Prije 100 godina izašao je Uliks, Joyceovo remek-djelo za koje je odmah znao da će biti besmrtno
Roman je izašao na Joyceov četrdeseti rođendan, u pariškoj knjižari Shakespeare and Company
Podijeljena mišljenja prisutna su od početka. Primjerice, Virginia Woolf o Uliksu nije imala osobito visoko mišljenje, dok je T. S. Eliot ocijenio da se radi o ključnom romanu epohe nakon kojeg u književnosti više ništa neće biti isto
Na današnji je dan 1922. godine u Parizu tiskano prvo cjelovito izdanje knjige koja evo već stotinu godina oduševljava i razočarava čitatelje. Za notorno kompleksan i težak “Uliks”, povrh svega opsegom velik – ovisno o izdanju, doseže i tisuću stranica – dobar dio kritike tvrdi da se radi o najvećem romanu dvadesetog stoljeća, možda najvećem romanu uopće.
S druge strane, osporavatelja je možda i više, a izgledno je da se samo manji dio čitatelja uspije probiti kroz jedan dan u životu Leopolda Blooma i ostalih junaka irskog pisca Jamesa Joycea (pri prvom pokušaju čitanja s nekih devetnaest godina – ni meni nije pošlo za rukom). O “Uliksu” se vjerojatno više govori nego što ga se uistinu čita, no kulturološki utjecaj romana je neosporiv.
Uz mnoge književne reference, o tom svjedoči i poznati Bloomsday, komemoracija kojom se svake godine 16. lipnja slavi lik i djelo Jamesa Joycea. Od izvorne proslave koja se održala 1954. u Dublinu, Bloomsday se tijekom desetljeća proširio u niz drugih zemalja – od 2006. obilježava se i u Hrvatskoj – a pronašao je svoje mjesto i u popularnoj kulturi, pa tako u jednoj epizodi Simpsona gledamo Homera i ostatak družine u posjeti Dublinu baš za vrijeme proslave.
Joyceova inspiracija “Odisejom”
Za ovu priču ipak je znatno važniji jedan drugi Homer, legendarni grčki slijepi pjesnik kojem se pripisuje autorstvo “Odiseje”, teksta važnog za razumijevanje dobrog dijela “Uliksa”. Sam naziv romana, u izvorniku Ulysses, latinizirana je verzija imena Odisej. Središnji likovi: Leopold Bloom, Molly Bloom i Stephen Dedalus, Irčeve su paralele Odiseja, Penelope i Telemaha.
Kako jedan dan u životu stanovnika Dublina korespondira s radnjom grčkog junačkog epa koji prati radnju u trajanju od deset godina? U tom se i skriva dio majstorstva Joyceove knjige. Sam autor jednom je komentirao da se u tekstu nalazi toliko enigmi i zagonetki da će se profesori stoljećima prepirati oko značenja, što će romanu osigurati besmrtnost. I čini se da je bio u pravu.
Životni put ovog Irca rođenog u Dublinu, također je bio nekonvencionalan. U svojim dvadesetim odlazi redom u Pariz, Pulu, Trst i Rim. U Dublin se vraća samo u nekoliko navrata, posljednji put u životu 1912., kad je imao trideset godina. Joyce “Uliksa” počinje pisati 1914. godine u Italiji, tijekom Prvog svjetskog rata prelazi u nezaraćeni Zürich, a potom se vraća Parizu gdje ostaje gotovo dvadeset godina.
Maestralno i inovativno baratanje jezikom
Roman izlazi na njegov četrdeseti rođendan, u pariškoj knjižari Shakespeare and Company koju neposredno nakon rata pokreće američka izdavačica Sylvia Beach. Od 1918. godine dijelovi su objavljivani u američkim i britanskim časopisima, ali zbog službenih zabrana “Uliks” u cjelovitom izdanju u obje zemlje nije dostupan do sredine tridesetih, ako u to ne ubrajamo pojedine piratske verzije.
Kraći opis radnje “Uliksa” u ovom (ili bilo kojem drugom) formatu ne može poslužiti kao nagovor na čitanje, niti može dočarati njegovu slojevitost. Ako ćemo iskreno, ona je u punini dostupna vjerojatno samo djeliću najboljih poznavatelja Joycea. Tri dijela podijeljena u osamnaest epizoda povezuju elitnu i popularnu kulturu čitavim morem labavih aluzija i pomaknutih referenci, dobrim dijelom humorističnog i parodijskog karaktera.
Koliko god inkorporirana u tekstu, klasična kultura sekundarna je u odnosu na prikaz iskustva života u Dublinu 1904. godine. Kako radnja odmiče, Joyce maestralno i posve inovativno varira stilove pisanja, odnosno pripovjedne registre, ovisno o onom što se u tom trenutku čitatelju predočava.
Intimni svijet likova predočen “strujom svijesti”
U prvom dijelu ponovno se uvodi lik Stephena Dedalusa, protagonista prethodna Joyceova romana “Portret umjetnika u mladosti”. Sižejno je potom priča centrirana oko Leopolda Blooma kojeg pratimo od doručka do trenutka lijeganja u krevet, da bi sve završilo možda i najslavnijim dijelom, erotski nadahnutim solilokvijem njegove supruge Molly.
Kako bi što uvjerljivije dočarao psihološki život svojih likova, Joyce je posegnuo za dotad najradikalnijom upotrebom onoga što se naziva unutarnjim monologom, odnosno strujom svijesti. Intimni svijet likova predočen je čitavim nizom njihovih impresija, ali i praćenjem uobičajenih dnevnih aktivnosti kao što je defekacija.
Scena u kojoj svjedočimo masturbaciji 1921. izazvala je zabranu izlaženja u Sjedinjenim Američkim Državama, a općenita opscenost “Uliksa” isprva je uvelike otežala njegovo izdavanje, a onda i recepciju. Prvi hrvatski prijevod stigao je 1957. godine iz pera Zlatka Gorjana, šesnaest godina nakon što je Joyce preminuo u Zürichu.
Poslije “Uliksa” više ništa nije isto
“Uliks” je nevjerojatno ambiciozan (neki bi rekli pretenciozan) tekst koji ponekad kao da namjerno umara čitatelja. Ne pomaže ni činjenica da za potpunije razumijevanje možda zahtijeva paralelno čitanje pomoćnih knjiga, a ne škodi ni barem novo prelistavanje “Odiseje”. U konačnici, roman je to koji se nalazi na vrhu većine lista najboljih romana svih vremena, a istovremeno ga prati glas jednog od najosporavanijih.
Podijeljena mišljenja prisutna su od početka. Primjerice, Virginia Woolf o njemu nije imala osobito visoko mišljenje, dok je T. S. Eliot ocijenio da se radi o ključnom romanu epohe nakon kojeg u književnosti više ništa neće biti isto. Tu je definitivno bio u pravu. “Uliks” je jedan od onih rijetkih romana koji se ozbiljno poigrava s granicama jezika i književnog izraza; kao takav, potencijalno mijenja i našu percepciju svijeta.