Presretan sam što živim u zemlji Dembeliji. Znate, to je ona zemlja ubava na obali Jadrana u kojoj nema surove dileme: knjiga il’ kobasica? Ovdje se, brate, ima i jednog i drugog u izobilju. Na tone. Neobično sam radostan da sam se, eto, obreo u zemlji koja iz ukupnog budžeta odvaja za kulturu vrtoglavih 25 posto, i za obrazovanje još toliko!
Ej, pola para poreznih obveznika smisleno ode u znanje i njegu najplemenitijih čuvstava. Zdravlje duha i uma u mojoj je zemlji najpreče. Elem, ta je čudesna i obećana zemlja sve svoje visoke svjetske standarde u proizvodnji kulturnih dobara – jednom ostvarene u temeljima zajedničke države Jugoslavije – nakon osamostaljenja samo nastavila ubrzano razvijati.
Tako smo, recimo, u ove 32 godine izgradili nekih stotinjak novih kazališnih dvorana a sve one naslijeđene potpuno obnovili, digitalizirali i opremili opakim tehnološkim čudesima. Otvoreno je pedesetak novih velebnih megabiblioteka prema kojima je ona Nacionalna u Zagrebu (podignuta u mraku socijalizma) tek potleušica.
Pozitivna distopija staromodnog cinika
Većina naših fakulteta zasjela je na svjetskim top-10 listama, bardovi glumišta odlaze u zaslužne penzije od 4000 eura, godišnje snimimo 30 igranih filmova i 50 TV serija, opismenjeno je 100 posto stanovništva, svaki građanin Hrvatske kupi i pročita godišnje cijelu biblioteku knjiga, jer knjige su jeftine i dostupne…
U mojoj zemlji klince se ne koristi u nacionalističkim spotovima, niti ih se odvodi na stratišta sa suvenirima krvi i tla, kako je to već običaj u barbarskim zemljama. U mojoj visokociviliziranoj zemlji klince se od vrtića uči da je proizvodnja ljubavi i stvaranja nešto najsvetije u ljudskom biću, a da su razaranja, mržnja, pohlepa, pljačka, eksploatacija i destrukcija, relikt amaterskih divljaka.
U mojoj zemlji Dembeliji, premijer je primjer. Znate, on poput nekih staromodnih skandinavskih političara na sajmove knjiga ode kao da u hramove ide. Sjedne na bicikl, na leđa baci ruksak da mu se nađe za sijaset jeftinih a kapitalnih knjiga, pa bogobojazno dodiruje sve te silne nakupine ljudskog umijeća. Ili iz prikrajka, onako ispod oka, da ga nitko ne vidi, prati svoj narod kako opušteno uživa i opskrbljuje se znanjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šmirantsko sljepilo Knjigoveže
Lažem, naravno. Ne živim u takvoj zemlji. Sve ovo napisano samo je plod moga pokušaja da budem ironičan, da se nacerim porazima i poniženjima kojima je popločan pakao naše Demonlije. Najnoviji teatar prezira, bahatluka i tiranijske lakirovke upravo je mrtav-hladan odigrao premijer Andrej Plenković. Usred Parlamenta, ohola i vlašću zaslijepljena kancelarska epizoda imala je za potrebu dokazati da ima empatijsku maštu jednog Andersena.
Pa raju podsjetiti na dan kad se, praćen svitom i podguznicima ukazao na Interliberu. U njegovom slučaju sajmu taštine a ne knjiga. Ta je skaska premijeru poslužila kao alat da podsjeti kako je njegova vlada ove godine uvela i besplatne obroke u školama. Kao da od svojih para daje! Pa je usput, pun nasmijanog podrugivanja prema prezrenima na svijetu, ponizio jedno dijete a da to u svojoj kancelarskoj sljepoći ni ne sanja. Ili sanja, kao neki odnarođeni android.
“Meni je jedna draga i simpatična curica iz Slavonskog Broda na Interliberu prišla, slikala se i kaže ona meni: ‘Hvala na ručku'”, ispričao je Plenković, značajno podigao kažiprst demokrature, a hadezeovština po saborskim klupama usrala se od sreće. Pa će još jednom vrhovni Knjigoveža, uz šmirantsku pauzu i opet prst u oko: „Hvala na ručku“. Užas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijerova izjava kako mu je ‘jedna curica na Interliberu zahvalila na ručku’ čisti je teatar prijezira i bahatluka
Vrhovni Knjigoveža ni ne sanja da je svojim komentarom ponizio jedno dijete
Ohola i vlašću zaslijepljena kancelarska epizoda Andreja Plenkovića imala je za potrebu dokazati da ima empatijsku maštu jednog Andersena
Presretan sam što živim u zemlji Dembeliji. Znate, to je ona zemlja ubava na obali Jadrana u kojoj nema surove dileme: knjiga il’ kobasica? Ovdje se, brate, ima i jednog i drugog u izobilju. Na tone. Neobično sam radostan da sam se, eto, obreo u zemlji koja iz ukupnog budžeta odvaja za kulturu vrtoglavih 25 posto, i za obrazovanje još toliko!
Ej, pola para poreznih obveznika smisleno ode u znanje i njegu najplemenitijih čuvstava. Zdravlje duha i uma u mojoj je zemlji najpreče. Elem, ta je čudesna i obećana zemlja sve svoje visoke svjetske standarde u proizvodnji kulturnih dobara – jednom ostvarene u temeljima zajedničke države Jugoslavije – nakon osamostaljenja samo nastavila ubrzano razvijati.
Tako smo, recimo, u ove 32 godine izgradili nekih stotinjak novih kazališnih dvorana a sve one naslijeđene potpuno obnovili, digitalizirali i opremili opakim tehnološkim čudesima. Otvoreno je pedesetak novih velebnih megabiblioteka prema kojima je ona Nacionalna u Zagrebu (podignuta u mraku socijalizma) tek potleušica.
Pozitivna distopija staromodnog cinika
Većina naših fakulteta zasjela je na svjetskim top-10 listama, bardovi glumišta odlaze u zaslužne penzije od 4000 eura, godišnje snimimo 30 igranih filmova i 50 TV serija, opismenjeno je 100 posto stanovništva, svaki građanin Hrvatske kupi i pročita godišnje cijelu biblioteku knjiga, jer knjige su jeftine i dostupne…
U mojoj zemlji klince se ne koristi u nacionalističkim spotovima, niti ih se odvodi na stratišta sa suvenirima krvi i tla, kako je to već običaj u barbarskim zemljama. U mojoj visokociviliziranoj zemlji klince se od vrtića uči da je proizvodnja ljubavi i stvaranja nešto najsvetije u ljudskom biću, a da su razaranja, mržnja, pohlepa, pljačka, eksploatacija i destrukcija, relikt amaterskih divljaka.
U mojoj zemlji Dembeliji, premijer je primjer. Znate, on poput nekih staromodnih skandinavskih političara na sajmove knjiga ode kao da u hramove ide. Sjedne na bicikl, na leđa baci ruksak da mu se nađe za sijaset jeftinih a kapitalnih knjiga, pa bogobojazno dodiruje sve te silne nakupine ljudskog umijeća. Ili iz prikrajka, onako ispod oka, da ga nitko ne vidi, prati svoj narod kako opušteno uživa i opskrbljuje se znanjem.
Šmirantsko sljepilo Knjigoveže
Lažem, naravno. Ne živim u takvoj zemlji. Sve ovo napisano samo je plod moga pokušaja da budem ironičan, da se nacerim porazima i poniženjima kojima je popločan pakao naše Demonlije. Najnoviji teatar prezira, bahatluka i tiranijske lakirovke upravo je mrtav-hladan odigrao premijer Andrej Plenković. Usred Parlamenta, ohola i vlašću zaslijepljena kancelarska epizoda imala je za potrebu dokazati da ima empatijsku maštu jednog Andersena.
Pa raju podsjetiti na dan kad se, praćen svitom i podguznicima ukazao na Interliberu. U njegovom slučaju sajmu taštine a ne knjiga. Ta je skaska premijeru poslužila kao alat da podsjeti kako je njegova vlada ove godine uvela i besplatne obroke u školama. Kao da od svojih para daje! Pa je usput, pun nasmijanog podrugivanja prema prezrenima na svijetu, ponizio jedno dijete a da to u svojoj kancelarskoj sljepoći ni ne sanja. Ili sanja, kao neki odnarođeni android.
“Meni je jedna draga i simpatična curica iz Slavonskog Broda na Interliberu prišla, slikala se i kaže ona meni: ‘Hvala na ručku'”, ispričao je Plenković, značajno podigao kažiprst demokrature, a hadezeovština po saborskim klupama usrala se od sreće. Pa će još jednom vrhovni Knjigoveža, uz šmirantsku pauzu i opet prst u oko: „Hvala na ručku“. Užas.