Pričali smo s Ninom Bunjevac, jednom od najpoznatijih strip autorica na svijetu, o budućnosti stripa

Nina Bunjevac primila je nagradu Zlatno pero Beograda na 11. Međunarodnom bijenalu ilustracije u Srbiji 2011. za naslovnicu antologije “Ženski strip na Balkanu” u izdanju zagrebačke Fibre, a za svoju debitantsku zbirku stripova 2013. dobila je kanadsko priznanje The Doug Wright Award u kategoriji najboljeg novog talenta. Njena druga, cjelovita strip-knjiga “Fatherland” objavljena je u rujnu prošle godine u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi pri izdavačkoj kući Cape Graphic / Random House, a hrvatsko izdanje naslovljeno “Zemlja otaca” vrlo uspješno je predstavljeno na Sajmu knjige u Istri 2014. Objavila ga je izdavačka kuća 2×2 Vladimira Šagadina. Početkom 2015. njemačko izdanje knjige predstavljeno je na sajmu u Leipzigu.

‘Zemlja otaca’, priča o svakidašnjim nacionalizmima

S Ninom Bunjevac razgovarali smo uoči jučerašnje tribine u zagrebačkom klubu Booksa, u sklopu programa “Striptease” kojeg vodi strip-kritičar i publicist Matko Vladanović, te ususret današnjoj promociji srpskog izdanja “Zemlje otaca”, odnosno “Otadžbine”, u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. U “Zemlji otaca” autorica se pozabavila kompleksnom i neobičnom poviješću vlastite obitelji te potresnom životnom pričom svoga oca Petra koji je nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Kanadu kao bivši politički zatvorenik i srpski nacionalist, a potom i ekstremist i terorist.

Ubrzo nakon povratka svoje supruge i kćeri u Jugoslaviju Petar Bunjevac poginuo je u eksploziji bombe koju je pokušavao sastaviti s istomišljenicima. “Zemlja otaca” predstavlja uspjeli pokušaj Nine Bunjevac da ocrta tragove razjedinjene obiteljske prošlosti, ali sa širom političkom i ideološkom perspektivom na umu, koja joj je pomogla da sebi i drugima objasni razarajući utjecaj svakog nacionalizma na individualne živote većine stanovnika jugoslavenske regije, živjeli oni u dijaspori ili ne. “Zemlja otaca” diljem svijeta izaziva različite reakcije, no činjenica da se našla na top-listi najprodavanijih stripova u The New York Times govori dovoljno o zanimanju koje ova grafička novela izaziva posvuda, a naravno i u nas.

Vaša strip-knjiga “Zemlja otaca” sada se već objavljuje svuda u Zapadnom svijetu te je zainteresirala neke od najrelevantnijih svjetskih medija koje kultura još uvijek zanima. Što mislite, mijenja li se pomalo karakter djela od prijevoda do prijevoda, kako ga publika u različitim zemljama doživljava?

Naravno. Primjetila sam razlike u percepciji “Zemlje otaca” među ljudima u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u i Kanadi, generalno različitim sredinama, pri čemu se odmah može vidjeti koje su teme nekoj kulturi važne. U SAD-u se kao tema knjige isticao terorizam, znači momenti koji se tiču terorističkih aktivnosti mog oca. Kanađane je pak najviše zanimala psihološka pozadina tog aspekta, odnosno kako dolazi do toga da čovjek postane terorist. Engleska je publika, čini mi se, priču promatrala u kontekstu porasta nacionalizma na Otoku, vezano uz referendum o nezavisnosti Škotske.

U Francuskoj, prije nego što se desio teroristički pokolj u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo, publika je više reagirala na emotivni aspekt “Zemlje otaca”, na osobnu priču moje majke. U Srbiji i Hrvatskoj situacija je drugačija zato što knjiga jeste rađena za ova podneblja. No, znakovito je da su u Francuskoj nakon pokolja u Charlie Hebdou čitatelji počeli postavljati slična pitanja kao i ovdje, u našoj regiji. Strip-autore, izdavače i druge kolege pitala sam je li francusku publiku izmijenila ta tragedija. Svi su mi rekli da im je posebno teško palo što je tako nešto učinio netko tko je rođen u Francuskoj.

Odgovornost u komunikaciji s neistomišljenicima

Počeli su se pitati što je dovelo do takvih događaja u njihovoj zemlji, itd. Uzeli su ponovno knjigu u ruke kako bi saznali nešto više o psihologiji osobe koja je odabrala biti terorist. Kako dođe do toga da čovjek slijedi neke ekstremne ideje i potom ih provodi u praksi? Kako se čovjeka natjera na to ili on to čini sam? Mislim da zbog takvih pitanja i sama knjiga raste, u njoj očito ima nekih univerzalnih tema… Nacionalizma ima gdje god hoćete, u bilo kojoj zemlji. Kroz ovu knjigu shvatila sam koliko je bitno takve probleme ispitivati prvenstveno na svojoj vlastitoj koži.

Kakve su reakcije u regiji, s obzirom da je riječ o temi koja je za nju višestruko vezana?

Knjiga je u Hrvatskoj izašla krajem prošle godine i za prve je promocije izabran Sa(n)jam knjige u Istri, u Puli. “Zemlja otaca” je divno primljena i znam da je bilo mnogo pozitivnih reakcija, u Srbiji se objavljuje ovog tjedna, a za mjesec dana će izaći u Sloveniji. Doduše, bilo je nekoliko interesantnih reakcija iz dijaspore, poimence iz kanadske Udruge srpskih četnika Ravna Gora, i zapravo mi je bilo drago što sam u otvorenom odgovoru na njihovo pismo dobila priliku da kažem kako se ja osobno odnosim prema problemu srpskog nacionalizma.

Bilo mi je važno iskoristiti šansu da otvorim komunikaciju sa ljudima s kojima se inače vjerojatno nikada ne bih susrela. To je i velika odgovornost jer im nisam željela potpuno zatvoriti vrata, htjela sam im dati do znanja da u potpunosti stojim iza svoje kritike nacionalizma i u kontekstu knjige me ne zanima je li Draža Mihailović bio izdajica ili heroj, već su me zanimale posljedice ideologije nacionalizma u individualnim historijama ljudi iz regije.

Zajednički identitet jugoslavenske kulture

U vašem odgovoru tom pismu koje vam je uputio potpredsjednik Udruge Ravna Gora iz Hamiltona u kanadskom Ontariju, pišete kako se osjećate pripadnicom samo jednog plemena – razjedinjene djece socijalističke Jugoslavije. Na tom tragu, mislite li da je moguće održati na okupu južnoslavenski kulturni prostor bez obzira na granice i odnose današnjih država, obnoviti osjećaj zajedništva imanentan tom identitetu i imaju li takve težnje uopće smisla?

Divno pitanje. Ja se zapravo poistovjećujem s panslavenskim duhom koji još uvijek postoji. Pojam Jugoslavije proizlazi iz tog duha, dolazi od ljudi koji su bili pisci, umjetnici, intelektualci i preporoditelji, koji su se međusobno družili i radili, koji su dijelili svoje korijene, držali do onog što ih spaja. S te strane gledano, zajednička jugoslavenska kultura je poput mozaika u koji je svatko sam stavljao svoje djeliće i potom su se oni dijelili dalje. Kada promatramo sve nas južne Slavene, očito je da postoji mnogo više stvari koje nas spajaju, umjesto razdvajaju.

Mislim da treba održavati taj duh jugoslavenske kulture, mada on nikada zapravo nije ni prestao postojati. Tijekom i nakon ratova 90-ih nastavio je živjeti u podzemlju. Još za vrijeme žestokih ratnih sukoba i operacija slovenski časopis Stripburger objavljivao je stripove sa svih strana bivše države, ljudi su putovali i družili se koliko su mogli. Ta se komunikacija između mnogih pojedinaca nastavlja i dalje, ona je na neki način balans svemu ostalome što se u regiji zbiva i uspijeva ju držati u određenoj ravnoteži.

Na primjer, imam dobre prijatelje u Kanadi – on je Čeh i ona je Ukrajinka i zajedno rade stripove prepune utjecaja staroslavenske mitologije, ruskih bajki, folklorne glazbe i općenito kulture Istočne Europe, pa kad se družim sa njima zaista imam osjećaj kao da se znamo preko sto godina. Dakle, to je to. To je taj duh. Oni to više geografski promatraju, ali to je ta zajednička istočnoeuropska i južnoslavenska kultura koju, naravno, nisu gradili samo Slaveni, već je tu i utjecaj raznih iščezlih i postojećih naroda, poput Ilira ili Nijemaca, i svi su oni na prostore ove regije donijeli nešto. Mnogo je važno da se to nastavi. Mislim da najbolja umjetnička djela na ovim prostorima stvaraju ljudi prožeti tim duhom.

Pioniri obnove veza

S današnjom naknadnom pameću se čini kao da su pripadnici regionalne strip-scene bili pioniri u obnavljanju tih pokidanih veza…

Da, i prije i poslije rata, tijekom razvoja strip-scene u regiji bilo je jako puno suradnji između autora i autorica iz svih bivših južnoslavenskih republika. Također, kada kažemo “naš strip”, to zaista može značiti štošta, jer je i Zoran Janjetov (crtač iz Novog Sada odavno afirmiran na francusko-belgijskoj sceni, poznat po dugogodišnjoj suradnji s Alejandrom Jodorowskym, ali i samostalnim djelima, op.a.), primjerice, naš strip-autor. I Enki Bilal je naš čovjek. Svi oni i mnogi drugi su na neki način bili i jesu dio jugoslavenske strip-scene i njezin kontinuitet u principu nikada nije u potpunosti prestao. Kulturna razmjena koja se razvijala za vrijeme Jugoslavije dovoljno je utjecala na mlade ljude da pronađu svoj put njezinog nastavka.

Zato su se, recimo, 90-ih proširili strip-fanzini. Industrija stripova u Jugoslaviji bila je propala, nitko si nije mogao priuštiti da mnogo kupuje ili ulazi u velike troškove produkcije i tada je počelo stvaranje fanzina. U Srbiji su to bili “Krpelj” Danila Miloševa Wostoka, “Kuhinja” Aleksandra Zografa i drugi, i to je samo nastavilo rasti. Danas su te veze među strip-autorima, izdavačima i publikom usprkos svemu veoma jake. Gledajući dokumentarni TV-serijal “Strip u Hrvatskoj”, ponovno sam se iznenadila koliko je tradicija stripa ovdje (i u ostatku regije) bogata i jaka, koliko je univerzalna.

Strip kao slamka spasa izdavačke industrije

Za to čak nisu zaslužni samo Jugoslaveni, neke od najranijih temelja stripa u nas postavili su ruski imigranti. Doduše, u ratno doba bilo je pokušaja da se strip stavi u službu nacionalizma i borbene propagande, sa “Super Hrvojem” i sličnim, ali to baš i nije zaživjelo. Strip jednostavno nije pogodan medij za takvu vrstu agitacije, suština njegovog jezika odviše je demokratska i univerzalna. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su zabranjeni stripovi u Njemačkoj i Rusiji – mi smo tada, ali i poslije, bili prava meka. Partizanski stripovi, zamislite! Partizani su već na oslobođenom teritoriju crtali stripove (ali i čitali magazin “Zabavnik” braće Waltera i Norberta Neugebauera koji je izlazio u Zagrebu u jednoj od najvećih naklada u Europi, op. a.).

Je li vam bitno govori li se o “Zemlji otaca” kao o stripu, knjizi, grafičkoj noveli ili nečemu četvrtom? Kakva je pozicija publikacije u izdavačkoj branši?

Nije mi uopće bitno. U knjižarama u SAD-u “Zemlja otaca” može se naći na odjelima za povijest, odmah pokraj knjiga Hillary Clinton (smijeh). Zbog toga su mi valjda ovi iz Ravne Gore i poslali pismo. U Francuskoj se knjiga može naći i u knjižarama i u striparnicama i nije mi važno kako ju svrstavamo. Mislim da je sada najbolje vrijeme za stripove, za grafičke novele (ili crtane romane, op. a.) – oni bi čak i mogli spasiti izdavačku industriju. Strip se može čitati na bilo kojoj platformi, digitalnoj ili analognoj, i to nije sasvim isto kao kad se knjige tako čitaju. One same po sebi moraju biti vrhunski uređene, od prijeloma nadalje, da cijela knjiga kao predmet bude umjetničko djelo, dok je strip, čini mi se, u tom smislu fleksibilniji i prilagodljiviji, jer mu je zbog njegove vizualne prirode ta komponenta pripadajuća.

Suptilne veze između pripovijesti i stvarnosti

Kako je tema djela odredila njegovu grafičku stilizaciju i narativnu strukturu? Imajući na umu da, pojednostavljeno rečeno, pripovijedate priču o svojoj obitelji u kontekstu lokalnih i globalnih političkih i ideoloških mijena, je li bilo problematično uskladiti intimne i historijske perspektive?

Krenula sam od ideje da bi “Zemlja otaca” trebala izgledati poput nekog starog albuma s fotografijama. Znala sam da neću moći konstantno raditi sa šrafurama i poentilistički jer bi mi to oduzelo previše vremena, tako da sam pronašla svojevrsni među-stil sivih površina koje leže između crnih i bijelih ploha. To mi se činilo nekako najviše organski. Željela sam se grafičkim stilom koncentrirati na sveukupnost kompozicije svakog kadra, ali i cijele pojedine table. Bio je to drugačiji pristup stripu nego moj dosadašnji, težila sam izlaziti iz detalja i sveobuhvatno sagledavati cijelu sliku, podjednako na razini crteža i pripovijedanja.

S narativom sam imala problema, prvo sam napisala scenarij koji je imao oko sto dvadeset stranica, što je bilo suludo, ali je bilo i dobra priprema. Kada sam krenula crtati, počela sam graditi narativ u dijelovima, u principu od sredine prema kraju i početku. Odlučila sam prvo ispričati priču o svom ocu, o njegovom odrastanju i životu, a početak knjige je vjerojatno dovršen zadnji. S druge strane, mislim da se stil pisanja jedino može usporediti s Dubravkom Ugrešić koja je svojim knjigama ionako jako utjecala na mene. Riječ je o nekoj fragmentaciji motiva koji su dolazili kako mi je naviralo sjećanje.

Recimo, ja bih završila sa svim poslom toga dana, legla bih u krevet i potom bih nastavila razmišljati kako riješiti iduće tri table, što će u njih ući, a što ne, i s vremenom sam razvila pristup od jedne misli po kadru, što me navelo da još više promišljam tablu stripa kao cjelinu. Ipak, nisam pratila nikakav konkretan utjecaj osim svog vlastitog instinkta i intuicije. Kako su mi informacije o ocu dolazile kroz život, tako sam ih i zapisala, odnosno crtala i gradila narativno tkivo stripa.

Sazrijevanje stripa je sveprisutno

Strip-kritika i publicistika spominju vas uz bok velikih autorskih imena kao što su Marjane Satrapi (“Persepolis”), Joe Sacco (“Zaštićena zona Goražde”, “Palestina”, “The Fixer – A Story from Sarajevo”), Art Spiegelman (“Maus”) i drugi. I Satrapi, Saccoa i Spiegelmana zanimalo je rasplitanje individualnih i kolektivnih povijesti u intimnoj vizuri. Je li riječ o izdvojenoj tendenciji koja doduše dugo traje u kontinuitetu ili je naprosto strip kao medij sazreo za promišljanje takvih tema?

Strip je sazreo upravog zbog tih, ali i drugih hrabrih autora i autorica i njihovog bavljenja zahtjevnim temama. Kad se 80-ih pojavio Spiegelmanov strip “Maus”, bio je to ogroman preokret. Bilo je to veliko iznenađenje, Spiegelman je otvorio mnoga vrata. Danas se sve više strip-autora bavi tom stvarnosnom tematikom, uvjetno rečeno. Strip je vrlo dobar medij komunikacije zato što ujedinjuje jako puno razina pripovijedanja, kao da imate propagandni plakat koji je ujedno i pjesma. Ljudi polako shvaćaju da se time može mnogo toga učiniti i drago mi je što viđam sve više i više eksperimenata, možda ne nužno stvari koje se sigurno sada rade, ali prema kojima mnogo autora i autorica stremi. Čini mi se da je strip u elementima svoga jezika pokupio najbolje od svega i zaista se može koristiti za komuniciranje najrazličitijih tema, zbog čega je riječ o potpuno univerzalnom mediju.