Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Predstavom ‘Mara i Kata’ sutra počinje premijerni program Dubrovačkih ljetnih igara. Razgovaramo s autorom

Saša Božić, pomoćnik intendantice, o svom autorskom projektu i ovogodišnjem programu

ZADNJA IZMJENA: srp 19, 2020
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Autorskim projektom redatelja Saše Božića „Mara i Kata“ 20. srpnja započinje premijerni program 71. Dubrovačkih ljetnih igara. Nužno u hodu transformirane, pod neumoljivom dramaturgijom virusijade, Igre žilavo nastavljaju dalje. Kao pomoćnik intendantice za dramski program Saša Božić jedan je od nezaobilaznih boraca u misiji da Igre ne završe na respiratoru. Osim toga, Božićevo živo, riskantno i znatiželjno promišljanje teatra, oko sebe uvijek okuplja zaloge budućnosti. Iako je festivalski insajder, pitam ga o dojmovima otvaranja ovogodišnjih Igara, u lucidnoj režiji i scenariju Marine Pejnović.

BOŽIĆ: Jako sam zadovoljan ovogodišnjim otvaranjem. Ponosan sam da je mlada kolegica u vrlo kratkom roku uspjela svladati strašno zahtjevan i razveden prostor Stare gradske luke i s par suptilnih intervencija: ženski Negromant u interpretaciji maestralne Linde Begonje, paljenje svjetala na zidinama od strane građana za vrijeme nastupa Dubravke Šeparović Mušović, Knez sam na Sponzi usred praznog Straduna…, da nabrojim samo neke, rastvorila toliko puno stvari vezanih uz tu legendarnu ceremoniju, koja svakom umjetniku tko se uhvati s njom u koštac predstavlja svojevrsni uteg.

Toliko je naslaga prošlosti, očekivanja, upisa i društvenih rituala povezano s ceremonijom otvaranja Igara, da je već sam otklon od uobičajenog prostora ispred crkve svetog Vlaha, izazvao velike reakcije građana Dubrovnika, koji uvijek imaju posebna očekivanja od otvaranja. Osobno, umjesto zrcaljenja jednih u drugima ispred Sponze, gradski porat ponudio mi je širinu pogleda i nepoznanicu onog što se skriva na horizontu, koji taj pogled nudi. A ta nepoznanica horizonta uzbudljiva je i istodobno zastrašujuća. Upravo zbog toga, mi se ovogodišnje otvaranje Igara čini neizmjerno hrabrim.“

TELEGRAM: Sigurnosni antiepidemijski razlozi premjestili su lokaciju izvedbe u narodskiji, grublji lučki ambijent. Je li tako i relativizirana ona prateća državnička pompa koja odvajkada prati festival? Fora mi je bilo vidjeti političare onako zabačene u sjene ocvalih barki.

Božić: Ne znam, nisam o tome razmišljao na takav način. I ispred Svetog Vlaha političari su u kutu, na maloj tribini i najmanje vide. Ja sam pratio otvaranje na mulu gdje je bila smještena tonska tehnika i jedva sam ih i vidio. Otvaranje se uvijek prvenstveno obraća gradu i građanima, ove godine bili smo na barkama i po zidinama i nekako više individualizirani, svatko je imao svoje iskustvo, svoju perspektivu, obzirom na izabranu poziciju.

TELEGRAM: Brechtijanski festivalski Prolog nastavlja se vašim autorskim projektom „Mara i Kata“, prvom dramskom premijerom. Koje su bile polazišne silnice za ovu intimističku fresku?

BOŽIĆ: Moglo bi se reći da su „Mara i Kata“ nastale iz prilagodbe programa epidemiološkim, ali i financijskim ograničenjima ovogodišnjeg izdanja festivala. S obzirom na to da smo većinu naših planiranih i najavljenih projekata morali otkazati, sjetio sam se svoje stare želje da uprizorimo dubrovačke kundurice. Sama ideja uprizorenja došla je iz jednog dijela moje predstave „Skup: Igre“ koja je premijerno prikazana 2012. na 63. Dubrovačkim ljetnim igrama. U toj predstavi bavio sam se sjećanjima građana Dubrovnika na kultnu predstavu Koste Spaića „Skup“ i uopće tzv. Zlatnim dobom Igara.

Tijekom rada na predstavi „Skup: Igre“ Nataša Dangubić i Doris Šarić-Kukuljica kreirale su dva lica kundurica koje raspredaju o mogućoj budućnosti Grada. Doris, Nataša i ja smo godinama sanjali o tome da ta dva lica razvijemo u punokrvnu predstavu. Na prijedlog Line Njirić, producentice iz Igara, odlučili smo ih spojiti s licima Mare i Kate. Moram priznati, dok me gospođa Njirić nije upozorila na kultnu emisiju Radio Dubrovnika „Na posjedu kod kundurica“, nisam znao za taj mali fenomen Dubrovačkog radija. Mjesec dana rada u kuhinji Nataše Dangubić iznjedrio je suvremene Maru i Katu.

TELEGRAM: Je li vam bila izazovna transformacija medijskog arhetipa radija u izvedbeni jezik?

BOŽIĆ: Nismo se toliko bavili transformacijom jednog žanra u drugi. I same prvotne Mara i Kata, glumice Desa Begović i Žuža Egrenji, svoje aktove izvodile su ne samo na radiju, nego i na feštama i zabavama po čitavom dubrovačkom kraju. Naša predstava počinje tamo gdje njihova radio snimka završava, dakle ovo su današnje kundurice, one se referiraju na to gdje smo i tko smo danas.

TELEGRAM: Snažne umjetničke osobnosti Doris Šarić-Kukuljice i Nataše Dangubić ovdje su postale koautori?

BOŽIĆ: S Natašom Dangubić me veže višegodišnja umjetnička i ljudska bliskost i iznimna povezanost. S Doris Šarić-Kukuljicom radio sam svega dvije predstave, kažem svega, jer ju iznimno cijenim kao umjetnicu, kolegicu, i mislim da mogu neizmjerno puno o kazališnom poslu od nje učiti.

Za mene od prvog dana nije bilo niti jednog trena promišljanja da su upravo njih dvije jedine moguće Mara i Kata. One savršeno poznaju mentalitet ovoga Grada, pri tome su izvrsne komičarke i dijelimo sličan kazališni senzibilitet i smisao za humor. Predstava „Mara i Kata“ je po meni koautorska kreacija svih nas troje zajedno.

TELEGRAM: Ove dvije kundurice, tračalice, predskazuju i budućnost. Što su otkrile? Hoćemo li otić’ svi dođavola?

BOŽIĆ: Mara i Kata prvenstveno progovaraju o Gradu, njegovoj recentnoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti. Predstava je podijeljena u tri dijela, iz sadašnjosti putujemo u postratni Dubrovnik 90-tih, a potom u daleku budućnost. Kundurice jesu institucija. Duboko češljajući svaku od gradskih tema, Mara i Kata se britko i ekspresivno osvrću na sve: od trenutnog političkog stanja u Lijepoj našoj, preko afitavanja pa sve do toga koji turisti ih najviše guštaju.

Začudnom vještinom prelaženja s jednog predmeta rasprave na drugi, ovaj dubrovački tandem ne prestaje kritizirati sve i svakoga svojim specifičnim humorom, tempiranim komičnim obratima, originalnim jezikom i apsurdnim prevrednovanjem pojma mudrosti svakodnevice.

Revidirajući stil života u Dubrovniku, od devedesetih naovamo, pa sve do u budućnost, naše analitičarke iz dvorišta neprestano otvaraju nove perspektive, stvarajući umjetnost beskrajnog trošenja vremena. Predstava je vrlo lokalna, ukorijenjena u specifičan dubrovački mentalitet, no recimo da joj je glavna tema posvemašnji nestanak stanovnika stare gradske jezgre.

TELEGRAM: „Dubrovačka zrcala“, redateljica Dore Ruždjak Podolski i Marine Pejnović i dramaturga Hrvoja Ivankovića poturit će novo ogledalo Gradu. Predstava prema najavljenom hodočašću po raznim lokacijama priziva neke davne amblematske predstave Igara?

BOŽIĆ: Situacija s pandemijom natjerala je cijeli naš umjetnički tim da još u travnju počnemo tražiti neke nove moduse održivosti festivala. Kreativnost nas je donekle i izvukla iz psihoze cijele situacije. Imali smo veliku želju da se festival održi i vrlo brzo su nahrupile ideje. Olakotna okolnost, ako se išta treba zvati olakotnim, je da nam je Grad opet postao dostupnim za neka nova istraživanja ambijentalnosti. „Dubrovačka zrcala“ zrcale Vojnovićev svijet na Svetom Andriji s predratnim Dubrovnikom Milana Milišića, velikog dubrovačkog pjesnika i jednog od prvih civilnih žrtava Domovinskog rata.

Dio posvećen njemu izvest će se na Pustijerni, jednom od najstarijih dijelova Grada. Lokacija Svetog Andrije po prvi puta će zaživjeti kao mjesto scenske izvedbe na Igrama. Publika je razdvojena u dvije grupe, jedni svoje putovanje počinju u susretu s Vojnovićevim Gradom koji je nestao, a drugi sa Milišićevim Gradom uhvaćenim u klopku svoje bezvremenosti. Potom se te dvije publike sreću na Mrtvom zvonu, dijelu Grada koji je još uvijek očuvao svoju autentičnost i živost. Šećemo različitim vremenima, povijesnim iskopinama i naslagama, kako bismo doživjeli nove susrete.

Posebnost predstave je svakako i susret niza afirmiranih glumaca koji su obilježili recentnu povijest festivala, poput Doris Šarić-Kukuljice, Livia Badurine, Nikše Butijera, Mara Martinovića i niza mladih glumaca, koji dolaze s nezavisne scene, koji su ponajviše pogođeni pandemijom. Odgovornost je festivala da njima da šansu i vidljivost.

TELEGRAM: I Držićevu „Grižulu“ kojom ćete vi i Petra Hrašćanec zatvoriti festival, u dobroj mjeri grade mladi glumci, studenti Akademije dramskih umjetnosti. Time Igre nastavljaju biti i važna radioničarska, pedagoška platforma?

BOŽIĆ: „Grižulu“ razvijamo unutar projekta Future Epics, financiranog sredstvima Europske komisije. Future Epics okuplja partnere iz Švedske, Srbije, Španjolske i Hrvatske, te mu je cilj približavanje nematerijalne kulturne baštine mladim umjetnicima i mladoj publici. Suradnja s Akademijom dramske umjetnosti iz Zagreba, učinila se logičnom za taj projekt.

U „Grižuli“ osim značajnih imena hrvatskog kazališta, Ozrena Grabarića i Nataše Dangubić, sudjeluju studenti glume i plesa završnih godina ADU, koji su prošli kroz proces radionica/audicije te su kroz rad s glumcima i jezičnim savjetnicima svladali jezik Držićevih djela te se upoznali sa širom slikom dubrovačke starije književnosti.

TELEGRAM: Što je „Grižula“ nama danas i što smo mi njoj?

BOŽIĆ: „Grižula“ zatvara krug koji smo otvorili ove godine, bavljenja Gradom i reinterpretacijama dubrovačkih umjetnika i dubrovačkih tema. Za mene je posebno zanimljiv taj pokušaj bijega od Grada, u šumu nesvjesnog, u šumu žudnje u kojoj iskušavamo svoje vlastite granice ne bismo li uvidjeli koliko i da li uopće slobodni možemo biti. Držićevi likovi pobjegli su u šumu, tražeći slobodu, ali i u toj šumi vreba lov jednih na druge.

TELEGRAM: U tom smislu, da li istražujete intrigantan spoj erotskog, snovitog, pustopašnog i socijalnog beznađa u backgroundu komada?

BOŽIĆ: Parodirajući temu idiličnog svijeta u kojem nobili pastiri vječno tragaju za vilama, kroz tri naoko sporedne nevilinske priče, Držić je po meni oblikovao misao o neskladu između žuđenoga i mogućega, ideala i stvarnosti, onoga što želimo i što možemo dobiti. Pokazujući da se sreća ne nalazi u arkadijskom imaginariju, nego u stvarnosti koju živimo.

Stoga aktualnost „Grižule“ nalazim u implicitnoj priči o ljubavi koju ne treba tražiti onkraj poznatog i dostupnog. Ta vječita ljudska potraga za ljubavlju iščitana je i kao studija lokalnog mentaliteta, te će kroz nju biti protkani motivi dubrovačkih narodnih napjeva i plesova.

TELEGRAM: Vaše predstave uvijek zamjetni fokus daju tjelesnoj dramaturgiji. „Grižula“ je posebno podatna za tjelesnu ekspresiju?

BOŽIĆ: Apsolutno. Petra Hrašćanec i ja u svom radu cijeli fokus stavljamo na tjelesni jezik i procedure koje mogu omogućiti scenski okoliš unutar kojeg tekst prebiva. Ovdje nam se učinilo zanimljivim istražiti taj etnološki podtekst, kako „Grižule“, ali uopće i dubrovačkog kraja.

Scenski je jezik uronjen u folklorno ruho, ne kako bismo kreirali razglednicu Dubrovnika, nego istražili koje atavističke, paganske, nesvjesne geste skrivamo u sebi. Što je uopće folklor i baština nama danas? Je li to neki strani, zaboravljeni jezik ili još uvijek postoji u nama, izvan matrice reprezentacijske forme folklora danas.

TELEGRAM: Kad već govorimo o (ne)svjesnom i potisnutom… Nad Igrama se klati poguba pandemijske nepredvidljivosti. Kako je raditi u takvoj psihozi, od danas do sutra?

BOŽIĆ: Ja sam prvenstveno sretan i ponosan da smo uopće održali kontinuitet festivala usprkos nemilim uvjetima. Trenutno mi je vrlo teško promišljati kuda nas ova kriza vodi, ali se trudim prolaziti kroz nju dan po dan. I još uvijek mogu i u njoj naći kreativni poticaj za dalje.

Davor Špišić
Telegram autor
84 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program