Prošlo je 20 godina od izlaska 'Mržnje': evo zašto je ovaj film još uvijek aktualan
'Mržnja' je jednako moćan i kontroverzan film danas kao i prije 2 desetljeća
Sjećam se kad sam prvi put gledao “Mržnju”. Bilo je to negdje 2000. ili 2001. godine kad me frend nagovorio da mu dam šansu jer je riječ o “vrhunskom akcijskom filmu”, a to je bio žanr kojeg smo u to vrijeme slijepo štovali. Posudio mi ga je na piratskoj VHS kazeti koja je već bila poprilično izlizana, i na kojoj su bili kriminalno loši srpski titlovi. Pogledao sam ga, i nisam bio pretjerano sretan. Toliko mlataranja pištoljem, a samo dvije pucnjave? Toliko naguravanja, a samo jedna tučnjava? Bio sam razočaran. Možda je problem bio u stvarno lošim titlovima, koji polovicu dijaloga nisu ni prevodili, a druga polovica je bila u najmanju ruku diskutabilno prevedena.
U to vrijeme scena koja mi se najviše urezala u pamćenje bila je ona u kojoj legendarni francuski DJ Cut Killer, u sobi svog stana smještenog negdje u predgrađu Pariza, na gramofonima pokazuje sjajne tehničke vještine dok pušta pjesmu imena “La Haine”, koja semplira dva dijametralno različita klasika – “Non, Je Ne Regrette Rien” Edith Piaf i “Sound Of Da Police” KRS-Onea. Sve je to treštalo iz njegovih zvučnika i odzvanjalo čitavim kvartom. Sjajna scena.
Idući put sam film pogledao nekoliko godina kasnije, i tad sam ga doživio u posve drukčijem svjetlu. “Mržnja” prati 24 sata u životu trojice prijatelja / susjeda, a sve se događa dan nakon velikih nemira u predgrađu Pariza, uzrokovanih brutalnim policijskim premlaćivanjem mladića arapskog porijekla. Jedan od glavnih likova, Vinz, pronalazi pištolj kojeg je neki policajac izgubio tijekom nemira i prijeti da će, u slučaju da pretučeni mladić umre, u znak osvete ubiti jednog policajca.
Vinza tumači francuski glumac Vincent Cassel, i to u vrijeme prije nego što je bio Vincent Cassel – velika zvijezda i (sad već bivši) muž Monice Bellucci. Upravo je uloga u ovom filmu otkrila njegov veliki talent. Jednako maestralne izvedbe u filmu su odradili i Hubert Kounde i Said Taghmaoui, koji su zajedno s Casselom činili dinamični trojac oko kojih se vrti čitava radnja.
Pojavio se u pravo vrijeme
Redatelj Mathieu Kassovitz “Mržnju” je predstavio javnosti 1995. godine, u vrijeme kad se Francuska intenzivno borila s problemom nasilja u predgrađima velikih gradova koje je bilo uzrokovano rasnom netrepeljivošću i policijskom brutalnošću. Eksplozivna priroda radnje ovog filma, neobično mlada ekipa koja stoji iza njega (Kassovitz i sva trojica glavnih glumaca su u to vrijeme bili u ranim 20-ima), veliki komercijalni uspjeh i nagrada za najbolju režiju u Cannesu su sve razlozi zašto je “Mržnja” ostvarila svoj kultni status.
Kontroverznost ovog filma nastavila se i mjesecima nakog premijernog prikazivanja u kinima – uslijedili su novi nemiri za koje se indirektno krivilo upravo ovaj film, no to nije spriječilo priznanja i salve pohvala koje su pristizale sa svih strana. Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac poslao je pismo potpore Kassovitzu, premijer Alain Juppe tražio je da se film prikaže vladinim službenicima, a učitelji iz škola u siromašnim predgrađima vodili su svoje učenike u kino da ga pogledaju.
Usko vezan za francusko društvo
Prošlo je punih 20 godina od izlaska “Mržnje”. Kad se krenulo u snimanje s vrlo skromnim budžetom, malo tko je vjerovao da će film nakon toliko vremena biti i dalje vrlo aktualan. Razlog leži u bliskoj povezanosti s brojnim traumatičnim iskustvima francuskog društva u modernoj povijesti (neredi, teroristički napadi, itd.). No bilo bi pogrešno gledati na “Mržnju” kao samo društveni fenomen – to je, prije svega, odličan film.
Snimljen kompletno u crno-bijeloj tehnici, obilježava ga odlična kamera i svojevrsni neo-noir element. Film zahvaća mladu generaciju koja živi u zbunjujućem međuprostoru u kojem se miješaju utjecaji kulture njihovih roditelja sa kulturom društva koje ih okružuje. Iako se bavi strogo lokalnom problematikom, s njim se mogu povezati ljudi diljem svijeta. I teško je vjerovati da će se to uskoro promijeniti.