Nekad je nužno odabrati stranu

Promukli cerek, blagost, beskrajno povjerenje i skromnost, upravo to bila je velika antidiva Vera Zima

Davor Špišić oprašta se od omiljene glumice koja je otišla u 68. godini

24.01.2013., Zagreb - Glumica Vera Zima u svom domu. Presnimke fotografija.
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Ušla je na čitaču probu ovjenčana neponovljivim promuklim cerekom koji blaži sve pred sobom. Počela je iz praktičnih pijačnih torbi vaditi kutije, otvarati ih i slagati po stolovima Gavelline dvorane na katu. „Evo, djeco, da malo prigrizete…“, rekla je tonom majke svih nas. Njen kruh, srdele i blitve s češnjakom zamirisali su povjerenjem, čojstvom i ljubavlju. I poveli našu malu momčad u borbu za smislom, pravdom i zdravim otkupljujućim smijehom.

Tako sam u jesen 2013. prvi put upoznao i zagrlio Veru Zimu, moju prvu Tamaru praizvedenicu. Nabrijan srećom i ponosom što će mi baš Ona poroditi malu veliku revolucionarku iz „Žena u crvenom“ u režiji Franke Perković i produkciji gerilskog koprivničkog Teatra Ludens. Dotad sam Veru Zimu poznavao samo virtualno. Kroz njene stamene i zemljane uloge od krvi i mesa. Kao jednu od onih istinskih mrcina glumstvenog umijeća. Onih plemenitih, hrabrih, prisnih i rasnih životinja koje nikad ne gube životne i umjetničke trke. Čak i onda kada ih naizgled gube.

Briljirala je na filmu i u kazalištu

Sjećam se kako je u noći praizvedbe koprivnička publika zatravljeno u tišini pratila Tamarinu bitku za ljudskost i dostojanstvo, u temeljnom monologu kojeg je Vera proživjela željeznom odlučnošću: „Ova će zemlja samu sebe požderat od pohlepe. E ne dam! Možda sam matora ali ja ću se boriti, dok ide, ide. Ovo mora završit na barikadama i s krvavim glavama, nema druge…“ Na kraju su je ispratili ovacijama. Slavila je te večeri 40 godina rudarenja i maratončenja na sceni i pred kamerama, bez trijumfalne pompe. Sretna, skromna i šeretska, antidiva s pobunom na srcu.

Naravno da je s ušća Neretve došla u Zagreb s Grušenjkom u koferu i razvalila komisiju na Akademiji svojim kroćenjem demona Dostojevskog. U ona vremena dok je još radio filmčine a ne pamfletčine, Veru je 1977. pozvao Antun Vrdoljak, povjerivši joj ulogu Maše u kultnoj tvrdo kuhanoj melodrami „Mećava“, moćnoj neorealističkoj adaptaciji istoimene drame Pere Budaka. Žestoko je mlada glumica zagrizla u dinarske obrise Ifigenije, dostojno parirajući kraljevskoj igri Slobodana Cice Perovića.

U istoj pejsažnoj pustari ogrubjelih nježnosti, s redateljem Ognjenom Sviličićem („Oprosti za kung fu“, 2004.) Zima će utjeloviti dušu Kate, jednu od svojih najjezgrovitijih jednostavnih majstorija, zasluženo nagrađenu pulskom Zlatnom arenom. Golemu popularnost vjerne publike dobila je u savršeno pogođenoj ulozi Ruže Kosmički, u televizijskoj seriji HRT-a „Odmori se, zaslužio si“.

Sjajna u Krleži i kod Matanića

S platforme tog megapopularnog formata (u sjajnom partnerstvu s Ivom Gregurevićem, s kojim je prvi put zaigrala u „Mećavi“) tokom pet sezona se Zima otvarala kao jedna od hiljada istih žena, posestrima svojih u stvarnosti većoj od života. Dobroćudna melankolija lumpenproletera iz priče Gorana i Snježane Tribuson naprosto je tražila jedinstvenu pojavnost Vere Zime. Nije slučajno da je u remek-prvijencu Dalibora Matanića, filmu „Blagajnica hoće ići na more“, kao Štefica postala jedna od onih zabačenih heroina iz prašnjavih usputnih dućana, skrajnutih u žrvnju predatorskog kapitalizma, gdje se životom kocka i trguje na sve ili ništa.

Obilježila je svojim brechtijanstvom mnoge sezone garažnog ITD-ovskog otpora. Još od studentskog zanosa u Krležinim „Baladama Petrice Kerempuha“ pod guruovskom skrbi i vizijom Radeta Šerbedžije. Austrijski dramatičar Peter Turrini učinio je gusti fassbinderovski premaz preko Goldonijeve Mirandoline, što je Verin instinkt uzvišeno zgrabio, izmijesivši s redateljem Joškom Juvančićem (1986.) jednu od najsnažnijih performerskih partija u rabijatnoj historiji Teatra ITD.

„Prva runda je naša, kurvini sinovi!“ rekla je onomad Verina stjuardesa Tamara, nakon što je u epilogu „Žena u crvenom“ preživjela snajperski hitac represije. Darovala mi je jednu od životnih pancirki. Adios, besmrtna letačice moja. Ne odmaraj se, zaslužila si. Čekaj me negdje, napisat ću ti opet nešto i dugovati zauvijek.