Nekad je nužno odabrati stranu

Pričao sam s Kristianom Novakom, piscem hit knjige Črna mati zemlja koji je ovih dana objavio novi roman

Novak za Telegram govori o knjizi Ciganin ali najljepši, sebi i pisanju

FOTO: Borko Vukosav/Telegram

Hodajući prema kinu Europa na intervju, vrtio sam u glavi svojih prvih nekoliko godina na germanistici gdje mi je Kristian Novak predavao. U to je vrijeme ondje još radio kao asistent. Bio je duhovit, pametan, Međimurec kao i ja te neobično pristupačan lik s kojim se moglo popiti pivo u kantini.

Nisam mu to nikad rekao, ali upravo je on bio i jedan od prvih ljudi kojima sam toliko vjerovao da sam im na uvid dao neki svoj, nazvat ćemo to, umjetnički tekst. Otada je prošlo dosta godina, ali kad sam ga zatekao na dogovorenom mjestu, shvatio sam da se nije nimalo promijenio. Bar ne fizički.

Upravo je objavio svoj treći roman

Novak je u međuvremenu zagrebačku germanistiku zamijenio riječkom kroatistikom i prometnuo se u zvijezdu književne scene postigavši golemi uspjeh nagrađivanim romanom Črna mati zemla prema kojem se trenutačno rade kazališna predstava i film. A nedavno je, uoči Interlibera, objavio i svoj treći roman Ciganin ali najljepši.

Radnja je ponovno smještena u Međimurje, a prikazana je pomoću četiri prilično različita pripovjedna glasa – govore jedan policajac, jedan Rom, jedna sredovječna Međimurka i jedan kurdski migrant. Na tekstu je, kaže, radio posljednje četiri godine, započeo je i prije nego što je izašla ČMZ, a motivirala ga je činjenica što se problemima Roma u hrvatskih mainstream medijima obično pristupa prilično površno, crno-bijelo.

Naslušao se nevjerojatno brutalnih priča

“Radi se o kompleksnom problemu koji ja pratim već 20 godina. Taj se problem počesto etiketira kao fašizam ili rasizam, ali to meni nije dovoljno, prejednostavno je”, objašnjava uspješni pisac. “Htio sam istražiti obje strane i prikazati začarani krug kojega su dijelom i romske zajednice, i same prilično represivne.”

Surađivao je, kaže, s brojnim Romima koji su mu otkrivali dosta brutalne priče. “Neke su toliko nevjerojatne da ih na kraju nisam uvrstio niti u roman. Prvo, ljudi mi ne bi vjerovali da se takve stvari događaju u 21. stoljeću, a drugo, lako bi netko pomislio da stigmatiziram. No, moja je priča u prvom redu o pojedincima, a ne o zajednicama.”

Iako je centralna priča u romanu ona o ljubavnoj vezi Roma i neromkinje te njihovom životu u društvu koje takvu vezu osuđuje, u Ciganinu su svoje mjesto pronašla i dva, za ove prostore, dosta neuobičajena glasa. Jedan od njih je i onaj kurdskog migranta koji je pukim slučajem završio u Novakovom rodnom Međimurju. “Trebao mi je, kao kontrapunkt, glas suvremenog nomada s, obzirom na to da Romi u Međimurju već dugo žive sesilnim načinom života.”

Pomogao mu je i dopisnik New York Timesa

Nakon dugotrajne potrage naišao je na New York Timesovog dopisnika Kurda. “Čuli smo se mailom, a odgovarao mi je vrlo detaljno. Opisivao mi je način života u iračkom Kurdistanu, što mi je pomoglo pri konstrukciji lika koji mi zapravo dolazi iz najudaljenijeg konteksta.”

Svojim je uvidima pripomogla i Arapkinja kršćanka koja je 20 godina živjela u Mosulu, prije nego se doselila u Hrvatsku. “Ona mi je prikazala kako se u Mosulu živjelo za vrijeme Sadama, američke invazije i nakon nje”, priča uspješni pisac.

Svoj prvi tekst napisao je o mami

No, čim smo zapodjenuli razgovor o ČMZ ogradio se, tipično međimurski skromno, od uspjeha koji mu se pripisuje. “Nisam očekivao takav odjek, nadao sam se kojoj dobroj kritici. Kad je krenuo uspjeh s ČMZ-om, to mi nije pomagalo u pisanju novoga romana. Štoviše, svaki put kad bih sjeo za kompjuter morao bih se isključiti iz svega toga i zaboraviti što sam prije napisao.” Priznao je ipak da mu dobra kritika godi i da se, za razliku od mnogih svojih kolega, ne pravi da piše zbog sebe već zbog toga što primarno ima potrebu komunicirati s ljudima.

A na pisanje , kao i dobre kritike, navukao se, kako kaže kroz šalu, dosta rano, još u prvom razredu osnovne škole. “Radilo se o sastavaku na temu moja mama. Tekst je, navodno, bio toliko dobar da su ga učitelji čitali višim razredima. Bio sam strašno ponosan na sebe, mama taj tekst još uvijek čuva u nekoj ladici. Ali moja je slava bila kratkog vijeka, kasnije sam cijelo vrijeme iz sastavaka i zadaćnica dobivao četvorke jer nikako nisam mogao pogoditi formu.”

Za studentskih dana napisao je prvi roman

Svoje prvo ozbiljnije štivo napisao je nakon neuspjeha koji je doživio zamijenivši čakovečku gimnaziju Pravnim fakultetom u Zagrebu. “Prve godine sam studirao pravo, ali se nikako tamo nisam mogao pronaći”, priča prisjećajući se koliko je zavidio svom tadašnjem cimeru Saši Božiću zbog toga što se on bavio književnošću dok je Novak bezuspješno bubao rimsko pravo. Odustao je od prava i upisao filozofski na što njegova mama, jasno, nije reagirala baš najbolje. Vjerojatno nije bila ništa manje zgrožena kad joj je priznao da ga zanima još i pisanje.

Na svom prvijencu Obješeni, onom romanu koji nitko nije pročitao kako autoironično ističe, radio je za vrijeme viših godina studija germanistike. “Tekst jest pomalo infantilan, ali se vidi da se radi o sedimentaciji puno čitanja dobre njemačke književnosti. To je, zapravo, bila igrarija, isprobavanje različitih modusa pisanja.”

Zazire od ideologije i politike

No, ta ga je igrarija, kako je Mario Kolar svojedobno napisao u svojoj kritici ČMZ-a, dovela do prepoznatljivog autorskog glasa koji se odlikuje vrsno skovanim dijalozima, fiksacijom na Međimurje te kajkavskim kao prostorom traume.

Novak pak sam o svom pisanju kaže kako piše zbog toga da bi istražio neku svoju dvojbu. “Često se u suvremenim tekstovima, dakako i hrvatskim, susrećem s time da autor želi dokazati nekakav svoj svjetonazor ili opovrgnuti tuđi”.

Kod njega, tvrdi, to nije tako. “Likove smještam u prostor sukoba koji imam u sebi i onda promatram što se s njima događa. Tek kad svoje misli stavim na papir unosim red u svoje misli, tako da bih rekao da je moja proza dobrim dijelom upravo to – sređivanje misli.”

Nije istupio protiv Hasanbegovića jer želi ostati svoj

Zanimljiva je i činjenica da se taj njegov stav ogleda i u njegovoj definiciji pisca kao društveno odgovorne osobe. Novak, naime, nije bio jedan od onih umjetnika koji su proteklih mjeseci glasno istupali protiv sad već bivšeg ministra kulture Zlatana Hasanbegovića.

“Kakofonija koja vlada u javnosti učinila mi je da vrlo oprezno pristupam informacijama koje su mi servirane. Kad se i ispostave točnima, često su krnje, ne prikazuju cjelovitu sliku”. Bez obzira na njegova politička uvjerenja i bez obzira na to kakva se slika na kraju razotkrila, njegova je odluka bila ne reagirati.

“Ministar koji nema prijašnjeg operativnog iskustva u svom resoru? Političar koji je u mladosti koketirao s ustaštvom? Pa toga smo imali i prije, a javnosti je u pravilu bilo dovoljno da se osoba javno opere i uskoči u habitus antifašista. I inače sam vrlo skeptičan prema svakom političkom imperativu koji se nameće umjetnosti, smatram da bih kao umjetnik trebao djelovati u svom – koliko je to god moguće – autonomnom prostoru. A politički aktivan trebao bi biti svaki građanin.”

Politički aktivizam u književnosti nije dobar

Ako želimo književnost koja je primarno medij političkog aktivizma, dodaje, onda ćemo dobiti tendencioznu književnost koja na neki način pokušava dokazati pravilnost nekog svjetonazora ili opovrgnuti tuđi.

“Takva književnost može biti dobra, ali će češće završiti na pamfletskoj razini. S druge pak strane svaka ona književnost koja deklarativno ne naginje političkom, a otvara društvena pitanja, može postati pravi politički aktivizam koji otvara prostor slobode.”

Kao dijete imao je imaginarnog prijatelja Naca

Sam je svoj prostor slobode pronašao u prilično autobigrafski intoniranoj prozi. “Ja i ne bježim od tih autobiografskih elemenata. To jest moje iskustvo, nešto drugačije raspisano, ali i dalje moje premda uvijek nastojim svoje likove raspisati tako da si otvorim nekoliko polazišta za analizu problema koji me mori kao čovjeka”, ograđuje se ipak.

Koliko je u svojim tekstovima autentičan dokazuje i priča o njegovom vlastitom imaginarnom prijatelju iz djetinstva kojeg je na neki način ucrtao i u ČMZ. “Zamisli koliko je moja mama bila sretna s tim”, priča kroz smijeh. “Zvao se Nac, imao je crne oči, bradurinu i kovrčavu kosu.”

Osim toga, otkriva, bio je velik i branio ga od vještica i vampira, dok mu je Novak zauzvrat objašnjavao stvari i učio ga čitati budući da je Nac bio glup. Rastali su se kad je Kristian krenuo u školu.

Naca je izmislio nakon što mu je umro tata

“Imao sam ja i prave prijatelje, ali sam vjerojatno tu prazninu koja je ostala nakon što mi je umro tata trebao iscrtati tim imaginarnim prijateljem. Nisam ga baš spominjao ljudima, nakon što je mamina reakcija bila čudna, pa smo Nac i ja razgovarali kad smo ostali sami”, dodaje te nudi još jedno plauzibilno objašnjenje zašto je stvorio Naca.

“Sestra me, naime, jako voljela plašiti pričama o vampirima pa je možda i to jedan od razloga zašto sam ga izmislio. Govorila mi je da na njezinu terasu svaku noć dolaze vampiri i da pitaju za mene.”

Sestra mu je najžešća kritičarka

Pa ipak, može se reći da su se odnosi između Novaka i njegove sestre prilično popravili budući da je danas navodi kao svoju omiljenu kritičarku. “Sestra je moj najžešći kritičar. Ne čita joj se previše tehniciranja, ona hoće priču. A i sam sam pisac kojemu je stalo do fabule”, vraća se polako iz digresije.

“Više mi je stalo do toga da ispričam priču nego da se igram riječima. Legitimno je, naravno, i jedno i drugo. Štoviše, čak i uživam u romanima s difuznom fabulom, kao što je to roman Draga Velikića Islednik, ali se osobno ne vidim u tom načinu književnog stvaranja.”

Kad zastane u pisanju prepisuje od Andrića

Kad pak u pisanju zastane, tvrdi, pribjegava Travničkoj hronici Ive Andrića. Ne zbog toga što se smatra intelektualnim snobom ili nekim eruditom, već zbog toga što ga potiče lakoća pisanja kojom taj tekst zrači. “Pomaže mi da od njega prepišem kad mi ne ide”, priznaje u šali.

No, u njegovom slučaju za nepisanje najčešće ipak nije odgovorna kreativna blokada već njegov obiteljski život. “Kad sam pisao ČMZ, imao sam potpuno diskrecijsko pravo da si posao posložim onako kako meni to paše. Kako radim na faksu imam fleksibilno radno vrijeme. Da se razumijemo, to je zahtjevan posao”, upozorava.

Piše po hotelskim hodnicima i WC školjkama

“Isplaniraš si vrijeme nekako i sve stigneš, a onda dobiješ dijete koje prvih godinu i pol dana ne spava dulje od 45 minuta u komadu i odjednom se nađeš u krizi identiteta, životnoj krizi, krizi braka, a sve zato jer si neispavan.” U tom je periodu znao pisati, kaže, u najčudnijim situacijama. “Recimo, mala se probudi u 3 ujutro i ja joj dam kockice i dok se ona igra ja napišem pasus.”

Pisao je Novak i u još neobičnijim situacijama. “Otišli smo zajedno na put i budući da mala spava isključivo u savršenim laboratorijskim uvjetima, a mi imamo jednu sobu i WC, ja sjedim na zahodskoj školjci i tako pišem sat vremena. Pristupao sam gerilski pisanju”, prisjeća se.

Ali koliko mu god teško bilo, od pisanja nije htio odustati jer se za pet godina nije htio probuditi i shvatiti da nije napisao roman zbog toga što je bio umoran.

Priprema novi roman, predstavu i film

Ovaj agilni pisac dobio je u međuvremenu još jednu kćer, a posla mu, čini se, ne manjka niti sad kad je završio svoj treći roman. Radi, naime, već na novom – iako detalje još ne otkriva.

Osim toga zaokuplja ga i kazališna predstava, nastala prema motivima ČMZ, koja će biti u travnju premijerno prikazana u ZKM-u. Režirat će je Dora Ruždjak Podolski, dok na dramaturgiji radi Tomislav Zajec. A paralelno s time prema istim motivima razvija i scenarij sa poznatim slovenskim redateljem Rokom Bičekom.