Preminuo je Lukas Nola, naš proslavljeni redatelj i scenarist
Izgubio je životnu bitku s teškom bolešću koja mu je dijagnosticirana 2014.
U 59. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je naš proslavljeni redatelj i scenarist, Lukas Nola, prvi je objavio Jutarnji. Vijest je za 24sata potvrdio Nolin prijatelj i kolega Goran Grgić. “Je istina je. Pogoršalo mu se stanje zadnjih deset dana. Bio je u bolnici”, kratko je rekao.
Nola je još 2014. doznao da boluje od raka grla, a njegova supruga Barbara Nola često je u medijima isticala koliko mu se divi zbog borbe s teškom bolesti. Sam Nola je isto tako u medijskim istupima govorio kako ne želi dopustiti da mu se život vrti oko dijagnoze.
”To je ozbiljna stvar koja se ne može gurnuti pod tepih, no iako zahtijeva veliku posvećenost, nikada mi neće postati prioritet niti će mi se oko nje vrtjeti život. Pušio sam četiri kutije dnevno, ali sada mi ne nedostaju. Večer prije operacije izašao sam pred bolnicu i pušio jednu za drugom. 12 sam ih popušio. Nikada kasnije nisam dotaknuo cigaretu, a čak mi i dim smeta. Za bolest sam saznao slučajno jer sam bio promukao pa me doktorica poslala na pregled u Dubravu. Došao sam opušten, a vratio se kući s dijagnozom. Nije bilo lako prihvatiti to”, ispričao je 2017. u intervjuu za Gloriju.
Bogata filmska karijera
Nola je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 2003. filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je zaposlen kao izvanredni profesor.
Debitirao je u naraštaju tzv. mladoga hrvatskog filma TV filmom Dok nitko ne gleda (1993). U igranim filmovima Svaki put kad se rastajemo (1994., Zlatna arena za scenarij na festivalu u Puli) i Rusko meso (1997., i TV serija) postmodernistički kombinira žanrovske sastavnice trilera, melodrame i detektivskoga filma, zaokupljen slikovitim karakterima i pod dojmom filmova Davida Lyncha.
Bavio se i kazališnom režijom
Potom se okrenuo tzv. umjetničkom (art) filmu, s naglašenijim modernističkim postupcima i metafizičkim preokupacijama u djelima Nebo, sateliti (2000., Zlatna arena za režiju) i Sami (2001., Posebna Zlatna arena), u kojima, potvrdivši se kao vrstan vizualni stilist, posebice apsorbira utjecaje Andreja A. Tarkovskoga.
Režira i na televiziji (igrane serije Operacija Kajman, 2007., i Čuvar dvorca, 2017). Pisao je i dramske tekstove, bavio se kazališnom režijom te režirao više eksperimentalnih filmova. Ostali igrani filmovi: Pravo čudo (2007), Šuti (2013).