Pročitao sam ‘Vošicki’ i ‘Nemoj me buditi’, nove knjige koje se autentično referiraju na Krležu; vrijedi ih uzeti u ruke

Davor Špišić donosi recenzije knjige Vošicki Marka Gregura i Nemoj me buditi Marka Tomaša

ZADNJA IZMJENA: kol 5, 2020
Foto: Mario Periša/Sa(n)jam knjige u Istri

U ozloglašenom podneblju diskontinuiteta, kakvo je ovo naše, uvijek je sjajna vijest ako negdje zabljesne kontinuitet. Ona svijest ili podsvijest o djelovanju na tragu prethodnika. Posebno je to važno u sferama umjetnosti. Recimo, za zdravu književnost baš je ljekovito kad u spisateljskim genima suvremenog autora otkrivamo pra-gene prethodnika. Velike svjetske književnosti u pravilu evoluiraju na taj način. Točno možemo pratiti nerv koji vodi od Shakespearea do Sarah Kane, od Brechta do Mayenburga ili od Čehova do Viripajeva

Zato se uvijek radujem kad u rudačama naših književnih proizvođača otkrijem tu uzbudljivu dijakronijsku zlatnu žilu. Novi autorski proizvodi Marka Gregura i Marka Tomaša, svaki iz svog ringa, uz brojne druge vrline, autentično se referiraju na Krležu. Zanimljiva je i činjenica da ovi imenjaci (iako kod različitih izdavača) dijele i zajedničkog urednika: sjajnog Krunu Lokotara.

Vošicki se temelji na biografiji Vinka Vošickog

“Sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koji čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio. Sve što je želio bilo je raditi knjige. Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti. I sad gore ima kopiju životopisa koji je napisao; glup do bola. Onakav je kakvi su bili i ljudi koji su stajali nad njim dok ga je pisao. Zna ga napamet, mogao bi ga odrecitirati ovom nebu i ravnici”, tako 1957. rezignirano rekapitulira svoj život Vinko Vošicki, rođen u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, pripovjedač i glavni antijunak romana Marka Gregura.

“Vošicki” (izdavač Hena com) podnaslovljen kao “roman o nama kakvi smo bili”, temelji se na biografiji Vinka Vošickog, češkog doseljenika koji se 1909. nastanio u Koprivnici gdje je 1911. otvorio tiskaru i knjižaru, objavljujući djela Schnitzlera, Zole, Hugoa, Karla Maya… Kapitalna epizoda njegove profesije i strasti dešavala se usred zlehudog vremena Obzane, kojom je u Kraljevini SHS zabranjeno djelovanje Komunističke partije, kada štampa “Književnu republiku” i objavljuje djela istaknutih korifeja lijeve misli: Miroslava Krleže (“Novele”, “Vučjak”, “Pjesme”) i Augusta Cesarca (“Careva kraljevina”, “Zlatni mladić”).

Nježna intimistička Gregurova ruka iz njegovog prethodnog romana “Mogla bi se zvati Leda” i ovdje se zadržala, iako je pozornica epska. Upravo je takav autentičan pristup omogućio Greguru da u Vinku višeslojno oblikuje dešperatno švejkovsko lice na vjetrometini svjetova i ratova. Vošicki je onaj izudarani protagonist slabe povijesti, krležijanski luzer koji dirljivo pokušava ostati po strani i bez ožiljaka. Naravno da mu ne uspijeva, jer se brutalna krvožedna historija uporno hrani i njegovom kožom: “Cijeli svijet u njegovu se životu srušio dva puta, a njegov život u svijetu barem dvaput toliko.”

Bluzerska posveta vježbanju života

Faktografski podatak da je stvarni Vošicki imao prava za izdavanje vrhunskog Mayevog pulp fictiona, Gregur izvrsno pretvara u žanrovsku vestern matricu. Vodeći Vinka kao stranca koji se doklatari u provincijalni gradić u preriji, sanjajući u njemu pustiti korijenje spokoja i sagraditi dom. Pa kad siđe s vlaka i nabasa na lokalnog ridikula na konju, srce mu zaigra: “Izgledao je divlje i slobodno. Baš onako kako je zamišljao Ameriku, u svim onim romanima Karla Maya koje je nabavljao iz Dresdena. Onako kako je on sam želio izgledati. Protutnjao je Varaždinskom, ulicom koja je išla ravno od hotela, prema izlazu iz grada i njegovu groblju, a on ga je ispratio pogledom. Osjetio je da je došao na mjesto na kojem bi se dalo živjeti.”

Predivne, važne dionice, Gregur ispisuje u posveti literaturi i knjizi kao hramu posljednjeg smisla u poživinčenom vremenu. U toj žilavoj utopijskoj borbi za knjigu, Gregurov Vošicki me je podsjetio na Fitzcarralda iz istoimenog filma Wernera Herzoga, fantasta koji gradi operu u Amazonskoj prašumi. Zgusnut i spektakularan je Gregurov zamah, a opet izgrađen od kamenčića prerijske svakodnevice. Bluzerska posveta vježbanju života.

Desperados iz klasičnog hollywoodskog noira

“Bio sam potpun i pun gađenja prema svijetu. Što se mene tiče, bio sam spreman na sve i istovremeno nezainteresiran za bilo što. Ideal suvremenog čovjeka”, nekim pomirenim deliričnim tonom govori pripovjedač socijalnog noira “Nemoj me buditi” (izdavač VBZ). Gustim koncentratom cinične pomirenosti na ruševinama svijeta Marko Tomaš (znamo ga po vrsnoj tvrdokuhanoj poeziji) ispisao je svoj prvi roman i drčno nastavio tamo gdje je Krleža stao psihodeličnim romanom “Na rubu pameti”.

Poput deziluzioniranog klona nekadašnjeg Krležinog Doktora, Tomašev novinar crne kronike, pijanac i usamljenik, djeluje kao nekakav desperados iz klasičnog hollywoodskog noira. Vanjski svijet u kojem on obitava, anksiozan je, bljutav i depresivan. Tomaš je gorkim proroštvom najavio ovaj virus izolacije koji nas je inficirao. Međutim, ni u unutarnjem svemiru Tomaševog antijunaka nema iluzije spokoja.

Posvemašnja sarkastična pustoš

I tamo caruje posvemašnja sarkastična pustoš: “Bio je to osjećaj kozmičke, beskrajne samoće, nešto onespokojavajuće i neutješno. Sve oko mene bilo je prazno hladno.” On se boji vanjskog oguglalog svijeta ništa manje nego svoje avetinjske duše. I kad slučajno bude umiješan u tabloidni slučaj korupcije i ucjene, rutinerski odrađujući posao, njegovo gađenje još više se loži, a bespomoćnost klija poput truleži.

Naposljetku, ostaje mu psihodelični povratak u djetinjstvo: “Trafika je blizu. Stvarno blizu. Ona će mi pomoći. Žena koja tu radi ljubazna je i uvijek nasmijana iako je potpuno nejasno zašto se bilo tko ima smijati na ovom svijetu. Moja majka je nekada radila u trafici. Ta žena je moja majka. Ona će mi pomoći. Stavit će me umotanog ispod svojih nogu. Ležat ću tako na svežnjevima novina i nitko me neće moći vidjeti…”

Tomaš je romanom “Nemoj me buditi” svakako ispisao tjeskobno snoviđenje današnjeg prokletnika, izopćenika i gubitnika. Kao nekog gerilca beznađa i apatije. Respekt za to ogledalo koje nam je nemilosrdno gurnuo pred lice.

Davor Špišić
Telegram autor
89 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program