Preminuli ruski pisac Jevgenij Jevtušenko nije bio samo umjetnik, već i veliki borac protiv staljinizma
Preminuo je u 84. godini od srčanog udara
Jevgenij Jevtušenko, veliki ruski pjesnik, romanopisac, scenarist, koji je svojom politički angažiranom poezijom nadahnuo milijune mladih buntovnih Rusa, preminuo je od srčanog udara u gradu Tulsa u Oklahomi u 84. godini. Jevtušeno je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sovjetskom Savezu, Rusiji i svijetu stekao karizmu borca protiv staljinizma, pa je čak Krimski astrofizički opservatorij, 1994. po njegovom imenu nazvao jedno svemirsko tijelo otkriveno 1978.
Status rock zvijezde
Na Zapadu, ali i u Rusiji, Jevtušenko je uživao status rock zvijezde, a pripadao je skupini ruskih pjesnika poznatih pod imenom “šezdesjatniki”, među kojima su bili Andrej Voznesenski i Bela Ahamdulina, njegova prva supruga. Jevtušenko je svoje prve pjesme objavio s 20 godina i vrlo je brzo stekao veliku popularnost u SSSR-u, jer su njegova otvorenost i nekonformizam bili sušta suprotnost sa staljinističkom poimanju društvene uloge umjetnosti. Jevtušenko je poslednjih dvadeset godina živio u SAD gdje je predavao na Univerzitetu u Talsi, u Oklahomi.
Tajna globalnog uspjeha Jevtušenka krije se u tomu što su sredinom prošlog stoljeća pjesnici u Rusiji bili utjecajniji i važniji od političara pa je čak i on sam priznao kako je “pjesnik u Rusiji više je od pjesnika”. Kritičari na Zapadu nazvali su ga disidentom i mladim buntovnikom jer ih je po svom otporu podsjećao na njihove mlade angažirane autore i buntovnike. Ipak, Jevtušenko je kasnije isticao kako je bijes koji se provlačio kroz njegovu poeziju, osim što je bio “snažan i važan osjećaj”, ipak bio tek mali dio pokretačke snage njegovih djela.
Podcjenjivan i šikaniran
Jevtušenko je svoje protestne pjesme recitirao na javnim prostorima i dvoranama plijeneći pozornost tisuća slušatelja te inspirirajući Ruse na otpor komunizmu i staljinizmu. Bio je najpoznatiji umjetnik među malom skupinom pobunjenih pjesnika i pisaca koji su budili nadu mladim generacijama da se na razne načine, pa i poezijom, može boriti protiv totalitarnog režima. Uz Jevtušenka, u drugoj polovici 20. stoljeća, po svojoj buntovnosti i otporu, isticali u se još pjesnici Andrej Voznesenski, Robert Roždestvenski te Bela Akhmadulina.
Jevtušenko je bio iznimno plodan autor te je napisao na tisuće pjesama. No, unatoč svih pohvala i planetarne slave, Jevtušenko je nerijetko bio podcjenjivan, zlostavljan, žrtva ljubomora, frustracija i cenzure. Neki su kritičari upozoravali da njegova poezija, zbog masovne produkcije, nema posebnu umjetničku vrijednost. Politički angažman, tvrdili su, potisnuo je u drugi plan umjetničku komponentu, a njegova je poezija, isticali su, bila je običan politički kič. Unatoč takvih zamjerki, Jevtušenkove pjesme ušle su u povijest ruske književnosti kao remek-djela, ne samo po političkim porukama, već i po umjetničkim dosezima.
Neki su tvrdili da nije dovoljno kritičan
Najradikalniji kritičari staljinizma u Rusiji također nisu bili zadovoljni njegovom političkom angažiranosti. Tvrdili su da Jevtušenko docirano kritizira staljinizam, da se zadržava na površini i ne ulazi u dublju analizu, da pazi da se ne zamjeri vlastima, da nikada ne prelazi granicu nakon koje bi ga režim mogao svrstati među disidente te mu zabraniti javno djelovanje.
Jedan od najvećih ruskih disidenata, pjesnik Josif Brodski, optužio je Jevtušenka da “baca kamenje samo u smjerovima koji su službeno dopušteni.” Kao argument za sumnju u Jevtušenkovu iskrenost navodili su da su njegovi kolege pjesnici, iskreni protivnici režima, završavali u radnim logorima ili su izbacivani na ulicu, dok su njega zasipali državnim nagradama, odobravani su mu javni nastupi, a knjige poezije tiskane su u mu stotinama tisuća primjeraka. Također da bez pomoći i suglasnosti vlasti nikada ne bio postao međunarodna književna zvijezda.
Njegove pristalice s gnjušanjem su odbijale takve objede ističući kako su oba njegova djeda stradala u staljinističkim čistkama prije II Svjetskog rata te da se više puta našao na udaru režima. Prvi puta kada je još kao student branio zabranjenu knjigu “Ne samo o kruhu”, pisca Vladimir Dudintseva zbog čega je 1956., izbačen s fakulteta, a nakon toga zato što je, među ostalim, branio od napada disidenta književnika Borisa Pasternaka, autora romana “Doktor Živago” koji je 1958. dobio Nobelovu nagrada za književnost. Jevtušenko je javno osudio okupaciju Čehoslovačke 1968. godine, zalagao se za prava drugog dobitnika Nobelove nagrade, Aleksandra Solženjicina, a osudio je i rusku intervenciju u Čehoslovačkoj. Neka od njegovih djela inspirirala su slavnog skladatelja Dmitrija Šostakoviča da napiše slavnu Trinaestu simfoniju.
Protiv povratka staljinizma
Jedna od njegovih najslavnijih pjesama je “Babi Iar”, napisana 1961. o mjestu u Kijevu gdje su nacisti masakrirali tisuće Židova. Jevtušenko se pobunio upozoravajući da se antisemitizam zadržao u Kremlju i nakon Staljinove smrti. Neposredni povod za pjesmu bila je odluka sovjetske vlade da zabrani podizanje spomenika na Babi Yaru, s objašnjenjem da Nijemci nisu tamo ubijali samo Židove.
Pjesma “Staljinovi nasljednici”, objavljena je 1962. godine, kada se u Rusiji budio strah od povratka staljinističke represije. Pjesma je objavljena u Pravdi, službenim novinama Komunističke partije, što je izazvalo pravu senzaciju. “Staljinova Nasljednici” na početku opisuje prijenos Staljinova lijesu na Crveni trg u grobnicu u blizini kremaljskih zidina.
“….Provirio je kroz pukotinu,
Samo se pretvara da je mrtav.
Želio je zapamtiti sve one
koji su ga ispraćali.
Obraćam se našoj vladi s molbom:
Udvostručiti,
i utrostručiti broj stražara na grobu
Da Staljin ne ustane,
i sa Staljinom, prošlost.
Uklonili smo
ga iz mauzoleja.
Ali kako ćemo ukloniti Staljina
Od Staljinovih nasljednika?”
Cenzori najvjerniji čitatelji
Nakon sloma Sovjetskog Saveza i komunizma početkom devedesetih Jevtušenko je izabran u parlament te je postao tajnik unije ruskih pisaca. Nagrađen je najvišim počastima, njegova djela objavljuju se u najboljim časopisima, a često su ga slali u inozemstvo kao izaslanika dobre volje. Jednom se našalio kako su ipak cenzori bili njegovi najbolji čitatelji i najveći stručnjaci za lov na značenje i nijanse svake riječi.
Jevtušenko je rođen 1933. u gradu Zima u Irkutsku na području Sibira, u blizini Bajkalskog jezera. Njegov otac, Aleksandr Rudolfovič Gangnus, bio je geolog, dok je njegova majka, Zinaida Ermolaevna Jevtušenko, bila pjesnikinja i priznata državna umjetnica. Djetinjstvo je proveo s majkom u Moskvi, a 1941. godine obitelj se, zbog vojne agresije na Sovjetski Savez, morala vratiti u gradić Zima.
Vrijednu muzej-galeriju poklonio državi
Odmah poslije rata njegove mladenačke pjesme počeli su objavljivati u novinama, popularnim časopisima i književnim mjesečnicima. Prva njegova pjesma objavljena je u novinama “Sovjetski sport” 1949. kad je imao svega 16 godina. Vlasti su hvalile njegovo rano stvaralaštvo, a primljen je i na književni Institut Gorki 1951. s kojeg je 1954. izbačen zbog podrške romanu Vladimira Dudinceva “Ne samo od kruha”. Sam se obrazovao pa je, među ostalim, naučio engleski, francuski, talijanski, španjolski…
Prva knjiga Jevgenija Jevtušenka “Izviđači budućeg”, objavljena je 1952., a iste godine postao je najmlađi član Saveza sovjetskih pisaca. Slijedile su knjige poezije: “Treći Snijeg”, “Autoput entuzijasta”, 1956., “Obećanje”, 1957… Prema osobnoj želji biti će sahranjen u moskovskom predgrađu Peredelkino, gdje su grobovi Borisa Pasternaka i drugi poznatih pjesnika. Jevtušenko je u blizini imao daču u kojoj je napravio muzej-galeriju, koju je poklonio državi zajedno s brojnim vrijednim umjetninama Olega Celkova, Aleksandera Bibina, Nika Pirosmanija, kao i Pabla Picassa, Mark Chagala, Georges Braquea, Maksa Ernsta…