena provodi zamišljen pod stablom smokve, potpuno preplavljen silinom promjene koja stiže; njegov sin Quimet zbog problema s leđima također sve teže drži nekadašnji tempo, i teško da bi uspio funkcionirati bez smirene i sveprisutne supruge Dolors.

I dok je njihova tinejdžerka Marion okupirana pripremom koreografije za nadolazeći lokalni ples, njezin nešto stariji brat pokušava preuzeti očev dio tereta, iako ovaj za njega želi drugačiju budućnost.

Konačno, tu su i najmlađi članovi obitelji, zaigrana djevojčica Iris i njezini bratići, taman dovoljno maleni da ih gotovo ništa osim igre ne brine i ne zanima. Njihove dionice nježan su i duhovit kontrapunkt kompliciranom svijetu odraslih, i svaka od tih scena ima posebnu draž. U tom smislu, ovaj film definitivno ide u smjeru snažnog afirmiranja ideje da je najranije djetinjstvo uistinu najljepše vrijeme u životu čovjeka.

Realistična vizija svijeta koji nikome ne oprašta

Pod pažljivom kamerom redateljice i njezinih suradnika, ljeto u voćnjaku obitelji Solé postaje dojmljivo vizualno iskustvo, a naglašeni melankolični tonovi rijetko prelaze u puku sentimentalnost ili patetiku. Pesimistična, možda, ali njezina je vizija prije svega realistična, lišena iluzija o svijetu u kojem je pobuna poljoprivrednika protiv sustava tek kratkoročni ispušni ventil, borba s vjetrenjačama iz koje će možda tek ponegdje, kao u situaciji zbližavanja Quimeta i njegova sina, izroniti kakav dragocjeni trenutak zbog kojeg sve to neće biti posve uzaludno.

Alcarràs je priča o svijetu koji ne oprašta, priča o načinu života koji neizbježno nestaje, unatoč tome što ga mnogi ne znaju i ne žele napustiti. To je priča o Španjolskoj, Hrvatskoj i svakoj drugoj zemlji gdje postoje područja osuđena na zaborav pod silovitim nanosima lavine onoga što uglavnom nazivamo progresom – priča kakvu je, očito, čovječanstvo već nebrojeno puta prošlo.

Svojim filmom, nema sumnje, Carla Simón ponudila je zanimljivu i uspjelu varijaciju na temu.