Predivan i pretužan film 'Dezerteri' o izgubljenoj generaciji Mostara posvećen je svima koji bježe. Nudi im nadu da to više neće morati
Film Damira Markovine, nagrađivan u Češkoj, hrvatsku premijeru imat će na predstojećem ZagrebDoxu
Prvo gledamo arhivske snimke rušilačkog sadizma nad neimarskim nadahnućem. Olovna jesen 1993. Tenkovske granate Hrvatskog vijeća obrane mrve mostarski Stari most u paramparčad. Zatim kamera plovi niz današnjicu Neretve. Dugo lebdi nad njenim smaragdnim vodama, remek-djelu prirode. Reflektirajući vitku figuru obnovljene građevine kao fatamorganu, kao da ispire zlo one gamadi i zločinačke tragove neprirode.
U offu gorki ženski glas svjedoči o krhotinama bezumljem rata rastepene generacije pa, između ostalog, kaže: “Najviše me boli što smo se svi razišli na ovako glup način. Sad je, naravno, kasno za kajanje…”. Tako počinje predivna, pretužna i prevažna dokumentarna poema “Dezerteri” Damira Markovine.
Najnovije filmsko ostvarenje poznatog glumca zagrebačkog HNK i redatelja jakog angažiranog senzibiliteta, rađeno u produkciji Akademije dramske umjetnosti Zagreb, svjetsku je festivalsku premijeru imalo jesenas u Češkoj, na Ji.hlava IDFF-u. Tamo je film odmah privukao pažnju žirija i osvojio dvije nagrade: za najbolji srednjoeuropski i istočnoeuropski film te za najbolji dizajn zvuka. Hrvatsku premijeru doživjet će na predstojećem ZagrebDoxu, u službenoj konkurenciji Regionalnog programa.
Redatelj nastupa u ime izgubljene generacije
Gardom nježnog, brižnog, a neumoljivog dokumentarista, Markovina je u prethodnom filmu “Čekaj me” minuciozno i hrabro uronio pod kožu vlastite porodice. Polazeći od intimnog, u pozadini tog fragilnog rakursa dotaknuo je i brojne jedva pokrpane ožiljke na iscrpljenim društvima raspadnute Jugoslavije.
Kurs “Dezertera” je suprotan, i jednako uzbudljiv, ranjiv i odlučan. Redatelj i scenarist Markovina (rođen u Beogradu 1973., formativne godine proveo u Mostaru) kroz kolektivnu priču o raseljenju svog gimnazijskog mostarskog razreda, ne samo da nastupa u ime žrtvovane izgubljene generacije, nego i rastvara kartografiju vlastite duše. Istražujući koliko je tih zajedničkih krhotina izbrazdalo njegovu osobnost, njegovo kockanje s prevarantom životom.
“Dezerterima” snažnom i odgovornom autorskom gestom odjekuje jedina prava istina: samo privatna gesta, intimna odluka svakog pojedinca može razriješiti dilemu otići ili ostati u ratnom kaosu. Gorčina ljudskog poraza ionako će se, kad jednom rat skonča, gutati u posvemašnjoj otupjelosti samoće. Ali, nema toga koji ima prava drznuti se da u ime nacije, države ili boga oca, žrtvuje ljude na oltar svoje beskrupuloznosti i pohlepe.
Mostar u Dezerterima je tužan grad
U našim bratoubilačkim sjetvama to je posebno kristalno jasno. Zato je Mostar u “Dezerterima” tako tužan grad. Mučna muklost vlada njegovom jekom pamćenja (kompozitorica i autorica soundscapea Manja Ristić), a kamera Krešimira Štuline i Markovine luta skeletima zgrada, pokrpanostima domova i ljudi, ambijentima bivšeg života.
Markovina je impresivan detaljist, pa u jednom zamahu zahvaća ispucale folije na prozorima, nedovoljne za zaštitu od umornog sunca, i krišom bačeni pogled staračke samoće… Legendarne inicijacijske skokove sa Starog mosta ovdje vidimo samo u začetku i početnom odrazu. Ne znamo da li je skakač skončao u ambisu ili završio u maslinastom zagrljaju zahvalne Neretve.
Poduzimajući vlastito lutanje kroz ljepotu, krhkost i stigmu memorije, redatelj se u kadrovima pojavljuje mahom slikan s leđa, nekako dirljivo poražene figure. Kao da na plećima nosi sav taj teret lutalaštva i nevoljnog izgnanstva iz jednog od amblematskih gradova naše mahnitosti u bratskom komadanju identiteta.
Film posvećen svima koji bježe
Vezivno tkivo čine bljeskovi fragmenata iz pisama što ih je autor primao od svojih prijatelja, suboraca u iskasapljenom djetinjstvu, nemilice rastepenih svuda po svijetu. Važan segment su animacije (Marko Tadić) urađene preko izblijedjelih razglednica Mostara ili toposa svijeta – kroz njih stalno krivuda tok Neretve naplavljen gustim crnilom.
“Stani pred ogledalo i poljubi se za mene”, među najdirljivijim je porukama filma. Šalje je Damiru jedna od ahasverskih djevojaka. “Dezerteri” su toplo, potresno, nezamagljeno ogledalo u kojima se ugledasmo bolni i voljni da podnesemo istinu. Film je posvećen “svima koji bježe”. I nudi nadu da jednom više nećemo morati bježati.