Razgovarali smo s dramaturgom i režiserom Mislavom Brečićem, koji je nakon 40. ušao u velika kazališta
Brečić je prije par godina privukao pozornost predstavama u Teatru Exit
Dan poslije premijere U registraturi, glumci Filip Križan i Ksenija Pajić već su sjedili u pokusnoj dvorani Gavelle i počeli iščitavati dramski tekst Malena Mislava Brečića. Autor teksta i režira komad, kao prvu premijeru sljedeće godine potkraj siječnja 2016. Na čitaćim probama pridružili su im se i Ozren Grabarić, Barbara Nola, mlada Gavellina snaga Anja Đurinović u ulozi Malene i drugi. Dramaturgiju potpisuje Dubravko Mihanović, suradnik za scenski pokret je Matija Ferllin, scenografiju radi Tanja Lacko, a kostimografiju Marita Ćopo, koja pobire pohvale za kostimografiju prethodne premijere.
Mislavu Brečiću, etabliranom zagrebačkom redatelju i dramskom autoru srednje generacije, stalno zaposlenom na HRT-u, kao jednom od ponajboljih hrvatskih redatelja radio-drama, ovo je prva režija u Gavelli. Pozornost kazališne javnosti skrenuo je na sebe još prije nekoliko godina nagrađivanim predstavama u Teatru Exit, poput Balona. Već nakon premijere u Gavelli, očekuje ga povratak na radno mjesto, radijska adaptacija još jednog klasika, Gogoljevih Mrtvih duša, te vjerojatno sljedeće sezone u ZKM-u postava drame Tomislava Zajeca Ono što nedostaje, koja je osvojila nagradu Marin Držić kao najbolji dramski tekst, koja je u njegovoj režiji već doživjela radijsku verziju.
Kako je došlo do vašeg angažmana u Gavelli, gdje upravo postavljate vlastitu dramu Malena?
Posljednjih nekoliko godina koliko pregovaram s Gavellom promišljali su se razni naslovi da bi se na kraju izbor suzio na dva: Bergmanove Prizore iz bračnog života i Malenu. Mogao sam birati koji ću naslov režirati te sam prvotno izabrao Prizore iz bračnog života. Bilo mi je divno vidjeti i osjetiti da u kazalištu zapravo žele da postavim Malenu, na što me, dakako, nije trebalo nagovarati. Zahvalan sam im na toj podršci, sretan što radim u Gavelli, imam divnu glumačku ekipu i divne suradnike.
Sam tekst je zapravo metafora. U Malenoj narod nezadovoljan stanjem stvari traži vizionara koji će ga izbaviti iz osjećaja nezadovoljstva i njega pronalazi u mladiću koji se domislio kako da spasi svijet: “treba onesposobiti svako prijevozno sredstvo, jer je brzina ta koja nam ne dopušta da živimo sretno.” Dok uništava prijevozna sredstva i uzvikuje parole ljubavi, ljudi se zbližavaju i on postaje sve popularniji. Spletom okolnosti on pogiba, revolucija se izjalovi te sve što ostaje jest sugestija da radostan život počinje u nama samima.
Ljudi su svjesni toga, ali nekako to teško primjenjuju na vlastitu primjeru.
Izvjesno je da postoji čitav niz uzroka zašto je tome tako. No jedan je očit – nije nas nitko učio. Nitko nas zapravo nije učio kako živjeti sretno. Primjerice, kao djeci u razredu, rečeno nam je: kontrolni je tada i tada. Nije nam bilo rečeno: kontrolni je tada i tada, a s eventualnim osjećajem nemira ili tjeskobe ćete ovako i ovako. Učili su nas samo gradivo, no znanje istog nam nije osigurao radostan život. A to zapravo svi želimo, radosno živjeti. Pritom, ne govorim samo o radosnom životu u određenom društvu, u izvjesnom političkom trenutku nego o radosti na egzistencijalnom planu gdje je ljudski život prožet pitanjima i očiglednim patnjama: kako živjeti sretno znajući da će svaki sastanak završiti u rastanku, da ćemo se rastati od naših bližnjih, od voljenih, da ćemo se nužno razboljeti, da ćemo umrijeti.
Koliko današnji teatar na takav način osluškuje život i reagira na njega?
Pratim teatar, ali ne pratim sve, pa se ne usuđujem iznositi zaključke. No, imam neko osjećanje da sve što se događa nije slučajno. Ako zajednica u jednom trenutku grupi umjetnika ostvari mogućnost da se oni izraze, to nije slučajno. Umjetnost proširuje svijest o slobodi čovjeka na Zemlji, moram vjerovati u to. I vjerujem u to.
Pero Kvrgić ispričao mi je kako su 50-ih godina ljudi redovito dolazili u kazališta na premijere radio-drama
Smatrate li da su radio-drame, kojima se profesionalno svakodnevno bavite, dovoljno primijećene i valorizirane, unatoč visokim standardima produkcije i brojnim nagradama koje dobivaju na međunarodnim radijskim festivalima?
Vjerujem da bi neki budući povjesničar umjetnosti za ovo vrijeme mogao zaključiti kako radio-drama nije bila popularna. No važno je da ne uspije zaključiti kako se ugasila. Umjetnosti se kroz povijest pomiču od središta ljudskog interesa prema samom rubu. Primjerice, poezija je nekad bila u središtu zbivanja, s vremenom se pomaknula prema rubu, pa je opet zagospodarila središtem. Danas nije u središtu – zar bismo je stoga trebali ugasiti?
Sedamdesetih godina, kao jedan od rituala u građanskim obiteljima, bilo je slušanje radio-drama na Drugom programu Radio Zagreba nedjeljom u podne, prije nedjeljnog ručka.
Čak štoviše, pedesetih su godina, kako mi priča Pero Kvrgić, ljudi dolazili u kazalište na premijere radio-drama. Kroz godine i epohe mijenjaju se interesi te čovjek pronalazi ono što mu treba. U toj slici važno je primijetiti da nam trenutačni, po svemu sudeći mijenjajući interes ne treba oblikovati nadahnuće, niti određivati produkciju. Što se tiče radio-drama, potpisali smo ugovor s Vladom do, čini mi se, 2017. za broj minuta koje moramo producirati kao javni servis. Lijepo je da smo tako potaknuti i zaštićeni, jer bismo u tržišnoj utakmici teško preživjeli.
Kako komentirate mišljenja da je tolika produkcija reality i talent showova na svim televizijama. Zato jer ljudi to žele? Nije li ipak suština u selekciji kvalitetne ponude, kako ne bi došlo do tolikog zaglupljivanja masa ?
Mislim da trebamo ostati i dosljedni i pozitivni. Ako bismo našim očima samo tražili negativno, sami bismo postali to negativno. Lako je nabrajati sve mane različitih showova, no nešto pozitivno moramo učiniti, okrenuti se u ispravnom smjeru. Einstein je divno rekao: parametri koji su nas uvukli u problem, ne mogu nas izvući iz problema. Svatko čini najbolje što zna te se istodobno svatko treba preispitati što mu je činiti. S druge strane, nipošto ne bismo trebali slijediti obrazac popularnosti. Najposjećenije stranice na internetu su xxx. Zar bi trebalo onda osluškivati što je popularno? Zar bismo trebali nuditi peep show u kazalištima da bismo ih napunili? Umjetnost je bitan dio ljudske opstojnosti i trebamo je njegovati, trebamo njome odgovarati na bitna pitanja o čovjeku kao i na pitanja što ih postavlja vrijeme u kojemu živimo.
Nadam se da ću sljedeće sezone imati priliku gostovati u ZKM-u i postaviti prekrasan tekst Tomislava Zajeca Ono što nedostaje, koji progovara o osjećaju krivnje, na jedan nadahnut, poetičan i lucidan način
Prema kojim kriterijima danas birate tekstove koje ćete postavljati? Ako govorimo o kazalištu, kucate li na vrata upravitelja i nudite li im svoje drame?
Pronalazim, zajedno s ravnateljima, tekstove koji nas se svih skupa tiču. Ili tekstovi pronalaze nas. No ne radim puno u kazalištu niti mogu reći da sam puno kucao na vrata ravnatelja kazališta. Hoće li se to promijeniti, vidjet ćemo. Bilo bi divno imati jednom godišnje izlet u kazalište, kao ovaj koji me uzbuđuje i ispunjava, presretan sam i jako zahvalan što sam ovdje, u Gavelli. A nadam se da ću sljedeće sezone imati priliku gostovati u ZKM-u i postaviti prekrasan tekst Tomislava Zajeca Ono što nedostaje, koji progovara o osjećaju krivnje, na jedan nadahnut, poetičan i lucidan način.
Kako biste komparirali sličnosti i razlike radijske režije, u kojoj je sve bazirano na zvuku, i kazališne režije, u kojoj je, pak, vizualnost primarna?
Radio-drama je, iz mojeg iskustva, puno bliža filmu. Ona se promišlja na taj način, korištenjem srednjih, srednje krupnih, krupnih planova, glazbe. Na filmu i u radio-drami baratamo gotovom snimkom, kojom se nadalje u montažnom postupku manipulira na najrazličitije načine. Imate osjećaj nekakve kontrole. U kazalištu to nije tako. Tamo je sve živo, pulsirajuće, mijenjajuće. Nemate nikakvu kontrolu nad zbivanjem. Tamo stvar počiva na glumcu i njegovu nadahnuću koji nas uvodi u neposrednost susreta, u magiju sadašnjeg trenutka.
Kako promišljate trend gotovo nasilnog politiziranja na sceni, reagiranja na našu političku svakodnevicu, pa čak i nasilne adaptacije klasika u tom smjeru?
To nije slučajno, očito mi to na neki način trebamo. Mislim da umjetnik ima društvenu odgovornost da se preispituje o ovom svijetu na način koji je iscjeljujući za društvo. Ako me jedan umjetnički rad ili bilo koji drugi rad poziva da zamjeram, da mrzim, na taj se brod zasigurno neću ukrcati. Ne želim putovati s kapetanom koji je pun gorčine. Kada ljudi koji drže kormilo – bili oni premijeri, umjetnici ili predstavnici stanara – svojim radom pozivaju na zamjeranje i gorčinu prema drugom biću u zajednici, posljedice su nužno štetne. Prije svega za samu osobu koja je generirala negativnost, a onda i potencijalno za zajednicu. U kojem to udžbeniku iz povijesti mogu pročitati kako je mržnja pobijedila mržnju i uvela trajan mir?
Mislim da umjetnik ima društvenu odgovornost da se preispituje o ovom svijetu na način koji je iscjeljujući za društvo
Kad na bijelom zidu vidimo mrlju, mi se redovito usredotočimo samo na tu mrlju, pričamo samo o njoj, svađamo se oko nje, ratujemo zbog nje, a oko nje je zapravo puno bjeline, dakle puno toga dobrog. Toj činjenici iz nekog razloga ne dajemo pažnju. Srce nam je na taj način stalno suočeno s negativnim. Zašto u ovoj zemlji nije primjerice vijest da nekoliko ulica dalje od nas, dok mi sad pričamo, javne kuhinje hrane toliko gladnih usta? To je nešto prekrasno i važno. I to je bitan politički čin. To je izraz naše zajednice koja može brinuti i brine o drugom biću na mudar i koristan način.
Koliko je vas odrastanje uz oca, glasovitog kazališnog kritičara i teatrologa Petra Brečića, odvelo u ovaj kazališni svijet?
Jedino me je to i odvelo, čini mi se. On mi je tata, ali i profesor, mudri prijatelj koji me je uputio da se Upitam tko sam, da živim sa saznanjem da je čovjek kratko na zemlji, da se orijentiram najbolje što znam s tim upitnikom u srcu. Uputio me prije svega u svijet knjige, bojao se ako završim u kazalištu da neću imati za kruh. S obzirom na moje rane sklonosti prema matematici i fizici, navijao je da upišem neki studij iz tehničkih znanosti. Poslušao sam ga, upisao brodogradnju, na trećoj godini odustao te upisao Akademiju. Ispalo je sasvim dobro, ili bolje, ispada sasvim dobro. Njemu sam zahvalan na mnogo čemu. Prije svega na ljubavi koju mi je dao kao otac, kao prijatelj. Zahvaljujući njemu sam se zaljubio u kazalište, u istraživanje i propitivanje o tome tko je čovjek. To pitanje što mi ga je usadio danas je moj bitan unutarnji orijentir.
Vaš otac ubrajao se u sam vrh kazališne kritike, koja je nekad imala društvenu težinu, o njoj se pričalo, komentiralo, umjetnici su znali bili uvrijeđeni, javno se polemiziralo… Ta oštrica je strahovito otupjela unazad 25 godina u Hrvatskoj.
Zlatno doba kazališne kritike je zasigurno iza nas. No mislim da se i danas može pročitati odlična kritika. Što se tiče onih površnih, traljavih kazališnih kritika valja nam se upitati tko ih objavljuje, a ne tko ih piše. Urednik koji je kritičaru objavio površan tekst ima svoje razloge. Možda ga i nije teško razumjeti. Možda bi, da objavljuje kvalitetne, studiozne kritike, zaradio ukor od nadređenog jer ne bi bile dovoljno zavodljive? Ne znam. Ovo vrijeme, očito, zahtijeva senzacionalizam i površan pristup. No ne bi trebalo kritizirati onoga tko piše. To je odviše lako i nikamo ne vodi. Trebamo se potruditi i potražiti uzroke. A tu ćemo vrlo brzo doći do neoliberalnog kapitalizma, tržišne utakmice te naposljetku, kada smo iscrpili sav izvanjski put, stići do nas samih, gdje zaista i možemo učiniti nešto.
Ovaj tekst izašao je u tiskanom izdanju Telegrama 5.12.2015.