Premijera 'Pustolova pred vratima' u HNK Zagreb: Pustolov je kucao, ali nismo ga dočekali

Pomak svoje vrste

Volio bih naglasiti kako zagrebački HNK u ovoj sezoni radi stvarno izvanredan posao sa svojim kazališnim knjižicama, koje su sadržajne, informativne, zanimljive i osmišljene kao ni jedne druge na našim teatarskim scenama.

Prva ovosezonska dramska premijera u režiji Helene Petković na velikoj sceni kazališnog Hrama na Trgu Republike, osim po iznenadnom višeminutnom iskustvu totalnog zamračenja, zabilježena je i pomakom svoje vrste u dramskom repertoaru HNK.

Nakon što smo se u prethodnoj sezoni nagledali doista svačega, tijekom razdoblja u kojemu je Drama debelo kaskala za odličnim opernim i baletnim produkcijama našeg središnjeg nacionalnog teatra, “Pustolov pred vratima” (praizveden u HNK 1926., a posljednji put u toj kući igran prije 15 godina) jest korak naprijed. Ali samo korak.

Anakronost predloška

Ovaj Begovićev klasik školska je lektira, nešto u čemu se dade čitalački uživati, ali je – za postavljanje na scenu – izuzetno zahtjevan i izazovan, i to zbog svoje anakronosti koja se, prije svega, manifestira u motivaciji glavne protagonistkinje Agneze (Đokić).

Petković Begovićevu “igru” i “priviđenje” razdvaja nejasno, ostavljajući nas bez konteksta. Dramaturški je Sanja Ivić predložak više-manje ispoštovala, nešto je štrihirala, s time da je neke slike izbacila (prvu, primjerice), što nije pospješilo ideju predstave, a nije razumljivo ni zašto se duo Petković-Ivić odlučio ostaviti sliku biranja nadgrobnog spomenika – osim da epiloškim humorom publika iz dvorane izađe nasmiješenih lica.

Može se osjetiti da je u ovoj predstavi sve zadovoljavajuće – i scena, i glumačka igra, i pokret – ali i da nešto nedostaje, pa će nedostatak neki pripisati Begoviću, ali ipak je problem u dramaturgiji, koja ovaj tekst nije omotala u perspektivu nama blisku.

Odlična scenografija i neuralgičan hrvatski

Sve su redateljičine intencije posve jasne – i Žirafa, i Miki, i Minotaur, i Zec, i snimanje scene kamerom s direktnim prijenosom na videozidu kojim je prostor dubinski omeđen (iako bi bilo dobro kada bi kamera nekako mimoišla tehničare u zakulisju), i prpošni i sugestivni scenski pokret (Damir Klemenić), i vremenske, prostorne i ljudske pomaknutosti, pa i vlakić kao infantilni simbol “putovanja”. Njezino je čitanje Begovića razumljivo, donekle zabavno, čak i zaokruženo, ali – što nam donosi? Protiv čega ustaje? Za što se zalaže? Što hoće od sebe, od nas?

Begovićeva ideja prostora stavljena je ustranu, i scenografski je (Zdravka Ivandija Kirigin) ova predstava puna neke jačine (izuzetak bi, doduše, bio odojak, odnosno njegova povelika plastična imitacija čije prisustvo na dugačkom blagovaoničkom stolu nije opravdano ni estetski ni ikako drugačije). Duboko simbolična i praktična scenografija (igra s crvenim i crnim zastorima koji se koriste umjesto metaforičke rampe), videozid kao izvor silueta koje ovu opsjenu pospješuju, zatim svjetlo (Vesna Kolarec) koje uspješno akcentira ključne trenutke jednoipolsatne drame (nismo morali, kao što je to slučaj sa zagrebačkim teatrima u posljednje vrijeme, škiljiti kako bismo razabrali lica i radnju) – sve je to bilo jako dobro.

I kostimi (Tea Bašić Erceg) inspirirani prijašnjim vremenima zasigurno su, međutim, bolje igrali za ovu predstavu od hrvatskog jezika koji, nažalost, nije osuvremenjen, pa umjesto da služi klasičnome predlošku, postaje tek artificijelna, neuralgična točka ovog uprizorenja.

Neurastenična, uplašena, tragična

Ansambl je igrao kako igra ansambl predvođen sve samim prvacima Drame. Agneza Jadranke Đokić neurastenična je, željna, uplašena, tragična. Zatim Grgić, moćne poze sa svojim (auto)ironičnim pogledom na svijet u ulozi Agnezina rođaka i kasnije ljubavnika, pa Silvio Vovk, koji je lik njezina muža shvatio zaigrano, nježno, a istovremeno mučno. Ana Begić Tahiri kao Gospođa Rubricius opet je pokazala svoj komičarski talent kombinirajući ga s putenošću.

Smrt kao glavni lik kod Petković je fragmentiran na niz uloga a dijele ih Siniša Popović, Marin Stević, Filip Vidović, Dušan Bućan, Ivan Colarić i Daria Lorenci Flatz. Glumački ansambl zaokružuju Tesa Litvan i Ivana Boban.

Takva je fragmentiranost, međutim, dovela do toga da glumci nisu dostatno utilizirani (Bućan, primjerice, izgovara prvu repliku kad je drama već duboko zašla, a i tada tek kako bi rekao nekoliko rečenica), barem ne toliko da bi ostvarili zapažene kreacije, a tomu u prilog ide i iznenađujuće mlak aplauz premijerne publike koja je inače darežljiva i kad treba i kad ne treba.

Propuštena prilika

Na kraju ovoga komada, nemamo odgovor na pitanje zašto je Agneza izgubljena, zašto je muškarci iskorištavaju, zašto im ona to dozvoljava i zašto joj je, uopće, potreban muškarac da bi pronašla sebe – gdje leži njena motivacija? Nekakav nam tanašni okvir (ali ne prvi i jedini!) nudi Begović – snoviđenja prouzrokovana tuberkulozom. Petković, pak, u prvi plan stavlja nešto što se čini prije kao shizofrenija, ali ni to nas ne zadovoljava.

Šteta što od Agneze nije načinjena heroina s kojom netko tko se ne može apsolutno poistovjetiti s literarnim brakolomstvima iz perioda realizma i naturalizma (čija se tradicija osjeti kod Begovića, a onda i u ovoj predstavi), može suosjećati.

Ostaje samo žal što je Petković propustila priliku Begovićevu Agnezu staviti u suvremeni okoliš, dati joj života, lišiti je paćeničke toge i salonske tunike u kojima su ženski likovi predugo vremena žudjeli za svojim prinčevima na bijelim konjima i obolijevali od živčanih bolesti, te je odjenuti u izričaj 21. stoljeća.

Pustolov iz 2023. tako je kucao na vrata, ali dveri ostadoše zaključane. Bez suočavanja s Pustolovom (pa bio on naša propast ili naš spas) nema ni katarze. A on, on je tu, među nama, vrišti svakodnevno, čujemo mu krike iz mraka. Iščekivali smo ga i na posljednjoj dramskoj premijeri zagrebačkog HNK u ovoj kalendarskoj godini, ali ga, poput Agneze, ne dočekasmo.